S takvim sudskim razumijevanjem novinarskoga prava na rad, uskoro će samo još saborski zastupnici moći slobodno govoriti: njih štiti imunitet, pa mogu govoriti što hoće, čak i slobodno klevetati
Latinica je 2003. objavila tvrdnju žene da je njezina kći jednome liječniku dala tisuću eura mita.
Sedam godina kasnije, Županijski sud u Rijeci pravomoćno je presudio da HTV tome liječniku mora platiti 110 tisuća kuna s kamatama, jer je žena pred sudom opovrgla vlastitu izjavu Latinici.
S takvim sudskim razumijevanjem novinarskoga prava na rad, uskoro će samo još saborski zastupnici moći slobodno govoriti: njih štiti imunitet, pa mogu govoriti što hoće, čak i slobodno klevetati; novinarima, pak, kojima kleveta po definiciji nije cilj, optužba za klevetu neprestano će stezati vrat i nametati autocenzuru. Tako je bar bilo sa zakonom prema kojemu je Latinica izgubila spomenuti sudski spor.
A novinari koje guši apriorna sumnja da su klevetnici prestaju biti novinari, i postaju njihova imitacija.
Demokracija koja zakonima osujećuje novinarski rad nije demokracija, nego imitacija demokracije. Zato bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt i jest 2004. dekriminalizirala klevetu, promijenivši zakon tako da je onaj koji se smatrao oklevetanim sudu morao dokazati da ga je novinar imao svjesnu nakanu oklevetati.
A to je gotovo nemoguće dokazati: kritika i potraga za nečasnim i skrivenim detaljima sama je srž novinarskoga posla, pa bi ponešto pretjerani – premda ne i netočan – zaključak trebao glasiti ovako: dobar je novinarski posao uvijek na rubu klevetanja, jer objavljuje kompromitantne podatke koji se pomno kriju i teško dokazuju.
Stoga, zakon koji propisuje da novinar mora dokazivati kako nije kanio klevetati unaprijed je antidemokratski i suprotan interesu javnosti.
Takav je bio zakon koji je Vesna Škare-Ožbolt 2004. promijenila, i to – sjetimo se – pod pritiskom EU, skandalizirane zatvorskim kaznama za novinare. Ali sada nas čeka nešto mnogo gore: zakon koji vlada upravo kani progurati restriktivniji je i od zakona koji je omogućavao tamničenje novinara jer je objavio informaciju u čiju je točnost imao razloga vjerovati.
Vlada je, naime, namjerila radikalno pooštriti kažnjavanje novinara, pa bi se za klevetu ubuduće moglo i do godinu dana u aps, a uvelo bi se i novo kazneno djelo sramoćenja, kojim bi se olako praznile novinarske lisnice.
Tvrde, naime, da se novim ograničenjima »novinari dovode u povoljniji položaj jer se kleveta razlikuje od sramoćenja, za koje se okrivljenik neće kažnjavati ako dokaže istinitost činjeničnih tvrdnji koje je prenosio ili postojanje opravdanog razloga zbog kojeg je postupajući u dobroj vjeri povjerovao u njihovu istinitost«.
Primijenimo to na slučaj upravo osuđene Latinice: žena je izjavila da joj je pokojna kći kazala kako je jednome liječniku dala mito, i novinar je to objavio. Kako da novinar dokaže »postojanje opravdanog razloga zbog kojeg je postupajući u dobroj vjeri povjerovao u njihovu istinitost«?
Sam taj zahtjev – da novinar »dokaže postojanje opravdanog razloga« – svjedoči temeljno nerazumijevanje novinarske profesije. Ta samo je novinarstvo – posao prenošenja vijesti i informacija – taj »opravdani razlog«!
Pa kad je već tako krenulo, evo skromnog prijedloga: postavite Merčepa za suca. Taj gospodin zna kako se štiti ugled i čast pristojnih građana: sedam tužbi protiv novina je dobio, jer su ga klevetale i sramotile izmišljajući zločine u Pakračkoj poljani, Gospiću i Zagrebu.
