Ko Sarajevu uništava dostojanstvo kao najvrijednije što nosi iz proteklog rata?

Autor 9.5.2012. u 18:01

Ko Sarajevu uništava dostojanstvo kao najvrijednije što nosi iz proteklog rata?

Primitivizam kojim su dočekani učesnici skupa upriličenog radi obilježavanja datuma pogibije srpskih vojnika u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, možda nije isti, ali užasno sliči onome demonstriranom iz Republike Srpske četvrtog aprila ove godine, na dan obilježavanja početka opsade bosanskohercegovačke prijestolnice. To što uzroci dva događaja ne stanuju na istoj strani historije, ne mijenja na stvari temeljnu činjenicu da pravo na emocije i povijest kao nauka nemaju nikakve veze. Pravo srpskih majki da tuguju za svojim sinovima ne podliježe nikakvom sudu – od historijskog do općinskih – a obaveza države koja se makar folira da je pravna jeste da im osigura mjesto za tugovanje, bez obzira šta o tome mislio dio, makar bio većinski, njenog stanovništva.

Kada je prije nekoliko godina jedan viđeniji pripadnik sarajevskog podzemlja – silovatelj, nasilnik, posrednik u svakom poslu koji nosi minimum pet godina robije – odletio u zrak zajedno sa luksuznim terencem, njegova majka je u novinskoj osmrtnici napisala kako mu je život uzela pretjerana ljubav prema amaterskom sportu! Na dženazi tog, „dugogodišnjeg sposrtskog radnika“, bili su, uzgred rečeno, i to u prvim safovima, i neki od onih što su autobuse iz Istočnog Sarajeva dočekali uvredama.

Sarajevo ima nevjerovatnu mogućnost da bude veće od samog sebe i manje od najmanje kasabe. Grad koji nikome ne duguje ništa zbog onoga što je preživio, kako ga je jednom opisao Aleksandar Hemon, a ja makar osam puta citirao, zna pokazati dostojanstvo vrijedno divljenja: kao recimo kada je – umjesto tipično balkanskim paradama patriotskog kiča i nacionalističke patetike – emocionalno razarajućim i estetski uzvišenim performansom Harisa Pašovića obilježilo početak svojih najgorih godina u novijoj povijesti. Istovremeno, u tom istom Sarajevu postoji barem još jedan grad spreman pljunuti upravo na dostojanstvo kao najvrijednije što prijestolnica nosi iz proteklog rata.

Historija je egzaktna nauka i to što ona kaže kako su srpski vojnici u Dobrovoljačkoj poginuli u vrijeme borbi koje su sudbinu Sarajeva trebale učiniti gorom i od one kakva je bila do kraja 1995., nema puno veze sa jednom drugom naukom: biologijom. Za žene koje svojim sinovima pale svijeće, u toj ulici nisu poginuli niti agresori, niti okupatori, niti nešto treće, već njihova djeca. Teško je to, bolno, jebeno, prevaliti preko usta, ali mater koja je izgubila sina na linija odbrane i mater kojoj je dijete poginulo na liniji opsade Sarajeva, duša boli jednako. I ako ćemo pravo, a moramo jednom, niti jednu od tih majki, osim onih što su pomračile pameću, pretjerano ne zanima šta će o vojskama pod čijim su zastavama stradala njihova djeca, pisati u udžbenicima iz historije/istorije/povijesti. Sve što njih zanima – leži pod zemljom.

Ne govorim, naravno, o onima što su svojim zločinom i matere trebali natjerati da ih mrze, već o topovskom mesu, nekadašnjim dječacima koje su majke vodile doktorima zbog zaušnjaka, upisivale u obdaništa i škole, ispraćale i dočekivale, da bi im danas išle na groblja po jedinoj zemlji na svijetu koja je iz rata izašla zrelija za rat nego je to bila prije nego se zapucalo.

Srpske snage ubile su tokom opsade Sarajeva preko 11.000 civila. Istovremeno, opsjedajući Sarajevo, poginulo je duplo manje srpskih vojnika. Ledeni jezik brojeva objašnjava sve osim onoga što ne treba objašnjavati. Niti se može niti treba tražiti opravdanje srpskih majki da plaču za svojim sinovima, jer one će, šta god mi mislili o njihovoj djeci, jednako plakati. Kao što je plakala i ona mater kojoj je sina  u zrak odnijela rekonstrukcija u sarajevskom podzemlju. I kao što plaču matere onih muškaraca koje pojedu gadne bolesti.

Tuga, kao i nesreća, kako bi rekao neko od onih velikih ruskih pisaca, nema precizne definicije, već samo bezbroj primjera. Našu poziciju, stečenu time što smo se branili, ne može na gore promijeniti spremnost da majkama onih sa druge strane nišana omogućimo da u tišini upale svijeću u jednoj, poprilično ružnoj sarajevskoj ulici. Može nam, pri tome, na živce ići to što su na čelu kolone u crnini opet bili oni koji od tuđih suza prave politički kapital, odlučivši da budu tužni ne bi li, ako drugačije ne ide, preko tuđeg bola izravnali krivice u Bosni. Ovo posljednje niti se može niti ima onoga ko može, a za prvo… Rade li išta drugo oni bošnjački prvaci koji sline po Potočarima i na drugim mjestima, ali samo dok su u fokusu kamere, da bi majke mrtve djece ostavili same do iduće prilike ili predizborne kampanje? Ni njih, te neke naše, kao ni one neke njihove, ne zanima nimalo što bog zna koliko žena u Bosni živi samo zato da ima ko plakati za njihovim sinovima. 

Tekst prenosimo sa portala Radio Sarajevo

Autor 9.5.2012. u 18:01