Koliko smo blizu/daleko od grčkog scenarija

tačno.net
Autor 24.8.2015. u 10:27

Izdvajamo

  • Ono što nam još drzi glavu iznad vode je stabilnost domaće valute koja je relativna i koja se ostvaruje zahvaljujući čuvenom „carency boardu“ kao dezinflatornom aranžmanu koji usporava inflaciju i našu valutu drži čvrsto vezanom za euro. Takođe treba naglasiti da zahvaljujući našem sporom putu ka EU i činjenici da zbog te zaostalosti nemamo pristup svim finansijskim institucijama i kreditnim organizacijama naše zaduženje ide sporijim ritmom, jer smo nelikvidni i naš kreditni rejting je loš, što je dobro iako apsurdno zvuči, međutim, kada imate ekonomski potpuno nesposobnu vlast koja kredite diže samo da bi kupila socijalni mir ova analiza ima opravdanje.

Povezani članci

Koliko smo blizu/daleko od grčkog scenarija

Foto: eudyssee.eu

Sad za sad smo tu na pola puta ni tamo ni ovamo, ili što bi rekao Džemal Bjedić: “Crno nam se piše, propasti nećemo”. Ponavljam, sad za sad!

Piše: Irfan Tabaković

Izreka „dužan ko Grčka“ koju sam prvi put čuo još kao dijete nikada nije bila bliža svojoj „legalizaciji“ kao danas.

Grčka je danas u svijetu sinonim zaduženosti, protesta, problema, političke nestabilnosti i mnogo čega drugog. S obzirom na činjenicu da su nam geografski blizu, pa dobrim djelom i po mentalitetu, građani naše zemlje s pravom strahuju da i Bosna i Hercegovina ne dođe u takvu ili čak goru poziciju.

Ovakva mogućnost zahtjeva dubok analitički pristup i realno sagledavanje činjenica kako u BiH tako i u Grčkoj.

Kao prvo korijeni grčke krize su finansijskog, a ne ekonomskog karaktera što je jako bitno naglasiti. Naime, Grčka u krizu ulazi 2004. godine, sjetit ćemo se da je tada Grčka organizovala ljetne olimpijske igre koje su između ostalog trebale da kroz dobar i agresivan marketing i promociju same zemlje dovedu do većih ulaganja i rasta ekonomije u samoj zemlji. Međutim, od toga nije bilo ništa, organizacija igara je koštala mnogo koji su se finansirali dominantno iz kreditnih sredstava.

Već tada Grčka je bila zemlja čiji je javni dug imao stalnu tendenciju rasta a banke su odobravale kredite šakom i kapom jer je proces dobivanja kredita bio pojednostavljen i poprilično lagan upravo zbog samih olimpijskih igara kako bi se objekti što prije izgradili misleći da će se sav taj novac brzo vratiti kroz investicije i nova radna mjesta koja bi kroz direktne poreze punila državnu kasu.

Od toga nije bilo ništa, banke su sve teže uspjevale da naplate svoja potraživanja, država takođe nije uspjevala da održi budžete likvidnim, pa je došlo do pada kupovne moći stanovništva, pada vrjednosti domaće valute i naravno nekontrolisanog rasta inflacije. Država je povećavala javnu potrošnju kroz vanjsko zaduženje sve dok i sama nije došla do zida. Vrhunac grčke krize je 2008. godina kada kriza zahvata i realni ekonomski sektor velikog broja zemlja EU, finansijske insitucije EU postaju sve opreznije i Grčka je bila faktički primorana da se obrati MMF-u sa čuvenim pismom namjere, što je zapravo bio početak njihovog kraja odnosno najduži i najbezbolniji put do bankrota.

To pokazuje i novi sporazum Grčke sa EU odnosno dogovoreni paket pomoći Grčkoj ekonomiji kroz novo zaduženje, a koji je u suštini skup nerealnih želja i virtuelnih ciljeva koji i kada bi se svi ostvarili kako je to predviđeno bolji dani za Grčku bi počeli tek 2030. godine.

Međutim, gdje je tu BiH, tačnije koliko smo blizu svega ovoga što je Grčku zadesilo? Blizu ne toliko, ali da se približavamo i to krupnim koracima to svakako. Kao prvo Bosna i Hercegovina je manja i nerazvijenija ekonomija u odnosu na grčku, sa problemima štrajkova i nezaposlenosti još od završetka rat. U ovom trenutku naš javni dug iznosi negdje oko 45 % ukupnog BDP-a dok je recimo u Grčkoj taj dug prešao 280% što djeluje nestvarno.

Međutim, za jednu nacionalnu ekonomiju visina samog javnog duga i nije presudna koliko njegova struktura. Dakle naš osnovni problem je što je svrha zaduženja najvećim djelom javna potrosnja odnosno popunjavanje budžetskih rupa, takođe kao ozbiljan problem nameće se naš unutrašnji dug kao sastavni dio javnog duga. Unutrašnji dug je skoro na 33% a on sam po sebi je daleko teži za sanirati i vuče mnogo veće posljedice kao što su nelikvidnost penzionih fondova, pogoršava socijalni položaj ljudi, gura realni sektor u sunovart.

Druga jako bitna činjenica naša industrja je uništena, a realni sektor nam se i dalje zasniva na velikim sistemima koji su u ovakvim uslovima tržišne ekonomije izloženi velikoj opasnosti. Nemamo dovoljno razvijenu mrežu malog i srednjeg poduzetništva koje u ovakvim situacijama izuzetno poželjno jer u tom slučaju realni sektor je mnogo fleksibilniji i brže se adaptira na promjene u okruženju.

Banakraski sektor je potpuno nerazvijen nemamo domaće banke koje su spremne investirati kroz jeftiniji novac, nego imamo dominaciju stranih banaka sa visokim kamatnim stopama koje svakog tjeraju od bilo kakve poslovne aktivnosti. O političkom okruženju ne treba trošiti riječi, ono je samo po sebi dovoljno odbojno i kada bi derogirali sve ekonomske i finansijske aspekte.

Ono što nam još drzi glavu iznad vode je stabilnost domaće valute koja je relativna i koja se ostvaruje zahvaljujući čuvenom „carency boardu“ kao dezinflatornom aranžmanu koji usporava inflaciju i našu valutu drži čvrsto vezanom za euro. Takođe treba naglasiti da zahvaljujući našem sporom putu ka EU i činjenici da zbog te zaostalosti nemamo pristup svim finansijskim institucijama i kreditnim organizacijama naše zaduženje ide sporijim ritmom, jer smo nelikvidni i naš kreditni rejting je loš, što je dobro iako apsurdno zvuči, međutim, kada imate ekonomski potpuno nesposobnu vlast koja kredite diže samo da bi kupila socijalni mir ova analiza ima opravdanje.

Onog trenutka kada „tehnički“ budemo blizi Evropi i kada nas MMF još dodatno pritisne naš put ka Grčkoj biće brži nego ikad. Jednostavno naša ekonmija je slaba i nekonkurentna, domaća proizvodnja nerazvijena, mehanizmi zaštite nikakvi, tako da bi u narednom periodu ukoliko se nastavi ovakva politika nekontrolisanog i nesvrsishodnog zaduživanja bez jačanja domaće ekonomije bez smanjenja vanjskotrgovinskog deficita i obezbjeđivanja likvidnosti domaćim bankama , bojim se scenarija kojeg se svi plašimo.

Sad za sad smo tu na pola puta ni tamo ni ovamo, ili što bi rekao Džemal Bjedić: “Crno nam se piše, propasti nećemo”.

Ponavljam, sad za sad!

tačno.net
Autor 24.8.2015. u 10:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija