Koliko pojedinaca treba da…

Autor 18.9.2012. u 12:58

Koliko pojedinaca treba da…

        Egipatske piramide jedno su od sedam svjetskih čuda (ustvari, samo ona najpoznatija – Keopsova) stare, antičke civilizacije. Smatramo kako predstavljaju kolektivni napor stanovništva cijelog ondašnjeg Egipta i to kroz više generacija. Prema novim spoznajama – koje proturječe onim uobičajenima, da su ih gradili robovi pod prisilom i fijukom bičeva – čini se kako su u njihovoj izgradnji učestvovali slobodni građani i obrtnici, koji su čak imali i vlastiti grad u blizini svog „radnog mjesta“:

Nedavno otkriveni grobovi radnika pokazali su kako su piramide građene i koliko su radnici bili važni: radnici na piramidama su bili plaćene zanatlije, a ne robovi, i imali su svoj grad u Gizi.“

Svakako su najpoznatije one u Gizi (Keopsova, Kefrenova i Mikerinosova) sa „vrha kojih nas posmatra 40 vekova!“,  prema Napoleonovoj rečenici svojim vojnicima, kada je potkraj 18. stoljeća osvojio Egipat. Smatra se da je samo Keopsovu piramidu gradilo oko 100 000 ljudi, tijekom dvadeset godina, negdje oko 2560-te godine prije našeg računanja vremena, za vrijeme tzv. IV dinastije (tzv. Starog kraljevstva). Procjenjuje se kako je u to vrijeme njegovo stanovništvo brojilo oko 2 milijuna duša. Prema tome je oko 5% stanovništva jedne od kolijevki cjelokupne ljudske civilizacije dugoročno učestvovalo u  njenom zapisu u povijesnu baštinu čovječanstva. Petero ljudi od njih stotinu, daklem – pojedinci – kroz dva desetljeća neposredno su bili angažirani na arhiviranju dostignuća svoga društva za buduće, tisućljećima udaljene generacije. Neizmjerno je cijeneći, diveći se civilizaciji koja ju je izgradila, kažemo li da ona počiva samo na radu pojedinaca? Dakako da ne, kad je cijelo društvo posredno ili neposredno bilo angažirano na tom projektu. Sem neposrednih učesnika – matematičara, inženjera, obrtnika, nadglednika i radnika – u tom je poduhvatu, pružajući logističku podršku (dobrovoljno ili ne) učestvovalo cijelo staroegipatsko društvo. Piramid(a/e) je svjedočanstvo njihovog angažmana na projektu kojega sasvim sigurno nisu oni zamislili, već se rodio u glavi pojedinaca. Tim ne manje su, mada je najvjerojatnije postojao oveći broj protivnika tih radova (uglavnom prisiljenih šutjeti), upravo svi stanovnici starog Egipta odgovorni za ovo grandiozno civilizacijsko naslijeđe. Nemoguće je zamisliti iole ozbiljnijeg povjesničara koji bi ovo velebno djelo pripisao učinku tek nekolicine (u usporedbi sa ukupnim brojem stanovnika) entuzijasta. Doduše, da su predstavljali križance Supermana i Batmana, tko zna…

        Treći Reich je 1939. godine (nakon anschlussa Austrije) brojio nešto više od 69 milijuna stanovnika. Svima nam je znano kakve su strahote počinje tijekom šest godina najvećeg krvoporolića u povijesti. Nakon njegova okončanja, na seriji suđenja nacistima – poznatih pod imenom Nürnberški procesioptužena su bila 24 ratna zločinca i 6 kriminalnih ratnih organizacija – vodstvo NSDAP-a, SS, SA, SD, Gestapo i OKW. Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija (NSDAP) imala je krajem rata oko 8.5 milijuna članova (oko 12% ranije spomenutog stanovništva), dok su SS odredi, krivi za masakre milijuna civila, imali na svom vrhuncu oko 950 000 pripadnika (1.4% stanovništva). Od svakih 200 državljana Reicha trojica su bila SS-ovci. Oko 45000 ljudi prilježno je vršilo svoj posao pod okriljem državne tajne policije – Gestapo-a. Kao dan je jasno da „marljivo“ članstvo svih tih zločinačkih organizacija nikako ne bi moglo obavljati svoj prljavi posao bez eksplicitne podrške ostatka njemačkog stanovništva, ako i izuzmemo one uslijed straha zanijemele. U postotku, veći je broj stanovnika direktno sudjelovao u izgradnji nacističke Velike Njemačke negoli je sudjelovalo u gradnji Velikih piramida. Od stotinu Nijemaca oko 12 njih je posjedovalo člansku iskaznicu NSDAP-a. No, nije li 18.2 milijuna vojnika Wehrmachta – više nego 26 od stotinu stanovnika Reicha – unovačenih milom ili silom, sudjelovalo u provođenju istog „velebnog plana“, među inim i u vršenju ratnih zločina? Jeli moguće zamisliti funkcioniranje cijele infrastrukture Trećeg Reicha bez neposredno ne involviranih izvršitelja zločina, ali koji su izvršiteljima pružali logističku podršku? Bez radnika u fabrikama oružja, željezničara koji su usmjeravali transporte oružja i logoraša, poslenicima u proizvodnji hrane i odjeće,… i konačno – bez onih koji su znajući sve što se zbiva, pognute glave šutjeli gledajući samo „svoja posla“? Dakako da i 99 od stotinu ljudi predstavljaju pojedince s imenom i prezimenom, te vlastitom odgovornošću za počinjena djela i nedjela, no ipak – smijemo li reći da su samo pojedinci bili odgovorni za sudbinu Njemačke i svijeta, tih ratnih godina? Još je Karl Jaspers, neposredno poslije rata – 1946. godine – u spisu „Pitanje krivnje: O političkoj odgovornosti Njemačke“ razmatrao pitanje političke odgovornosti, ne pojedinaca već cijele Njemačke države, za počinjena nedjela. Američki povjesničar  Daniel Jonah Goldhagen, u knjizi “Hitlerovi dobrovoljni dželati (Obični Nijemci i Holokaust)”  kaže:

“Stotine hiljada Nemaca sudelovale su u genocidu u mnogo širem sistemu podjarmljivanja kakav je bio sistem koncentracionih logora. I pored mlakih pokušaja režima da genocid drži daleko od očiju većine Nemaca, za masovne pokolje su znali milioni. Hitler je više puta jasno najavio da će se rat završiti istrebljenjem Jevreja. Ubijanja su nalazila na sveopšte razumevanje, ako ne i odobravanje. Nijedna druga politika (sličnih ili širokih razmera) nije bila sprovođena sa više upornosti i žara, i uz manje teškoća, nego genocid, izuzimajući možda sam rat.”

Pa, ako je i pretjerano govoriti o krivici svih Nijemaca (zar može biti kriva Sophie Scholl, pripadnica pokreta otpora“Weise Rosse”, obješena nakon hapšenja?), pitanja koja oba autora postavljaju sasvim su dovoljna da učine smiješnom tezu o pojedinačnim ekscesima i pojedinačnim krivicama, kojima se nastoji stvoriti alibi za odgovornost cijele generacije koja je što direktno učestvovala, što logistički podržavala, a što u strahu šutjela o evidentnim zločinima koji su se dešavali. I u minimalnoj mjeri pružala bilo verbalni, bilo fizički otpor “banalnosti zla” koje je i nju u cjelosti zahvatilo. Krivica i odgovornost, ma nam se činili sasvim logički razdvojeni činovi – jer krivac je direktni izvršilac nekog čina, dok odgovoran može biti i onaj tko pasivno, ne poduzimajući ništa, dozvoljava vršenje krivice – u moralnom su pogledu isprepleteniji negoli se to čini na prvi pogled.

        Pa smo tako, nakon materijalnih spomenika predantičkih vremena i etičkih opomena s polovine dvadesetog stoljeća, došli do suštine koja nas zanima. Balkanskih ratova s kraja istog vijeka i relativiziranja krivice te nastalih posljedica od strane učesničkih naroda u tom sveopćem klanju, za pojedinačnu “slobodu” svakog od njih. Neki kažu da je povijest “učiteljica života”, dok drugi ustraju na dogovornom tumačenju iste. A dogovori su obično u smislu da smo se “mi” oduvijek samo časno branili uz možebitne izuzetke zločina pojedinaca – osuđujuće dakako, sem ako niste sudac Vuković – dok su “oni”  apriori genetski  degenerirane gnjide bez jednog jedinog izuzetka, naravno. Stoga svaki pokušaj bacanja ljage na cijeli narod zbog nedjela pojedinaca, najoštrije osuđujemo, a pravna država će već svojim mehanizmima izaći na kraj sa gnjidama iz “naših” redova koje nam prljaju obraz. Dakako, ako naša (koju god podrazumijevali ovom zamjenicom)  pravna država uopće postoji i funkcionira, i jasno – ako nas međunarodni faktori prisile da kažemo “bobu bob, a popu – pop”, što će reći, da glavaše umjesto u parlamente, šaljemo u zatvore. Iz kojih ionako nesmetano mogu, makar i posredno, učestvovati u političkom životu zemlje, da ne pričamo o neposrednom sudjelovanju nakon izdržane kazne. Koliko su nas – i jesu li nas – upravo pojedinci diskreditirali pred svjetskom javnošću, Bogom, a ponajviše pred ponajboljim dijelom samoga sebe najčešće duboko skrivenim u labirintima naše podsvijesti, možda ćemo bolje shvatiti postavimo li neka jednostavna, za većinu vjerojatno izuzetno provokativna pitanja. Naravno, svatko to može (no hoće li, smije li?) učiniti posebice za vlastiti narod.

Koliko pojedinaca treba:

– da se Krajina etnički očisti od 150000 Srba?

– da se u “Oluji” i nakon nje likvidira više od 600 civila, većinom staraca?

– da pravosuđe ne osudi ni jedan od ovih zločina?

– da se ne primjeti ratna trgovina Hrvatske sa bosanskim Srbima?

– da ne prizna agresiju RH u BiH?

– da se ne primjeti prisilna mobilizacija građana za rat u BiH?

– da se poruši, spali i temeljito ošteti oko 20000 srpskih kuća i objekata?

– da uživa 19000 komada nezakonito otete imovine?

– za prijevoz opljačkanih stvari iz napuštenih srpskih kuća spram Splita?

– da se ne primjete Tuđmanove izjave o Hrvatskoj u rukama 200 najbogatijih obitelji, o sreći što mu žena nije Židovka ili Srpkinja, o pokušaju objedinjenja grobišta za krvnike i žrtve, kao i ona “biblijska”: A oni koji nam predbacuju da palimo srpske kuće na oslobođenim dijelovima Hrvatske neka se prisjete da je upravo biblijsko načelo, iz Starog zavjeta, oko za oko, zub za zub“

– da pruži neposrednu logističku podršku ovakvim poduhvatima, bili oni svijesni toga ili ne (skoro 10.5% stanovništva, po popisu iz 1991. godine, neposredno je  učestvovalo u ratu na hrvatskoj strani)?

– učestvovati u rušenju 3000 antifašističkih spomenika?

– za knjigocid, čišćenje 2.8 milijuna nepoćudnih knjiga iz biblioteka RH (oko 14% knjižnog fonda)?

– da se šuti pri nabijanju časopisu Feral Tribune poreza na pornografiju i pri njegovom masovnom paljenju na splitskoj rivi?

        Već nam u tekstu fali mjesta za ovoliki broj pojedinaca, no kad smo već zapeli za njih, hajde da čitatelja iznerviramo do kraja. Daklem,

Koliko pojedinaca je nužno:

– da ukalja obraz nacije, što – s obzirom da se radi samo o pojedincima – svakako znaju organi represije i pravosuđa države

– u tim organima, da zataškaju, ne procesuiraju, skrenu pogled u stranu pred evidentnim zločinima evidentnih zločinaca transferirajući iste u inozemstvo, a da privid djelovanja nazovipravne države bude održan?

– da se ne uzmu u zaštitu građani iz vlastitih redova (Levar, Bajramović i slični) spremni da uslijed vlastitih principa ili prekasno probuđene savjesti svjedoče zločinima sunarodnjaka?

– da se na ove nabacuju u, “svetoj dužnosti” obrane plemena, atributima izdajice, govana, komunjara, jugonostalgičara, srbofila,…

– koliko pojedinaca iz vlada jedne države treba u najmanju ruku znati i tolerirati zločine drugih pojedinaca, a da bi se svejedno moglo tvrditi – vjerovali ili ne – kako te vlade rade u najboljem interesu svoga naroda?

– koliko pojedinaca iz istih vlada treba da bismo im povjerovali, kad na suđenjima iznuđenima od međunarodne zajednice tvrde da pojma nisu imali što im se događa pred nosom, a za sve su doznali tek iz medija (s desetak i više godina kašnjenja)?

– koliko tuđmana, šušaka i šeksova je nužno za stvaranje privida da je sve nečasno što se zbilo bilo tek djelo asocijalnih psihopata, manijaka, palikuća, ubojica i njihovih jataka – samo pojedinaca, dakako?

– riječju, koliko hitlera treba ispruženom, uzdignutom rukom, pokazati pravac, da bi se praktički cijeli narod stuštio njime, transferirajući se na kraju puta u samo hrpicu zaluđenih pojedinaca?

        Daklem, koliko pojedinaca treba da se o pobrojanim i izostavljenim stvarima šuti, pružajući indirektnu podršku svojim bezglasjem u korist sustava, praveći se kao da se ništa nije dogodilo što bi nas se bilo kako ticalo? “Odgovor zna samo vjetar”, a jednog lijepog, dalekog  i utopijskog dana kad i oni koji ga stvaraju i/ili šuteći podnose njegove udare lakše od onih kojima ih zadaju, zamijene svoje domoljublje istinoljubljem, možda postane javno dostupan svima. Pojedincu do pojedinca, jedinki do jedinke, ukupnosti likova na dobro definiranom teritoriju koje nazivamo – narodom. Uspijemo li kojim čudom steći tu spoznaju, možda doznamo nešto još fundamentalnije. Koliko pojedinaca je nužno da uvale svoje jadne, pravdoljubive, čovjekoljubive, nevine, do srži miroljubive a opet toliko naivne narode, u masovno krvoproliće imenom rat, kako bismo uspješno uspjeli krivicu za njegovo izbijanje prebaciti na njegove začetnike – pojedince, dakako. Krvoproliće, kojega ne vode pojedinci (mada učestvuju u njemu) već – njihovi idealni, bezgriješni narodi!

        Povodeći se “zrno po zrno, pogača – kamen po kamen, palača” mudrošću, pokušajmo malo osuvremeniti staru pitalicu: “koliko zrna pijeska čini gomilu pijeska?”, pa upitajmo: Koliko pojedinaca je potrebno da tvore narod? Sad, valja priznati neobični talent izuzetnih pojedinaca da se istovremeno nađu na mnogo mjesta (prkoseći time poznatim fizikalnim zakonitostima) vršeći simultano mnoge radnje za koje pokazuju urođene sposobnosti. Uzevši tu činjenicu u obzir, nema ni najmanje sumnje da se svi pobrojani i nepobrojani grijesi zaista mogu pripisati nekolicini neidentificiranih – samim time i nesankcioniranih pojedinaca. Time smo svakako skinuli odgovornost i oprali ljagu sa časnog lica naroda koji, to se zaista mora priznati, raspolaže s neobično svestranim i darovitim pojedincima. Svakom narodu ih je poželjno imati jer, sem što time dokazuju njegovu genetski uslovljenu genijalnost još više se ističu vlastitim domoljubljem Ta, što ćeš većih domoljuba od onih koji su spremni na se preuzeti sve grijehe, zločine, nepodopštine i druge hajvanluke, žrtvujući vlastito poštenje i ljudski etos samo kako bi lice naroda vječno sjalo blistavom čistoćom? Tek usput da spomenemo providno smiješne pokušaje pranja narodnog obraza, tako da se zločini pripišu državi a ne narodu, jer – država je nešto sasvim drugo. Zaista, nešto sasvim drugo, uz namjerno prešućenu činjenicu da u njenim organima – od onih najnižih, preko policije i vojske do same vlade – učestvuje, ta tko drugi negoli narod. Već rekosmo, hrvatski narod ni po čemu nije izuzetak od drugih, komšijskih naroda. Kuda bismo došli kad bismo u jednom članku nastojali prikazati djela i poduhvate svih njihovih pojedinaca kojima „osvjetljavaju“ obraz svog etnosa pred svijetom. Uopće ne sumnjamo u objektivnost čitatelja koji će se namah potruditi da i u svom plemenu pronađe što više pojedinaca koji mu služe na čast. Doduše, baš i ne valja pretjerivati, kako se ne bi desilo da pojedinačno zrnevlje preraste u gomilu poznata imena. U tom slučaju, ona bi trebala javno preuzeti na se, ako već ne krivicu a ono barem odgovornost za avanture svojih pojedinaca. Kad već jesu cijelim svojim narodnim bićem i/ili šutnjom, posredno ili neposredno učestvovali u ovakvim aktivnostima. Abolira li šutnja ili neznanje narod od odgovornosti? Istinabog, narod se nekim svojim jedinkama diči do nebesa, ističući kako one proizlaze iz srca samomog naroda otkucavajući njegovo suštinsko bilo, te u kontekstu svojatanja dobra biva ponešto čudno njegovo odricanje od zla. Ponositi se s nešto pojedinaca, presađujući njihov trud i genijalnost na cijelo svoje biće, istovremeno žustro odbijajući takav prijenos izvesti glede podjednako blistavih djela višestruko brojnijih, ali ne manje genijalnih zločinaca, zbilja iznenađuje. Zaista, gdje li to piše da narodi mogu biti genijalni ali ne i genocidni? Da mogu preuzeti na se vrline ali ne i grijehe svojih pripadnika? Postoji jedno pravno načelo koje ne dozvoljava pojedincima uhvaćenima u vršenju kaznenog djela vađenje na nepoznavanje zakona; kao nisu znali da je djelo kažnjivo. Zar to ne vrijedi za narod(e) kao cjelinu?

        Ne bismo rečenim željeli agitirati za ideju o zloćudnim, kao ni jednako fantastičnu zamisao o bezgriješnim narodima. Svaka nacija u tolikoj mjeri posjeduje obje karakteristike, koliko je posjeduju njeni članovi. Više nas privlači zamisao o licemjerju. Kaže se da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Stavlja li vlast svojom hipokrizijskom politikom neopravdani pečat na obraz cijelog pučanstva, ili pak njome samo utjelovljuje njegovu himbenost, te onda jedni i drugi kriju svoju prijetvornost iza velikih riječi poput domoljublja, rodoljublja, pravednosti, slobode, nezavisnosti,…? Kad ljudi uspiju odgovoriti na ovo pitanje tipa što bijaše prije, jaje ili kokoš?, učinit će veliki korak ka sretnijoj budućnosti svojoj i svojih susjeda, prema miru, toleranciji i objektivnom sagledavanju vlastite prošlosti u kontekstu opće ljudske historije. Možda ćemo tada izjave kako su zločine činili tek pojedinci a većina samo dobra i pravedna djela morati drukčije formulirati, i objektivnije u svemu tome sagledati ulogu svakog pojedinca. Čini se ipak, kako će mnogo vode do tada proteći rijekama Regije i Svijeta. I krvi, na žalost!

        Narod se sastoji od pojedinaca ali ne predstavlja tek njihov mehanički zbir. Tvore ga jedinke u međusobnoj interakciji i tek se odatle profilira ova zbirna imenica u svom potpunom značenju. Pojedinac može djelomično biti odgovoran za djela naroda, ali i obrnuto, ovaj može odgovarati za činjenja svojih pripadnika. Ako ne vodi računa o njima, ne utječe na njih (ili krivo utječe) ili ne sankcionira njihovo djelovanje. Introspekcija i samokritično suočavanje sa duhovima vlastite duše smatraju se elementima čovječnosti koji uspijevaju objektivnije pozicionirati ljudsko biće – sa svim svojim dobrim i lošim djelima – u okvire vlastite zajednice. Ukazati u kolikoj mjeri on uspijeva sačuvati nezavisnost razmišljanja i djelovanja, a koliko su oni tek odraz morala društvene sredine, kojega bi – s druge strane – u formiranju i sam morao učestvovati. Pojedinac se ne može odreći odgovornosti za društvene procese, niti se zajednica praviti nezaintereiranom za sva djelovanja svojih jedinki, kako dobra tako i loša. I stroj se sastoji od dijelova, u sasvim drugom odnosu spram cjeline negoli etnik spram svoje etnije. Pokvareni dio stroja može ovoga sasvim izbaciti iz funkcije, jer ne postoji povratna sprega među njima. Mašina svojim djelovanjem ne može utjecati na kvarnost svojih dijelova ni u kojem smislu, niti ih (barem za sada) popraviti ili zamijeniti. Narod to može (što ne znači da uvijek i hoće), i u tome leži njegova odgovornost spram njihovog i vlastitog bezgrešnog funkcioniranja. U dobru i u zlu. Ako je spreman preuzeti zasluge za dobre čine svojih konstituenata (uspjehe znanstvenika, umjetnika, sportaša, privrednika,…) onda je podjednako dužan primiti na pleća i odgovornost za njihove neuspjehe. Čak i one najveće, poput zločina protiv čovječnosti. To ne znači da narod može biti – primjerice – genocidan, već samo da je odgovoran, što jednostavno znači da to ili jeste ili nije. Odgovoran u skladu s vlastitom sposobnošću i spremnošću da na sebe preuzme takvu moralnu obavezu. Ako narod to shvati, krene djelovati. Čineći to davanjem podrške pozitivnim a sankcionirajući negativno djelovanje pojedinaca. Da bi ih razlučio, mora posjedovati jasne i ispravne kriterije. A upravo na toj točki se svakom narodu često dešava kratki spoj. Jer jednostavne, humanističke, “božanske” principe proistekle iz tisućljetne evolucije i iskustva čovječanstva, podvrgava tek jednom, sebičnom, etnocentričnom principu vlastite autoritarne samodovoljnosti – on je alfa i omega, uzrok i posljedica vlastitih, od “boga” otuđenih principa. On nam se, mada samoizabran, predstavlja kao bogom dan, a onda  sve ostalo i svi ostali, uključivo moralne principe, prosudbe povijesti, dobra i zla, poželjnog i nepoželjnog, ovise o samonametnutoj a nepostojećoj biti. Sebe posmatra, a kao takav i nastupa – ne kao jedan iz mnoštva ravnopravnih svjetskih naroda, no kao nadnarod nametnut božanskom voljom nad ostale, prihvatili to oni ili ne. Jasno, sve to u praksi funkcionira u odnosu na slabije, malobrojnije ili brojčano usporedive entitete. Velika Srbija moguća je samo u odnosu na malu Hrvatsku i obrnuto, Velika Hrvatska dobija smisao tek ako je Srbija malena, pa se ti narodi natežu međusobno oko svojih fikcija a ne sa, recimo, jednom Italijom.

        Dali su pojedinci vršili ratne zločine ili ih je vršio narod? To je sasvim besmisleno pitanje. Pojedinci su samo pipci, ruke naroda kojima manipulira narodni mozak u obliku konkretne vlasti. Kao što mozak pojedinca ima moć narediti njegovim rukama da započnu ili da završe neku tekuću aktivnost, takvom moći raspolažu i vlade država  – politički mozgovi naroda. Ako to žele, naravno. Mogu li optužiti svoje ruke za krađu u supermarketu, ili svoj mozak staviti na optuženičku klupu? Istina je da odgovaram tek kao cjelovita osoba – sinteza svih organa koji me čine takvim kakav jesam. Ne valja pretjerivati u analogijama, narod ipak nije biološki već sociološki organizam, pa ipak u dilemi oko podjele odgovornosti između naroda i njegovih elemenata – ljudi sa konkretnim imenom i prezimenom – prisjećam se jedne izjave velikog danskog fizičara Nielsa Bohra:

„Jedna od omiljenih maksima mog oca je razlikovanje između dvije vrste istina: duboke istine priznatih činjenica čija suprotnost je također duboka istina, za razliku od trivijalnosti čije suprotnosti  su očito apsurdne.“

 

Foto: Hand = Brain 

Autor 18.9.2012. u 12:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija