Ko puštanjem ratnih zločinaca ponižava žrtve?

Predrag Blagovčanin
Autor 21.11.2013. u 18:21

Ko puštanjem ratnih zločinaca ponižava žrtve?

foto: Vincenc Feliu

Irhad Subašić nakon rata vratio se u Srebrenicu, ima trideset i tri godine, sretno je oženjen, ima dvoje djece, stariju kćerku i mlađeg sina. Zaposlen je. Kaže da plata nije neka ali sretan je što radi. Nije imao nikakvih problema što se vratio u Srebrenicu. Pored nekoliko malih provokacija, ništa zbog čega bi se pokajao što se vratio u ovaj grad.

Život mu je tekao normalnim tempom sve do današnjeg dana.

Piše: Predrag Blagovčanin

Danas nakon što je sina ispratio u školu Irhad Subašić se na ulici sreo licem u lice sa čovjekom koji mu je ubio oca i starijeg brata.

Oca i brata Irhad je posljednji put vidio prije osamnaest godina.

Tog 13. jula 1995. godine  Trifunović Milenko, Radovanović Aleksandar, Jakovljević Slobodan, Medan Branislav i Džinić Brano pripadnici Vojske R. Srpske i Ministarstva unutrašnjih poslova R. Srpske u koloni sa ostalim zarobljenim  muškarcima iz Srebrenice sproveli su mu oca i brata u skladište Zemljoradničke zadruge Kravica.

Nakon što su u prostorije zadruge ugurali nešto više od  hiljadu ljudi lancima su zatvorili kapiju. Obilno su ručali, nakon ručka popili su kafu, a predvečer tog istog dana, nakon što je ljetna sparina  malo popustila, počeli su ubijati.

Ravnomjerno raspoređeni,  kako niko ne bi preživio počeli su svoj krvavi pohod.

Trifunović Milenko i Radovanović Aleksandar ubijali su ljude automatskim puškama, Džinić Brano na svoje nekadašnje komšije i školske drugove bacao je bombe, a Jakovljević Slobodan i Medan Branislav čuvali su stražu i sprječavali bjegstvo zarobljenih ljudi kroz prozore.

Zbog ovog zločina Sud Bosne i Hercegovine osudio je Trifunović Milenka na 33 godine zatvora, Radovanović Aleksandra i Džinić Branu na 32 godine zatvora, a Jakovljević Slobodana i Medan Branislava na 28 godina robije.

U ovoj odluci suda nema ništa sporno, ovi monstrumi bi najvjerovatnije do kraja života izdžavali svoje robije da 22. oktobra ove godine Ustavni sud BiH nije usvojio apelacije osuđenih pred Sudom BiH, utvrdio povredu prava optuženih iz člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ukinuo presude Suda BiH i naložio ovom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa ovim članom.

Nakon što je Ustavni sud BiH ukinuo drugostepene presude Suda BiH, prestao je da postoji zakonski osnov za dalje izdržavanje kazne zatvora osuđenih lica.

Sudska odluka da se osuđeni ratni zločinci puste na slobodu predstavlja nevjerovatni presedan međutim, sa pravnog aspekta ova odluka je nažalost, legitimna i legalna.

Po važećim evropskim konvencijama o ljudskim pravima predviđeno je da se na Trifunovića, Radmanovića, Džinića, Jakovljevića i Medana primjenjuje blaži zakon. U ovom slučaju kazneni zakon SFRJ po kojem je za ova djela kazna od 5 do 15 godina zatvora ili smrtna kazna. Pošto po evropskim zakonima smrtna kazna ne postoji maksimalna kazna za ova djela je 15 godina. Retroaktivnom primjenom kaznenog zakona Bosne i Hercegovine iz 2003. godine u suđenju ovim, pretenciozno rečeno ljudima, prekršena su njihova “ljudska prava” jer u periodu kad su počinili ovaj monstruozni  zločin zbog kojeg su i osuđeni  na snazi je bio kazneni zakon SFRJ.

Dakle ljudi koji su osuđeni za genocid danas su slobodni zbog proceduralnog propisa. Tužno ali istinito.

Činjenicu da ćemo od danas i u budućnosti na ulicama bh. gradova gledati kako presuđeni ratni zločinci mirno hodaju možemo zahvaliti samovolji, nestručnosti i neznanju politički podobnih kadrova instaliranih na najodgovornija mjesta u institucijama bosanskohercegovačkih sudova. Zbog svjesnog dugogodišnjeg nepoštivanja pravnih procedura i evropskih konvencija o ljudskim pravima svi dosadašnji postupci protiv lica osuđenih za ratne zločine najvjerovatnije će se morati preispitati.

Nažalost, puštanjem osuđenih ratnih zločinaca na slobodu još jednom je potvrđena teza da u Bosni i Hercegovini pravda ne postoji. Očigledno možete ubiti, zaklati, zapaliti, opljačkati, silovati očistiti sela i gradove od stanovništva koje vam ne odgovara i da za svaki od tih zločina ne odgovarate. Naprotiv, velike su šanse da vas odgovarajuće etno-nacionalne vladajuće strukture u čije ste ime naredbe izvršavali odlikuju, imenuju ulicu po vama ili vam dodjele poziciju stručnog saradnika u ministarstvu za izbjeglice i raseljene osobe.

Večeras nakon što se strasti smire Irhad Subašić neće moći zaspati. Razmišljat će o ocu i bratu, o svojoj kćeri i sinu, o budućnosti u državi gdje pravda ne postoji.

U kući preko puta njegove čovjek kojeg je sreo danas na ulici također neće spavati. Neće moći, razmišljati će o  13. julu 1995. godine, proganjat će ga slike tuđih očeva i sinova, osjećat će miris baruta i prolivene krvi, a ono malo vlastite svjesti što mu je ostalo bjesomučno će mu postavljati jedno te isto pitanje:

„Pa dobro, ako država ne može, što sam sebi ne presudiš?“

Predrag Blagovčanin
Autor 21.11.2013. u 18:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija