KOLEKTIVNA PSIHODRAMA

Ivo Anić
Autor 19.10.2016. u 19:12

KOLEKTIVNA PSIHODRAMA

Što smo udaljeniji od suštine i od uzroka problema te masovne degradacije i odmaka od morala to smo veći idealisti. Jer korupcija i novac ne mijenjaju ljude.

Oni ih samo uspješno razotkrivaju.

Povlastica, porok i korupcija, taj ukleti dio politike koji donosi moć u rukama pojedinaca, postaje u novije vrijeme obična preraspodjela. Sa jedne strane ta preraspodjela služi kako bi političari dokazali da imaju stvarnu moć, ne fiktivnu, sa druge, da drugi vide da se na tom polju nikoga ne zaobilazi. Oni koji odbijaju preraspodjelu označeni su kao opasni po društvo. Kroz rad i aktivizam onih koje je sistem označio kao opasnim pojedincima naziremo svu nakaradu politike i političara koji su zapravo – beskorisni. Demistificirajući njihove riječi i djela kroz vremenske periode nailazimo na svakodnevne potvrde te teze. Nikada političari sami neće priznati da su beskorisni, iako se vole kititi prefiksima o važnosti svog djelovanja, društvenim angažmanima i neophodnim radnjama bez kojih bi nastao kaos. Kada ih sistem odbaci, oni u pravilu dezorjentirano pokušavaju pronaći svoju smislenost, svoju svrhu. No ona od početka nije imala intenciju smislenosti, već poslušnosti, tako da je bivši ministar ili čistačica praktički ista stvar koja je samo poslužila u određenom trenutku određenoj svrsi.

Opasni ljudi koje označava sistem stigmama, u kojima u pravilu učestvuju tajne sigurnosne službe, konstantno vrebaju potvrde za demistifikacijom, razotkrivanje besmislenosti i korupciju. Korupcija : upravo je to središte problema. Korupcija nikada nije slučajna, korupcija je inherentna vršenju političke moći, a time i aktivnostima političara koji su u svom besmislu itekako aktivni na planu osobne koristi, prosperiteta svojih najbližih koje će pravdati visokonužnim poslom kojeg obavljaju.

Ako se tu i tamo dogodi kakvo nepotističko ili klijentelitičko djelo, to je više dio folklora, nedužna nuspojava, uvriježena nužnost koja je imala u vidu širu perspektivu, širu sliku koja se nije na prvi mah vidjela iza tog čina. No korupcija nije individualna kako se to na prvi pogled čini. Korupcija elita jako dobro oslikava društvo u cjelini, društvo koje takvu vrstu klijentelizma opravdava i na neki način uvrštava u folklor, opravdava ga mentalitetom i u mnogim slučajevima sa osmjehom brani kao dio navika, memorije, pa čak i običaja kojega se teško odreći.

„Narod ima političare kakve zaslužuje“ , izreka je stara koliko i povijest, a sam Aristotel je ustvrdio kako je jedina stabilna politika i država ona u kojoj su svi pojedinci jednaki pred zakonom. Bez iznimki. Kada se to pravilo prekršilo, kada se prvi put progledalo kroz prste korupciji ona je postala kolektivna, ona je postala kolektivna psihodrama. Iz nje su kasnije prirodom stvari izašle sve druge poluge, političari su zagospodarili medijima, korporacijama, izbornim mehanizmima i umreženost se u konačnici manifestirala u pravilne modele funkcioniranja, korupciju na svim razinama koja je vremenom postala „hotimično ropstvo“, namjera i sustav, koje se u određenom periodu pretvorilo u oružje.

Strategija mase najbolje je vidljiva na društvenim mrežama.

Eklatantan primjer je današnji tsunami i pad raznoraznih servera elektroničkim bijesom koje su manifestirali razočarani birači HDZ-a. Korupcija je u toj mutaciji doživjela gotovo metafizičke promjene, virtualnu opipljivost i  jasnu određenost. Kidanje iskaznica dugogodišnje vjernosti stranki, pokretu i partiji, posvemašan bijes i rezigniranost upravo je najbolji primjer funkcioniranja besmisla, besmisla kojeg nam je nametnula politika. Naime cijela jedna vojska prevarenih shvatila je napokon kako sistem funkcionira. Sistem kojem emocije služe isključivo u svrhu trenutka, trenda i u najvećem slučaju političke manipulacije za osobne potrebe, jednokratne potrebe stranke ili dugoročne svejedno.

Cijela jedna vojska danas je upoznala svoje susjede, prijatelje, rodbinu koji se nisu usudili dignuti svoj pravednički glas, pocijepati svoju stranačku iskaznicu ili javno, nedvosmisleno iskazati svoje nezadovoljstvo. Na tisuće onih koji su premreženi matricom danas se svojom šutnjom pokazalo cjelokupnoj društvenoj sceni, barem onoj na društvenim mrežama, svoju slijepu odanost, privrženost isključivo “hotimičnom ropstvu” koje automatizmom isključuje i osoban stav.

Ta manipulacija premrežena korupcijom najbolje se vidjela danas, na svijetlom primjeru Zlatana Hasanbegovića koji samo još što nije javno zavapio na pravdi boga, samo što nije osobno pozvao na državni udar  i to je ostavio svojim vjernim poslušnicima. Pažljivim pregledom statusa većine najveće stranke u Hrvata, statusom onih koji su na ovaj ili onaj način koruptivno umreženi, danas vlada posvemašnja tišina, muzički brojevi i misteriozni izostanak svakidašnjih statusa, objava i uključenosti.

Zlokobno je ali i zabavno promatrati danas zaprepaštenost korisnika koji još uvijek stoje u redu da postanu „hotimično ropstvo“ , da dobiju svoj broj, smisao i društveno – korisnu funkciju, zaprepaštenost kako im njihovi svjetonazorski idoli misteriozno šute i što je najgore – ne kidaju svoje stranačke iskaznice.

Nikada političari sami neće priznati da su beskorisni, iako se vole kititi prefiksima o važnosti svog djelovanja, društvenim angažmanima i neophodnim radnjama bez kojih bi nastao kaos. Svu beskorisnost dojučerašnjeg ministra mogli ste tužno sagledati iz današnje perspektive. Beskorisnost koja je produkt dobro odrađenog korisnog posla za tadašnji trenutak u kojem se našla stranka, njegov pokret. Odrekavši ga se danas, kao što su se godinama odricali beskorisnog kadra (koji je odradio svoju funkciju), jedino se sistem pokazao smislenim, sistem kojem su političari, birači ili ministri samo korisne figure koje ionako nemaju smislenost, već samo mehaničku funkciju, dok ne dođe vrijeme za novu, svježu manipulaciju.

Korupcija je ono što ih  spaja, lakmus papir i kolektivno ropstvo. Korupcija od sitnih entiteta i sitnih korisnosti, kao i korupcija na krupnim obrascima i trenutnim nositeljima dužnosti. Matrica  i mehanizam su isti, samo se mijenjaju igrači. I to su danas shvatili svi oni koji su u svojoj semantičkoj iluziji živjeli svoju zagriženu ljubav prema nacionalnom ponosu kao jedinoj čvrstoj strukturi.

Danas je ona ogoljena u svom strahu do kosti. Danas je ona potpuno demistificirana.

Ako ste zabavljeni prelistavanjem tragi – komičnih statusa na kojima se cijepaju stranačke iskaznice, zabavite se radije prelistavanjem onih koji ih ne cijepaju.

No što je sa opasnim ljudima koje je sistem okarakterizirao kao opasne i one koji su prijetnja?

Tom cirkusu koji se događa danas po društvenim mrežama zbog bivšeg ministra kulture ti ljudi bi se rado slatko smijali. Da nije onog mučnog konteksta. Konteksta da ljudi tako olako gube svoje dostojanstvo koje je čovjeku kao voda, kao hrana, kao zrak nasušno potrebno. Što smo udaljeniji od suštine i od uzroka problema te masovne degradacije i odmaka od morala to smo veći idealisti. Jer korupcija i novac ne mijenjaju ljude.

Oni ih samo uspješno razotkrivaju.

Ivo Anić
Autor 19.10.2016. u 19:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija