KNOCK, KNOCK. WHO IS, WHITE RABBIT? NE, FRANJO TUĐMAN

Nenad Bunjac
Autor 14.2.2019. u 16:50

KNOCK, KNOCK. WHO IS, WHITE RABBIT? NE, FRANJO TUĐMAN

Foto: FB

Prvi hrvatski predsjednik i vojni zapovjednik dr. Franjo Tuđman, prema nedvojbenim povijesnim činjenicama, zagovarao je koncentraciju vitalnih gospodarskih grana i kapitala režimu odanih “dvjesto obitelji” čije gospodarske posljedice i danas osjećamo bez nade u trajni oporavak. Nadalje, u trenutcima razbibrige dogovarao je podjelu BiH sa Slobodanom Miloševićem i to iza leđa formalnom savezniku Aliji Izetbegoviću, instruirao nehumano etničko čišćenje kojeg su povijesnim “argumentima” zagovarali akademici Ivan Aralica sa hrvatske i Dobriša Ćosić sa srpske strane, planirao na Brijunima sa sigurnosno vojnim snagama potpuno uklanjanje srpskog življa iz Hrvatske “do te mjere da više ne mogu predstavljati opasnost”.    

Modernizirao je Umberto Eco, citirajući starog cinika Winstona Churcilla, i točno detektirao korijen svih krvavih sukoba na prostoru od Vardara do Triglava; “Najveći problem balkanskih naroda jest da proizvode više povijesti nego što je mogu podnijeti.” Jasno, mitologizacija naroda, ratova i poglavara, samo je logična poanta te nesretne navade u kojoj svi podjednako sudjeluju, od akademika preko političara do šankerskih filozofa. No, definitivno najgora odlika te postratne izvedenice jest dominacija kolektivnog zaborava koji poput crnog, tmastog plašta prekriva povijesne činjenice, neposredne aktere i živuće svjedoke razdoblja brutalnih obračuna potaknutih nacionalnom matricom i vođene čvrstim stiskom svojih ideologa.

U Hrvatskoj je to danas rebrendirani lik “Oca Domovine” otjelotvorenog u liku i djelu dr. Franje Tuđmana, u Srbiji, u pomanjkanju boljih kandidata, Draža Čiča Mihajlović, u BiH Alija Izetbegović. Zajedničke karakteristike koje im se pripisuju jest državotvornost, političko vizionarstvo, odvažnost unatoč nesklonim okolnostima, spas nacije i skromni, plemeniti lik koji se nikad nije odrekao dobrote živjeći u najgoroj mori sunarodnjaka. I da sad ne duljim jer ću početi sočno psovati, zadržati ću se kao neposredan akter i živući svjedok na liku i djelu prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana čiji rugobni spomenici diljem Hrvatske niču poput ludih gljiva nakon otrovnih kiša, a razorne posljedice državotvorne matrice kao njegova temeljnog političkog postulata, prijete kao i za doba njegove vladavine, svekolikim gušenjem slobode.

PAZI ŠTO GOVORIŠ SPOMENIKU

Naime, političkom aktivistu Zoranu Ercegu – prema osobnom iskustvu, liku dvojbenog karaktera, svjetonazora, ratnog puta i općenito, sustava vrijednosti što je važno samo onima koji temeljem tih moralnih prijepora žele zamagliti ispravnost njegovih stavova – Prekršajni sud u Zagrebu “odrezao” je drakonsku kaznu od 15 dana zatvora na godinu dana uvjetno, plaćanje sudskih troškova i “zabranu približavanja spomeniku na godinu dana” (?!) što je teža kazna i od one koju je je predložilo Tužiteljstvo. Krimen? Nesretni je Erceg prilikom svečanog otvorenja spomenika dr. Franji Tuđmanu u Zagrebu javno konstatirao da je spomenuti “ratni zločinac”. Isti sud prije nepunih mjesec dana mladog i duhovitog anarholiberala Filipa Draču -“tražim od Suda smrtnu kaznu za sebe, ali poslije doručka jer je u zatvoru bolji nego što ga imam u stvarnosti”- pritvorio i sudi mu temeljem optužnice koja mu prijeti bezuvjetnom trogodišnjom kaznom zatvora jer je nacrtao “srp i ćekić” na postamentu spomenika državniku koji je, među ostalim kontroverznim postignućima, bio i komunistički general. Usput budi rečeno, boca nitrorazređivača stoji 24 kune, a suđenje oko 100 tisuća kuna. Uglavnom, Prekršajni sud se ozbiljno istaknuo u zaštiti lika i djela prvog hrvatskog predsjednika u tolikoj mjeri da i ugledna pravosudna imena drže njegovo ponašanje skandaloznim, a procese bespredmetnim.

Foto Ivan Bukvinic Pixsell

Elem, nije se sasušila tinta na presudi Zoranu Ercegu kad je ne mareći za pravomoćnu presudu, odšetao do zabranjenog mu spomenika i održao prigodnu konferenciju za medije, okružen s petoricom policajaca prijetećeg izgleda od kojih se jedan zauvijek upisao u anale nikad prežaljene rubrike “Greatest shits” u “Feral Tribune” rečenicom: “Pazi što govoriš spomeniku!”.

Valjda da ga spomenik ne bi tužio zbog nanesene duševne boli ili kako je duhovito primijetio stanoviti zagrebački odvjetnik – zanimljiv je i taj odvjetnički strah od javnog imenovanja – “što, ukoliko se netko dere u Ilici, više ne smije hodati Ilicom?”. No, sve bi se to još moglo podvesti pod sindrom prerevnog, da ne velim, ljudski (ne)razumljivog poltronskog odnosa pravosuđa i policije, kad ne bi bila riječ o puno opasnijoj pojavi, a ta je da sigurnosni, pravosudni i represivni aparat “pogađaju” političke želje vlastodržaca. Naravno, činjenica da time nemilice krše elementarna ljudska prava poput slobode javnog izražavanja i kretanja, nimalo ih ne zabrinjava.

A zašto i bi, kad sve djeluje po principu “kadija te tuži, kadija ti sudi”.

TUĐMANA JE OD FORMALNO PRAVNE DEFINICIJE RATNOG ZLOČINCA SPASILO ZVONO

Kult ličnosti dr. Franja Tuđmana začeo se još za njegova života, od uklanjanja neželjenih sadržaja iz obiteljske biografije pa do političkog faceliftinga u kojem ga se željelo prikazati kao “nacionalno osviještenog i državotvorno orijentiranog generala u velikosrpskoj JNA”. Ono, bio je buldožer u srcu ideje srpske hegemonije što je naravno, posve netočno. Kao što mi je pok. akad. slikar Edo Murtić u par navrata spomenuo – zbog mog intervjua s njim u Feral Tribune predsjednik Tuđman bijesno je naložio kustosu Igoru Zidiću uklanjanje svih Murtićevih slika s Pantovčaka i nacionalne Moderne galerije – često mu je “dosađivao” ističući svoju navodnu osobnu povezanost s maršalom Titom. Kad je novinarka “Novog lista” Nađa Berbić svojedobno prva objavila da je nastupila moždana smrt predsjednika Tuđmana, tadašnji šef Predsjedničkog konzilija Andrija Hebrang “poslao” je odred specijalne policije da joj razore dom, utjeraju strah u kosti i istaknu kao primjer ostalima. Prvi hrvatski predsjednik i vojni zapovjednik dr. Franjo Tuđman, prema nedvojbenim povijesnim činjenicama, zagovarao je koncentraciju vitalnih gospodarskih grana i kapitala režimu odanih “dvjesto obitelji” čije gospodarske posljedice i danas osjećamo bez nade u trajni oporavak. Nadalje, u trenutcima razbibrige dogovarao je podjelu BiH sa Slobodanom Miloševićem i to iza leđa formalnom savezniku Aliji Izetbegoviću, instruirao nehumano etničko čišćenje kojeg su povijesnim “argumentima” zagovarali akademici Ivan Aralica sa hrvatske i Dobriša Ćosić sa srpske strane, planirao na Brijunima sa sigurnosno vojnim snagama potpuno uklanjanje srpskog življa iz Hrvatske “do te mjere da više ne mogu predstavljati opasnost”. U svojoj samoživosti, istaknuo se i na unutar političkom planu s nizom nedemokratskih postupaka poput zataškavanja ratnih zločina, instruiranja pravosuđa, nepriznavanja izbornih rezultata u Zagrebu ili kontrole medija putem prisluškivanja redakcija, uništavanja egzistencije novinara i montiranih pravosudnih procesa – jedan od zadnjih čavala u tržišnom opstanku Feral Tribunea bila je presuda od dva milijuna maraka na ime duševnih boli Tomislavu Merčepu zbog tekstova o ratnim zločinima vojnih jedinica kojima je zapovijedao u Pakračkoj Poljani –  tako da je u svjetskoj javnosti Tuđman nesumnjivo uživao reputaciju diktatora postkomunističkog tipa, a Hrvatska kao zemlja u kojoj vlada ”puzajuća diktatura”. Sprovod hrvatskom predsjedniku, kad se osim turskog predsjednika Demirela nitko nije pojavio, time je bio dodatno bolniji po hrvatski sud o samima sebi.

Samo posmrtno zvono ga je spasilo od optužnice za “udruženi zločinački poduhvat” i ratne zločine u akciji Oluja, a prema objavljenim dijelovima glasovitih “predsjedničkih transkripata” – zbog čega će buduće generacije vjerojatno zahvaliti ex predsjedniku Hrvatske Stjepanu Mesiću, a ne tretirati ga kao nacionalnog izdajnika jer je otkrio istinsko lice postkomunističkog režima u Hrvatskoj – borba za titulu ratnog zločinca prema svim asocijacijama nepravedno mu je uskraćena.

I NAKON TUĐMANA TUĐMAN

I što je onda Zoran Erceg, zanemarivši čak i elementarno pravo javnog iznošenja osobnih stavova, tumačeći povijesne činjenice netočno rekao? Malo toga, mnoštvo nezavisnih povjesničara bi mu dalo za pravo. U redu, Franjo Tuđman se postavio kao vodeća figura na valu nacionalnog plebiscita o državnoj samostalnosti, iako je politički lutao od jugoslavenske konfederacije, revitalizacije NDH pa do predsjedničkim sustavom uređene demokracije, pritom često zagovarajući povijesno i moralno neprobavljive ideje kao što je simbolička zajednička kosturnica u Jasenovcu koja je trebala simbolizirati “pomirbu partizana i ustaša koji su svi sanjali neovisnu Hrvatsku”. Da, jesu, ali potpuno drugačije naravi.

Općenito, mitologizacija lika i djela prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana odavno je poprimila apsurdne razmjere tipične za diktatorski nastrojene poglavare i režime – da i predsjednik SFRJ Josip Broz Tito se štitio sličnim zakonom, iako ga od Tuđmana po tom principu razlikuju barem dvije bitne odrednice: imao je svjetski priznatu specifičnu povijesnu težinu i bio je okupljalački, a ne razorni faktor – ali prijeti još jednom destruktivnom društvenom spiralom.

Svo zlo koje se danas događa u Hrvatskoj, a vrlo slični modeli postoje u Srbiji i BiH, – urušena gospodarstva, religijska indoktrinacija, politička i protuustavna sprega izvršne, sudbene i zakonodavne vlast, odnosno potpuno isčeznuće nekoliko generacija na Oltaru Domovine – jest izravna politička ostavština Tuđmana & co. Državotvorna matrica po kojoj su nam svi vjerski, rasno i nacionalno različiti narodi neprijatelji, a životi naroda pogonsko gorivo države kojom vlada odabrana kasta po stranačkom i ideološkom ključu, zavukla se u sve društvene pore. Sve što nije “po državotvornoj liniji”, automatski je sumnjivo i subverzivnog karaktera, pa se zato nije za čuditi kad umjesto izbačene “Ježeve kućice” srpskog pisca Branka Čopića u obaveznoj lektiri opstane knjiga “Moj tata spava s anđelima – Mali ratni dnevnik” stanovitog Stjepana Tomaša u kojoj se veliča ustaški pokret. Nije nikome više čudno niti kad se uvodi cenzura kroz Zakon o elektroničkim medijima, a ministarstvo kulture prestane s dotacijama nezavisnim udrugama treću godinu zaredom. A ponajmanje je čudno svima koji su upali u taj državotvorni matrix i s pravom se plaše upravo onih koji bi trebali štititi njihova temeljna zakonska prava, sudova i policije.

Knock, knock. Who is, White rabbit? Ne, jebo te on, Franjo Tuđman.

Nenad Bunjac
Autor 14.2.2019. u 16:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija