Ko o čemu, mi o parama i poštenju

Haris Hrustemović
Autor 1.8.2015. u 09:49

Ko o čemu, mi o parama i poštenju

20 godina Dejtonijade ili splet naših narodnih igara i običaja u kratkim ogovaranjima

DEMO(N)KRATIJA UBI(H)

Ko o čemu, baba Jaga i ja o parama i poštenju. Spominjao sam već dva puta ovu stariju, meni izuzetno dragu, stamenu lejdi, pa neću ponavljati već rečeno, samo ću dodati, ako je sretneš, dobro biraj riječi i odveć ne pametuj. Stari je kadar, na jeziku artiljerija, ruka poteška i dobrano je lahka i brza na štapu, ili već nečim drugim što joj je pri pruci, a može mlatimudanu završiti među očima ili iza ušiju. Ako je zatekneš, da sjedi sama ispred kuće i gleda u poluprazan štamplić travarice, bokalčić kruške ili dudovače, zaobiđi je prijatelju, ništa je ne pitaj, nije joj do razgovora. A, kada njoj nije do razgovora, nije joj ni do života, svog ili bilo čijeg. Ljubiteljima pametnih telefona, preporučio bih njenu aplikaciju, skraćeno Gug, ili Gledanje u grah. Uglavnom, nas dvoje o čemu god bi započeli razgovor na kraju bi završili o parama i poštenju. Počnemo savjetovati jedno drugo čime je najbolje prskati šljivu da se zaštiti od plamenjače i završimo na lopovlucima oko uvoza voća i povrća, švercu i švercerima mesa, te ostalim razlozima zašto naši domaćini nemaju rezona orati njivu ili držati blago, te neki od njih opale put pod noge pa u grad, a onda šerpicu u ruke i narodnu kuhinju. Ili, raspredamo koja je bolja dual RAM memorija za koju kompjutersku matičnu ploču, i ubrzo, pošto se složimo, a baba Jaga ima ekstra memoriju, tj. sjećanje, počne nabrajati ko je šta zdrpio u postdejtonskom periodu, jel’ ili nije utek’o, te kakva je memorija kod pojedinih tužioca i sudija, jer i pored iskrene želje i velikog zalaganja, ne mogu se nikako sjetiti gdje ostaviše, zagubiše neke predmete u vezi privatizacije, nelegalno stečene imovine, itd. U našem ogovaranju, nema koga i čega se mi ne dotaknemo, pa smo jučer zaključili da posljednjih dvadeset godina Bosnom i Hercegovinom vladaju masoni. Niko drugi, nego masoni, odnosno oni što imaju povišenu masnoću u krvi od prežderavanja na tuđi račun. Da plaćaju iz svog džepa, ne bi imali takvih problema. A koliko ti masoni naplaćuju da te zaposle u državnu službu, nekom drugom zgodom ili nezgodom. Poslali smo nedavno jedno otvoreno, ali valjano zatvoreno pismo našim vjerskim vođama. Valjano je zatvoreno, jer smo naizmjenično više sati lizali kovertu dok se nije zalijepila kako treba. Poslije smo oboje hodali tri dana isplaženog, k’o lopata, utrnjenog jezika. Zamolili smo tu gospodu da u džamije, crkve, te ostale vjerske objekte, na ulazu postave detektor laži. Okupljaju se tu mnogi samo da budu politički podobni, u trendu ili viđeni, a obje ruke, do lakata, zarovili su u poslove koji Bogu i vjeri nisu po volji. Ova priča je raspalila baba Jagu, pa je počela nabrajati ko je i kako stečenim parama davao priloge za izgradnju novih ili popravku oštećenih vjerskih objekata. Veli – ako se zidovi počnu sami od sebe rušiti, kasno ti je hodža ili pope za glavu se hvatati. Toliko joj je ovaj splet demo(n)kratskih igara i običaja podigao pritisak, da smo skupa otišli nabrati gloga, koji raste iza njene kuće, odmah uz put, a što bi kod nje u selu rekli – glog, by the way, dobar je za rad srca, reguliše pritisak i smanjuje nervozu. Dok smo skupljali ljekovite bobice gloga, raspredali smo, a o čemu drugom, već kako je lako mlatiti o parama i poštenju, ali kada je u pitanju tuđi muški reproduktivni organ i ova trnovita biljka. Kada smo se pošetno naglođali gloga, a baba Jaga se malo smirila, no još uvijek pod utiskom mlaćenja i navedenog organa, ispriča mi kako se njena učiteljica distancirala od pameti, ili kraće, makela zbog nedostatka muškadina. Bilo je to u doba austro – ugarske uprave koja je zatekla u BiH oko 97% nepismenog svijeta. Mlada dama modernih shvatanja, puna života i prohtjeva, došla je iz velikog grada među vile, vukove i hajduke. Teško se nosila sama sa krajem koji je i danas poznat kao tiha i lijepa, umirujuća nepatvorena priroda, kraće, vukejebina. Pored svih muka, prema tadašnjem zakonu, učiteljice se nisu smjele udavati, ukoliko su željele zadržati posao, osim za učitelja. Prvi slobodan neženja bio je stotinjak kilometara nizbrdo blatnjavom stazom i ne baš zainteresovan. Nesretnica, da bi zadovoljila fizičke i duhovne potrebe, pribjegavala je raznim oruđima iz domaće radinosti, plodovima iz vrta i suštinom pletare. Nije pomoglo i treću godinu, jedno jutro je nađoše da visi na kruški iza škole. Vremena su to bila kada je u pedagoški pribor i sredstva za učenje pored krede, table, slovarice, ravnopravno mjesto zauzimala i šiba. Nisu se dugo zadržale, ali su dugo upamćena falake, dvije klade ili daske među koje bi učenik stavio noge, da ih ne može pomjerati, dok ga učitelj tambura šibom po tabanima. Na stranu sada geografija i zemljopis, istorija, historija i povijest, te ostale vragolije. U stvari, na stranu sve, jer šta god bih nastavio, bilo bi – ko o čemu, baba Jaga i ja o parama i poštenju.

Uživaj, sutra može biti i gore.

 

Iza izazova

Izvinjavam za sve do sada rečeno

Vrh naše demo(n)kratije

Voda bi mogla odnijeti i mlin i mlinara

Pamet da ti u glavu došla

Jezik naš svakidašnji

Ne volim fitnes, ali dobro pazim šta jedem

Kupuj domaće domaćine

Para svijet raspara

Da ne bi demo(n)kratije, ne bih nosio kravate

Korupcija je fuj, mito je bljak

Umijeće komuniciranja čvrstim argumentima

Izbjeglica i poslovica ili pametnom je išaret glasača dovoljan

Pričam ti priču o dolasku demo(n)kratije

Haris Hrustemović
Autor 1.8.2015. u 09:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija