KNJIGE KOJE GOVORE

Autor 5.7.2011. u 06:27

KNJIGE KOJE GOVORE

Stranac je prijatelj kojeg još niste sreli (moto proturasističnog pokreta)

Tujec je prijatelj, ki ga še niste slišali. , foto: Fotofokumentacija Dela

“Ne ocjenjujte knjigu po njenoj vanjštini!” upozorava natpis pred ulazom u živu knjižnicu (Living Library) koju je prošlog tjedna na dva dana otvorila u strazburškoj Palais de l’Europe, kući u kojoj stanuje Vijeće Europe. Živa knjižnica funkcionira tako kao sve druge tradicionalne knjižnice na svijetu. I pravila poslovanja su skoro posve jednaka. Knjigu možeš posuditi samo na određeno vrijeme. Vratiti ju moraš u onakvom stanju  kao što je bila prije posuđivanja. Ne smiješ ju gužvati ili trgati stranice ili ju umazati hranom ili pićem.

Ali razlika u poređenju sa tradicionalnim knjižnicama koje su čitateljima nekako bliže je ipak ogromna. U živoj knjižnici naime ulogu knjige imaju živi ljudi. Ljudi sa žalosnim i tragičnim pričama, koji tu, u Europi, očajnički traže novi život. Za sebe i za svoju djecu, koja tamo, odakle su došli, uopće nemaju budućnost. Zbog ratova, siromaštva, gladi i bolesti. Radi se svakako o izbjeglicama kojih je u današnjem svijetu – prema podacima Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda (UNHCR) – već dobrih 15 milijuna. Ne ubrajajući skoro pet milijuna palestinskih izbjeglica, koji bez krova nad glavom žive više od šest desetljeća, još od utemeljenja izraleske države, i ne ubrajajući ni one nesretnike, koji su zbog ratova i kriza raseljeni unutar vlastitih domovina. Takvih je u današnjem svijetu dobrih 27 milijuna.

Najpoželjniji cilj je naravno Europa. Prema podacima Eurostata u članicama Europske unije azil je zatražilo 235900 izbjeglica. Najviše u Francuskoj, Njemačkoj, Švedskoj, u Velikoj Britaniji i Belgiji. Dobrih stotinu hiljada je granicu Europske unije prešlo ilegalno. Bjegunaca će ove godine biti još više. Prije svega zbog arapskog proljeća s one strane Sredozemlja, odakle je i prije sadašnjeg revolucionarnog vrenja u Europu stizalo najviše izbjeglica.

 +++

Zamisao o živoj knjižnici, napunjenoj knjigama koje govore zapravo nije nova. Stara je već puno desetljeće. Kao prva ju je osmislila danska nevladina organizacija ‘Zaustavimo nasilje’. Ustanovila ju je petorica mladića iz Kopenhagena, nakon što su nepoznati nasilnici 1993. godine brutalno nožem izboli jednog od njihovih prijatelja. Njihov glavni cilj je bio zaustaviti nasilje među mladima i pobijediti predrasude prema drugačijima. Prema doseljenicima. Prema strancima.

Pokret je brzo sticao pristalice. U prve tri godine djelovanja, na primjer, pridružilo im se čak sedam hiljada mladih Danaca. Zato su u organizaciji počeli razmišljati da svoju djelatnost obogate novim pristupima. Rodila se ideja o živoj knjižnici. Prvi put su je organizirali 2000. godine na glazbenom festivalu u Roskildeu, koji  u Danskoj početkom jula još od sedamdesetih godina svake godine okupi više desetina hiljada mladih iz cijele Europe. “Sretnite se sa svojim predrasudama!” su  tada u festivalsku knjižnicu  pozivali svoje generacijske vrsnike.

Christoffer Erichsen iz pokreta ‘Zaustavimo nasilje’ je organizator prve žive knjižnice u Europi i kaže da su tim pokušajem željeli zapodjenuti ozbiljne rasprave o nasilju i rasizmu i ustanoviti zašto u suštini dolazi do sukoba između pripadnika različitih kulturnih, etničkih i vjerskih skupina. “Predrasuda se u suštini najlakše riješimo tako da se neposredno suočimo s njima. Kod nas u Danskoj se naime često čuju ovakve izjave : “Mrzim doseljenike, ali Muhamed je sasvim u redu, pa idemo u istu školu i dobro se poznajemo”. Strance dakle treba upoznati i razgovarati s njima. Potreban je prije svega dijalog”, upozorava Erichsen i dodaje da su u Roskildeu, gdje se održava jedan od najpoznatijih rock festivala u Europi, tada, prije puno desetljeće, bili oduševljeni tom idejom.

Knjižnica u koju su tada pozvali nekih desetak “drugačijih” je u prva dva sata festivala žalosno samovala, zato je organizatore već pomalo obuzimalo malodušje, a onda je zanimanje za razgovor sa živim knjigama iz sata u sat raslo. Iskazalo se da mladi u stvari žude za dijalogom sa ljudima koje ne poznaju. Način života i razdrobljenost međusobnih dodira, koji se većinom skučeni samo još na internet chatovanje, krivi su što se šesnaestgodišnji Danac bitno lakše povezuje sa gimnazijalcem iz Španjolske, a ne poznaje pedesetogodišnjeg metalostrugara iz susjednog stana, koji je zbog krize izgubio posao, i ne poznaje mladog Pakistanca, koji je u traganju za novim životom skupa sa roditeljima nedavno  doselio u njegovo mjesto, dodaje Christoffer Erichsen.

Živa knjižnica, koju su 2000. godine osmislili mladi iz pokreta ‘Zaustavimo nasilje’ je prevashodno učinkovito rušila zidove predrasuda i gradila čvrste mostove novog prijateljstva. Sa Festivala u Roskildeu se zato preselila i na druge omladinske festivale u Europi. Na Festival Sziget u Budimpešti, na Festival Rio u Lisabonu, na skandinavske susrete mladih. 2003. godine ju je prisvojilo Vijeće Europe, organizacija, koja svoje poslanstvo temelji upravo na poštivanju ljudskih prava i time su joj dodali nove, sveeuropske dimenzije.

 +++

U Strasbourgu su živu knjižnicu organizirali povodom nedavnog međunarodnog dana izbjeglica  i u čast 60. godišnjice Ženevske konvencije o izbjeglicama. Izbjeglice, s kojima je prošli tjedan bilo moguće razgovaratu su u Palais de l’Europe, su u Francusku stigli na krilima svih vjetrova svijeta. I sa ruskog Sjevernog Kavkaza. I iz Čečenije. Larisa je iz Groznog u Strasbourg stigla ilegalno, nakon više tjedana skrivanja u Rusiji, u Poljskoj i u Njemačkoj. To je bilo prije četiri godine. U svijet je krenula zato jer je život u Groznom postao neizdržljiv.

“Svaki dan upadaju u kuće, razbijaju, kradu i ubijaju ljude. Ruski vojnici i pristalice Kadirova. Mrze nas, zato nas tako muče”, kaže Larisa, koja se ne želi slikati, a prezima radije zadržava za sebe. Zbog majke i djece, koja su ostali u Čečeniji. Neće da oni pate zbog nje. Patnji je bilo u familiji već dovoljno.  Otac je prodao kuću i zemlju da bi mogao otkupiti sina, Larisinog brata, kojeg su zatvorili ruski vojnici. Ali tjedan dana nakon izlaska iz zatvora je sav malaksao, od premlaćivanja i bolestan, umro. Ubojice su dobile novac kojeg su zahtijevali, a familija je ostala bez svega. I bez krova nad glavom. Larisa se nakon te tragedije odlučila otići. U Čečeniju se neće vratiti nikada više, a želi da u Strasbourg jednom dođu njena djeca…

Ništa manje žalosna priča nije ona tamnopute knjige iz Ruande. Innocent Biruka, on ne skriva ime, je Hutu  iz Kigalija. Kao obrazovan čovjek, studirao je pravo, bio je odlučno protiv genocida, kojeg su devedesetih godina nad Tutsima počinili njegovi zemljaci. Zato ga među Hutuima nisu voljeli. Ali zato što je bio Hutu, nakon pokolja su se na njega stuštili još i Tutsi, pa je morao pobjeći iz Ruande. Lutao je skoro po cijeloj Africi. Kao pravnik je neko vrijeme sudjelovao i sa međunarodnim sudom u tanzanijskom gradu Aruša, koji istražuje zločine u Ruandi, ali kad su žrtve zločina počele prigovarati  da kao Hutu ne može biti objektivan djelatnik, opet je morao krenuti trbuhom za kruhom. Probio se do Francuske, gdje bi rado doktorirao iz prava, i tvrdu Sarkozijevu vlast upravo uporno moli da se iz grada Lome, glavnog grada Togoa, gdje je živio neko vrijeme, k njemu čim prije doseli i njegova familija.

Zeinab iz Bagdada je imala u svom izbjegličkom životu ponešto više sreće od Čečenke Larise i Innocenta iz Ruande. U iračkoj prijestolnici  je radila kao mlada liječnica. Živjela je u četvrti kojom su nakon američke okupacije zagospodarili islamski ekstremisti. Od žena su zahtijevali da nose hidžab. Zeineb to nije htjela i počeli su joj prijetiti. Zaključila je da će otići iz Iraka, jer zbog fanatizma kojeg ne voli, više nije bila na sigurnom. Pri tome je imala priličitu sreću.  U Bagdadu je upoznala novinarku iz Pariza koja joj je pomogla urediti dokumente u francuskom veleposlanstvu. Azil je dobila odmah. U Francuskoj sada radi kao obična bolničarka, jer zbog rata praktično nije moguće nostrificirati njenu liječničku diplomu. Ali Zeineb želi da se to dogodi čim prije, da bi se čim prije počela baviti liječničkim pozivom. Na svoj način, to je jedna od srećnijih izbjegličkih priča iz žive knjižnice u Strasbourgu.

+++

Žive knjižnice bismo i mi u Sloveniji mogli organizirati. Na početku možda najprije za političare, koji su odavno izgubili dodir sa realnošću. Naime, čim viši si, sve slabije vidiš one ispod, kojima vladaš. Tema za dijalog sa (još živim) državljanima ima naravno jako mnogo : izbrisani, Romi, trgovina oružjem, radnici bez plaća, propadajuće fabrike, malograđani i nouveaux riches, koji su umjesto za razvoj brinuli za svoje džepove, rat u Afganistanu…Dvadeset godina stara država takve političare nije zaslužila. Bili ste se, poslije svega ovoga, usudili u živu knjižnicu? Na tvrdi i britki susret sa realnošću?

Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

Delo, 02.07.2011.

Autor 5.7.2011. u 06:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija