Koliko vrijedi život migranta?

NIDŽARA AHMETAŠEVIĆ
Autor 10.10.2019. u 12:27

Koliko vrijedi život migranta?

Foto: Nidžara Ahmetašević – Željeznički kolodvor u Sarajevu

Migranti i dalje kontinuirano pristižu u Bosnu i Hercegovinu, no situacija na terenu nimalo se ne poboljšava. Dapače, s dolaskom zime, očekuje se i povećanje broja smrtno stradalih osoba. Usprkos tome, nadležni ne poduzimaju adekvatne mjere osiguranja i poštovanja ljudskog života

Svaki dan tijekom septembra i oktobra preko rijeke Drine, iz pravca Srbije, u Tuzlu stigne više od 100 ljudi. Nekih dana, kao 3. oktobra, u grad je skoro u isto vrijeme pristiglo njih oko 200. Dočekaju ih lokalni volonteri, ljudi koji neumorno, svaki dan, više od godinu dana, kuhaju za sve koji su gladni, i nalaze načine da obezbijede garderobu, cipele, torbe, vreće za spavanje, deke, prvu pomoć, a za najranjivije i mjesto za spavanje, a nekada i dom.

Volonterima u Tuzli povremeno pomažu neke od domaćih humanitarnih organizacija i dobrotvornih društava, lokalna preduzeća, restorani, hoteli, te dijaspora. Kantonalnih, gradskih, ni državnih vlasti nema. Međunarodne organizacije koje primaju od Europske unije novac da pomognu BiH da se nosi sa velikim brojem izbjeglica i migranata, prisutne su tek povremeno, i vrlo skromno. Volonteri su više puta molili sve nivoe vlasti da rade svoj posao, poštuju zakone i obezbijede barem osnovno za ljude koji dolaze, no do sada nije bilo značajnije reakcije.

Smještaja u Tuzli nema te su ljudi prinuđeni spavati na otvorenom, oko autobuske i željezničke stanice uglavnom, ali i ispred džamija, u napuštenim zgradama i parkovima. Korištenje toaleta zavisi od dobre volje osoblja autobuske i željezničke stanice, te vlasnika okolnih kafića i prodavnica. Za tuširanje, ograničenog broja ljudi, se pobrinu volonteri, kao i za čišćenje površina koje koriste izbjeglice i migranti.

Foto: Senad Pirić

Nezakonito ograničenje kretanja

Iz Tuzle, dio njih nastavlja ka Sarajevu gdje je prvi kamp, u mjestu Hadžići. U kampu ispod nekoliko velikih šatora, zajedno žive stotine ljudi. Privatnost, ali i sigurnost, su nepoznanica. Porodice i maloljetnici bez pratnje su smješteni u kontejnere, nekada i po osam skupa, iako su unutra obično samo dva ili tri kreveta i prostor je krajnje skučen. Žene i maloljetnici nisu sigurni, pa im za odlazak u kupatilo ili WC treba hrabrosti i pratnja. Kamp vode i pravila određuje Međunarodna organizacija za migracije (IOM) i, barem zvanično, Služba za strance BiH.

Dio ovih putnika iz Tuzle idu pravo ka sjeveru zemlje, ka Bihaću i Velikoj Kladuši, vozovima i autobusima. Ako idu vozom iz Sarajeva, na stanici ih radnici Željeznica BiH, u prisustvu policije Kantona Sarajevo, odvajaju i traže da uđu u zasebne vagone. U autobusima, nerijetko, vozači traže da sjede u zadnjem dijelu. No, kako god da putuju, njihov put će biti prekinut prije ulaska na teritoriju Unsko-sanskog kantona jer su vlasti od oktobra 2018. upostavile ograničenje na slobodu kretanja potencijalnih tražitelja azila. Iako je to protivzakonito, niko ništa nije uradio da se ta odluka odbaci.

Svaki autobus policija zaustavlja u mjestu Velečevo, da bi izbacili sve one za koje zaključe da ne treba da uđu u Kanton. Najčešće to rade na osnovu boje kože putnika, a onda pitaju i za dokument. Iako svi koji imaju bilo koju vrstu registracije imaju slobodu kretanja u BiH, policiju Unsko-sanskog kantona ovo ne interesuje i neljudski izbace ljude kraj puta. Pomoć, ponovo, osiguraju lokalni ljudi i Crveni križ Ključa. No, jedina opcija za sve one koji su izbačeni je da spavaju kraj puta. Isto rade i putnicima vozova koje izbace u mjestu Otoka.

Oni koji žele ipak nađu put do Bihaća i Kladuše, i ovakav tretman je ustvari samo neka vrsta mučenja, odnosno nehumanog tretmana. Među onima koji se kreću kroz BiH su ljudi koji bježe od nedaća u svojim zemljama, i taj strah od onog što im se tamo može desiti je jači od bilo koje granice ili prepreke.

Foto: Senad Pirić

Nehumani smještaj

U BiH su trenutno ljudi iz Sirije, Iraka, Afganistana, Somalije, Kašmira, Bangladeša… Sve više je porodica i maloljetnika koji putuju sami. Svi oni dobijaju minimalnu zaštitu i pomoć dok su u BiH.

Oni koji stignu do Krajine, ako ima slobodnih mjesta u kampovima koje vodi IOM, mogu ući. Kampovi, naročito BIRA i Miral, su krajnje nehumana mjesta, fabričke hale pretvorene u “privremene tranzitne centre”. Porodice bivaju smještene u Borićima i Sedri, kampovima koji su uslovniji od prethodna dva, ali i dalje ne pružaju human i dostojanstven smještaj. Nedostaje liječnika, psihologa, nema aktivnosti, no oni koji borave unutra se najviše žale na tretman pojedinih uposlenika u kampovima i opisuju ga kao neljudski.

Ako nema mjesta u kampovima, ljudi su prisiljeni boraviti vani, ili ih – na silu – tamošnja policija vodi na mjesto najvećeg užasa, a to je kamp Vučjak, nekih 10 kilometara od Bihaća. Policija nerijetko natjera ljude koje pronađu u gradu da idu u koloni do Vučjaka, nekih 10km, dok ih oni prate kolima. Jedini cilj ovakvog odnosa valjda je krajnje poniženje ljudi koji su samim time što su natjerani da bježe od svojih kuća već dovoljno poniženi. No, vlasti u Bihaću najavljuju još strožije mjere.

Svi koji su došli u BiH žele doći do mjesta gdje će se osjećati sigurno i moći početi život. Vlasti u Bosni i Hercegovini ne čine puno da pomognu, ali čine sve da pokažu kako to nije zemlja za njih. Naime, među onima koji pristižu u ovu zemlju od januara 2018. godine je značajan broj ljudi koji su umorni od dugog puta i žele se zaustaviti. Domaće vlasti otežavaju pristup sistemu azila, ili čak osnovne registracije, što im daje osjećaj nesigurnosti, i zbog čega je znatan broj ljudi već napustio zemlju iako su imali namjeru pokušati ostati.

Foto: Senad Pirić

“Institucionalna slabost”

Slična je situacija u ostatku regiona. Prema dostupnim podacima od UNHCR-a, komplikovane i duge procedure u zemljama regiona sprječavaju mnoge da traže azil, ili da dočekaju odluku o svom statusu. Samo jedan od primjera je BiH gdje nijedna odluka o azilu nikada nije donesena, a neznatan je broj osoba kojima je dodijeljena zaštita ili status izbjeglice. Zvanično u zemljama regiona (Albanija, BiH, Sjeverna Makedonija, Srbija, Kosovo i Crna Gora) predato je 6.395 zahtjeva za azil ove godine, što je samo šest posto u odnosu na broj izraženih namjera za prijavljivanje za azil. No, od preko 6.200, u samo 184 slučaja donešene su prvostepene odluke.

Problem pristupa azilu privukao je pažnju i Specijalnog izvjestitelja UN-a za ljudska prava migranata, Felipea Gonzáleza Moralesa, koji je nedavno boravio u BiH i obišao kampove, susreo se sa vlastima, međunarodnim organizacija, ali i volonterima i izbjeglicama. U preliminarnom izvještaju njegovog ureda stoji kako je “priliv migranata razotkrio znatnu institucionalnu slabost, kao i slabost u pogledu koordinacije relevantnih tijela vlasti na raznim nivoima u BiH”, činjenica na koju civilno društvo upozorava već godinama i nije vezana samo za ono što se sada dešava. On je također primijetio da Koordinaciono tijelo za pitanja migracija kao operativni štab na državnom nivou, koje postoji od prošle godine, još uvijek nema sveobuhvatnu strategiju koja bi pružila rješenje za ono što se dešava, te je javnosti otvorio veliko pitanje o tome šta ovo tijelo uopće radi.

U izvještaju se naglašava kako je od oko 40.000 dolazaka od januara 2018. do augusta 2019. godine, čak 93 posto izrazilo namjeru podnošenja zahtjeva za azil, ali je samo 5,4 posto to bilo u mogućnosti uraditi “zbog višestrukih barijera u zakonu i praksi koje onemogućavaju pravičan i efikasan pristup azilantskom postupku”. U izvještaju se navodi kako je prva registracija u Unsko-sanskom kantonu 2019. godine bila tek u julu kada je registrirano 110 osoba, dok na registraciju za azil u zemlji još uvijek čeka oko 1.200 osoba. Uz to, osobe koje su izrazile namjeru za podnošenjem zahtjeva za azil u BiH imaju pravo na smještaj, besplatnu pravnu pomoć, primarnu zdravstvenu zaštitu, pristup tržištu rada. U praksi, sve ovo je uslovljeno lokacijom smještaja i voljom nadležnih organa koji su zaduženi za pružanje relevantnih usluga na raznim nivoima. “Osim toga, iako bi država trebala imati primarnu odgovornost, BiH se u velikoj mjeri oslanja na međunarodnu zajednicu i civilno društvo u pružanju osnovnih usluga migrantima, kao i tražiteljima azila”, navodi se u izvještaju. Već skoro dvije godine na prostoru BiH igra se životima ljudi u pokretu. Međunarodne organizacije i domaće vlasti prebacuju odgovornost jedni na druge, kada i kako im odgovara. Uvijek je neko drugi kriv za ono što se dešava.

Vrlo slično situaciji koja godinama opstaje u Grčkoj. U međuvremenu, ljudi umiru. Samo na području Unsko-sanskog kantona od januara 2018. godine život su izgubile 23 osobe. Tri smrti su registrovane u periodu od zadnjih mjesec dana. Isto se dešava u drugim dijelovima BiH, ali često njihove smrti niko ni ne broji. Nažalost, ni za mrtve nema dostojanstvenog tretmana. Briga o tijelima, često i o identifikaciji i sahrani, pada na volontere. Oni su tijekom ove godine razvili i protokol za sahranjivanje ljudi čija tijela su pronađena u BiH. Koga zvati, koliko košta prebacivanje tijela, od koga tražiti pomoć. Volonteri stupaju i u kontakt s ambasadama, porodicama, prijateljima… No, većina ipak ostaje sahranjena kao NN. A još jedna zima je na pragu.

Bilten.org

NIDŽARA AHMETAŠEVIĆ
Autor 10.10.2019. u 12:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija