Kobna privlačnost ravnodušnosti

Tomislav Jakić
Autor 3.12.2021. u 08:50

Izdvajamo

  • Opisali smo stanje takvo, kakvo jest. Iznijeli smo činjenice, pa i one što ih se najradije prešućuje, takve – kakve jesu. I konstatirali smo da je kobna privlačnost ravnodušnosti onaj činitelj koji pridonosi tome da dobar dio javnosti tupo, kao da ne vidi i ne čuje, ignorira kako znanstvenu zajednicu i hrli u zagrljaj pandemije (pri čemu nerazvijene zemlje to ne rade zbog ravnodušnosti, ili neinformiranosti, nego zato što nemaju cjepiva!), tako i svakim danom sve očitiju prijetnju ratnim sukobom kojega bi bilo teško, ako ne i nemoguće, zadržati u granicama.

Povezani članci

Kobna privlačnost ravnodušnosti

Objektivni promatrač koji bi se makar malo udubio u analiziranje ponašanja većine ljudi, tzv običnih ljudi, u uvjetima pandemije i rastućih napetosti između Zapada (čitaj: Sjedinjenih Država) i Rusije, morao bi doći samo do jednog zaključka (a ne odnosi se samo na Hrvatsku, mada na nju prvenstveno): ti su ljudi opijeni ravnodušnošću prema stvarima što se oko njih događaju. Otupjeli su i niti vide, niti čuju, odnosno bolje bi bilo reći kako ne žele ni vidjeti, ni čuti. Nasjeli su na kobnu privlačnost ravnodušnosti.

Nisam obolio, dobro je. Koliko je ljudi danas umrlo od corone? Ne znam, dosta mi je toga teroriziranje sa dnevnim objavljivanjem podataka o broju novozaraženih i umrlih. Pustite me na miru, ili – još bolje: prestanite me terorizirati s nekakvim mjerama koje mi uskraćuju moje ‘ljudsko pravo’ da uđem u kafić kada hoću, naravno bez potvrde i maske, prestanite s politikom podjela na cijepljene i necijepljene, nemojte pokleknuti (što bi rekao aktualni hrvatski Predsjednik) poput Austrije, koja je uvela lockdown za necijepljene i najavila obvezno cijepljenje za početak iduće godine. Nemojte biti razumni, budite ravnodušni, kao da se sve to vas, baš vas osobno, uopće ne tiče.

Nisu me pozvali pod oružje, dobro je. Tko i gdje gomila trupe, tko kome prijeti, tko je razvio kakvo novo naoružanje, ma dajte mi mira s time. Ja živim tu gdje živim, tako mi je kako mi je, imam – a na to sam čekao stoljećima (ako nisam ja, onda moji preci) svoju državu, svoju zastavu, grb i himnu. Baš me briga što je ta moja država članica vojno-političkog saveza koji samo što nije zaratio s Rusijom. I prekinite jednom za svagda s tom žalopojkom kako se treba držati činjenica, a ne nasjedati propagandi i lažima. Zanemarite činjenice, smetnite s uma to da vas na dnevnoj osnovi varaju, da vam u lice lažu, da s vama manipuliraju. Budite ravnodušni, ali i sretni u svojem malom brlogu, ogradite se fizičkim i mentalnim barijerama, utapajte se u svojem neznanju i provincijalizmu, kao da se sve ono drugo vas, baš vas osobno, uopće ne tiče.

Ili: snažno podignite glas prosvjeda protiv cjepiva, branite svoje ‘pravo na svoj virus’, vjerujte ‘sveznadarima’ i samoproglašenim influencerima, a nadmoćno odmahnite rukom na sve što govore, savjetuju i na što pozivaju priznati svjetski znanstveni autoriteti. Zgražajte se nad prijetećom ruskom invazijom Ukrajine i plješćite vojnicima NATO koji se koncentriraju na granicama s Rusijom, kako bi spremni dočekali prijeteću agresiju.

Ironiziramo? Naravno, ali na osnovi svega što se danas događa. Zapadni mediji (a hrvatski ih dobrim dijelom slijepo i poslušno slijede) puni su prijetećih analiza koje se sve svode na ono što je prije neka dva tjedna najavio ukrajinski predsjednik Zelenski: Rusija će napasti Ukrajinu, on to pouzdano zna. Trebao se taj napad dogoditi 1. prosinca (decembra), no Zelenski je (a bit će da mu je Putin to osobno javio) pomaknuo datum napada na 7. prosinca (decembra). I sada Zapad grozničavo čeka, a da jedva tko postavi jedino logično pitanje: zašto bi Rusija napala Ukrajinu? I zašto baš sada? Ne, to ne pita nitko. Jer, svi znaju! Što znaju? Ono što im se servira s političke pozornice i ono čega su puni mediji. Kada glavni tajnik NATO-a, Jens Stoltenberg, vidno uzbuđen, dramatično poruči kako će Rusija, upotrijebi li ‘još jednom’ silu protiv Ukrajine platiti visoku cijenu, nema nikoga – na Zapadu barem – da upita Stoltenberga: a kada je to Rusija upotrijebila silu (pazite: naglasak je na pojmu: sila) protiv Ukrajine prvi puta?

Činjenica je, naime, da je poluotok Krim uključen u sastav Ruske Federacije nakon referenduma provedenoga u potpunom miru i bez ikakvih incidenata; pod nadzorom ruske vojske, ali bez mrtvih, bez ranjenih, bez demonstracija. Činjenica je da je na referendum izašlo 84,17 % birača, a da je od toga za pripajanje Rusiji glasalo 96,57% Činjenica je da je dvije trećine ukrajinskog garnizona na Krimu prešlo na rusku stranu, baš kao što je činjenica da se rusko stanovništvo dviju regija na istoku Ukrajine pobunilo nakon otvorenih mjera Kijeva usmjerenih protiv Rusa nastanjenih u Ukrajini. Činjenica je, napokon, da Rusija pomaže pobunjenicima, ali da njezina vojska nije nikada prešla granicu. I, na kraju krajeva, činjenica je i to da Rusija uporno poziva na realiziranje sporazuma iz Minska, na što se službeni Kijev oglušuje.

Zapad je tako dugo optuživao Rusiju da ne reagira na pozive na pregovore o Ukrajini, dok ministar Lavrov nije odlučio (suprotno boljim običajima iz nekih davnih vremena jedne druge i drugačije diplomacije) objaviti svoju prepisku s kolegama iz Njemačke i Francuske, iz koje je razvidno da zapadna politika i propaganda lažu. Je li netko priznao laž? Je li se netko ispričao? Ni slučajno! O potezu Lavrova malo se ili nikako izvještavalo, jer – ‘ne uklapa se’ u zadanu sliku. Rusi su opetovano demantirali bilo kakve agresivne namjere prema Ukrajini, uporno ponavljajući kako su pokreti njihove vojske samo odgovor na poteze NATO trupa. Razotkrili su kao laž i tvrdnju o koncentriranju tenkovskih jedinica uz granicu, jer su te jedinice bile nekih dvjestotinjak kilometara u unutrašnjosti. Ali, upozorili su i na to da se Zapad opasno približava crvenoj crti preko koje oni, zbog vlastite sigurnosti, ništa više ne mogu tolerirati.

Stacioniranje raketa na području Poljske (a Varšava se spremno nudi) bilo bi – iz perspektive Moskve – jednako neprihvatljivo kao što je svojedobno za Ameriku bio i pokušaj instaliranja sovjetskih raketa na Kubi. Onda je Washington reagirao pomorskom blokadom, dovodeći svijet na samu ivicu nuklearnog rata, sada bi to isto mogla napraviti Moskva; ali ne pomorskom blokadom, jer to naprosto nije moguće. Nije bez razloga Vladimir Putin upozorio kako bi rakete lansirane iz Poljske trebale svega nekih 7 minuta do Moskve. I nije bez razloga upozorio kako će Rusija poduzeti protumjere, navodeći da će Crvena armija od početka sljedeće godini na podmornicama imati nadzvučne rakete (koje lete deveterostrukom brzinom zvuka), pa će i njima ciljevi u Americi biti ‘dostupni’ za 5 minuta. Je li tome poklonjena potrebna pozornost? Nije! Zapadna retorika ostala je hladnoratovska, pri čemu treba reći da ovakvih zaoštravanja, s izuzetkom kubanske krize, u onom prvom hladnom ratu nije bilo.

I to nas vraća na temu ravnodušnosti, a možda bi bolje bilo govoriti o otupljenosti. Za očekivati bi bilo da se, s jasnom perspektivom vojnog sraza Amerike, odnosno NATO i Rusije (kao posljedice stalnog i sve bezobraznijeg provociranja Rusije), a u uvjetima što smo ih opisali, digne javno mnijenje na Zapadu i pokaže kako ne podržava politiku vojne konfrontacije s Moskvom. Da, za očekivati bi bilo, ali – ništa od toga. Javnost je preplavljena propagandom,pri čemu su se i političari pretvorili u jeftine propagandiste i tako zaslijepljena, odnosno zaglušena javnost teško i može prepoznati pravo stanje stvari, pustimo li ravnodušnost za trenutak po strani.

U novu njemačku vladu ulaze i Zeleni koji su, prema svemu sudeći (oštro protivljenje plinovodu Sjeverni tok 2) ‘američki igrači’, a Angela Merkel u posljednjim danima na vlasti ne može (ne smije) povući nikakav radikalni potez kojim bi na neki način obvezivala svojeg nasljednika na kancelarskom položaju. Od Njemačke je, dakle, iluzorno bilo što očekivati. U uvjetima u kojima NATO, objektivno, instrumentalizira razjedinjenu Evropsku uniju u funkciji američke politike, podvrgavajući je – doslovno – teroru skupine novih članica, nekadašnjih sovjetskih satelita, jedina nada ostaje Francuska. No, Macronu predstoje predsjednički izbori, a – uostalom – on ipak nema format jednog Charlesa de Gaullea koji je, upravo da bi izbjegao američki primat, svojedobno povukao Francusku iz vojne strukture Atlantskog pakta.

Zaključak? Nema ga. Opisali smo stanje takvo, kakvo jest. Iznijeli smo činjenice, pa i one što ih se najradije prešućuje, takve – kakve jesu. I konstatirali smo da je kobna privlačnost ravnodušnosti onaj činitelj koji pridonosi tome da dobar dio javnosti tupo, kao da ne vidi i ne čuje, ignorira kako znanstvenu zajednicu i hrli u zagrljaj pandemije (pri čemu nerazvijene zemlje to ne rade zbog ravnodušnosti, ili neinformiranosti, nego zato što nemaju cjepiva!), tako i svakim danom sve očitiju prijetnju ratnim sukobom kojega bi bilo teško, ako ne i nemoguće, zadržati u granicama.

U oba slučaja ravnodušnost se plaća, odnosno bit će plaćena ljudskim životima. Da, to bi ipak mogao biti zaključak ovoga razmišljanja potaknutim aktualnim povodima.

Tomislav Jakić
Autor 3.12.2021. u 08:50