Ko je kriv za zločine nad Srbima u Srebrenici: Udruženi nacionalistički narativ

Amer Bahtijar
Autor 2.12.2018. u 12:33

Ko je kriv za zločine nad Srbima u Srebrenici: Udruženi nacionalistički narativ

Tokom rata je u i oko Srebrenice ubijeno 387 srpskih civila.  Sud BiH je rekao da za te monstruozne zločine nije kriv Naser Orić. Ali nije rečeno ko je kriv!

Etička dužnost bila bi  387 puta upitati zašto 22 godine nakon rata nemamo odgovor na pitanje ko je kriv!

Malo su koje žrtve rata u BiH  toliko devalvirane kao srpske žrtve u reonu Srebrenice i malo šta kao te žrtve govore o neozbiljnosti otvaranja pitanja kulture sjećanja.

Zašto, dakle, nakon 22 godine nemamo presude nad zločinima u Srebrenici?

Najlakši odgovor je da Sud i Tužilaštvo BiH nisu sposobni da se uhvate u koštac s ozbiljnim problemima i da je korumpiranost temelj našeg pravosuđa. Dakako da nije teško braniti tu tezu i da, izuzev nekolicine časnih ljudi u tim institucijama, za sve važne odluke tog suda u njegovoj historiji možemo zahvaliti stranim tužiocima i sudijama.

No, šta ako zaista tužioci nemaju dokaze, ako nemaju s čim napraviti slučaj? Čija je onda krivica?

Pobjednički narativ

U slučaju Nasera Orića govorilo se da su svjedoci Srbi mijenjali iskaz nakon ljubaznog razgovora sa srpskim veteranima u Srebrenici, koji veteransku dosadu često rješavaju družeći se upravo s Naserom Orićem.

Ali ovaj argument nije presudan i ako se pokaže tačnim.

Čija je dakle etička dužnost da svjedoči o zločinima nad Srbima u Srebrenici?

Prije svega, boraca Armije R BiH koji su imali priliku da vide zločine svojih suboraca. Svi koji su živi, a vidjeli su zločine, moraju svjedočiti.

No, najbolja zaštita zločinaca u Srebrenici je narativ koji je potpuno pobijedio u BiH, po kojem govor o zločinima i svjedočenje o zločinima svojih predstavlja etičku izdaju.

Koja je suština ovog pobjedničkog narativa? Govoriti o zločinima svojih znači relativizirati istinu o stradanju. Zamislite kako se osjeća neko ko je vidio zločine nad Srbima u Srebrenici i ko, promišljajući u okviru ovog narativa, smatra da to znači relativizaciju najstrašnijeg pokolja u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

Pobjeda ovog narativa stavlja i časne ljude u ucijenjeni položaj- istina je laž, etika je izdaja!

Zato put do istine o svim žrtvama u Srebrenici i BiH vodi do promjene i pobjede nad ovim narativom.

Zločini nemaju naciju, vjeru, ali imaju izvršioca, imaju onoga koji nije spriječio zločin, onoga ko ga je osmislio, onoga koji ništa nije uradio da se spriječi, imaju onoga koji ga banalizira i onog najgoreg – koji šuti o istom.

Sve je u ovom pobjedničkom narativu laž.

Laž je da jedan zločin opravdava drugi, laž je da istinom o jednom zločinu relativiziramo drugi, laž je da će jedna sudska presuda poništiti drugu. Laž je da bilo koja presuda može naštetiti istini o ratu.

Upravo suprotno! Šutnjom o zločinima nad Srbima u Srebrenici brutalno se pljuje i vrijeđa žrtve Srebrenice, relativizira se genocid.

Istine o ratu u Srebrenici, Mostaru, Sarajevu  potvrđene su i dokumentovane haškim presudama. Jedini opasni borci protiv te istine su oni koji šute o zločinima u Srebrenici, Kazanima, Grabovici, Trusini, Bugojnu…

Mijenjajući narativ, čime će se omogućiti da oni koji progovore o zločinima u Srebrenici, Bugojnu, Sarajevu budu istinski nacionalni heroji, konačno ćemo dobiti istinu.

Deblokada uma

Ovo zahtijeva ozbiljnu akciju. Prvo građanski intelektualci trebaju izvršiti deblokadu uma.

Lideri građanskog bloka Nermin Nikšić, Željko Komšić, Peđa Kojović i Nihad Čolpa trebaju otići do Kravica, ali i u Bugojno i pitati ljude ko je odgovoran za nestanak njihovih sugrađana.

Znači do nas je. Ili ćemo promijeniti narativ o ratu i pobijediti u ratu, ili ćemo biti gubitnici pobijeđeni od udruženog nacionalističkog narativa, mi i žrtve rata po drugi put od istog neprijatelja!

Amer Bahtijar
Autor 2.12.2018. u 12:33