Kolindin kaos

Marinko Čulić
Autor 25.1.2015. u 23:13

Kolindin kaos

Potpuno je u pravu Zoran Milanović kada na histeriziranje HDZ-a u izbornoj kampanji odgovara sličnim, zmijskim jezikom, ali ipak griješi odbijajući čestitati novoj predsjednici. Tu gospođu ne treba difamirati, naprotiv, treba joj otvoriti prostor da što više govori, jer je trenutno sama sebi najveći neprijatelj

Najprije jedno podsjećanje koje je korisno za usporedbu s ovim danas. Kada je svojedobno ministar u Račanovoj vladi Radimir Čačić naišao u gradskoj upravi u Petrinji na izvjesnu HSP-ovku, prosiktao je prema njoj ‘šic, marš odavde’, zbog čega su ga zborno napali umalo svi hrvatski mediji da je neotesan i nepristojan. Ali ta je nazovi-dama prije toga u nekoj emisiji lokalnog radija nazvala Srbe životinjama, zapravo i gorim od životinja, i jasno je da tu nije moglo biti govora ni o kakvoj Čačićevoj nepristojnosti. Naprotiv, odrezao je petrinjskoj HSP-ovki na način koji je sama odabrala, jer ako su za nju Srbi ‘mu’ ili ‘vau’, onda je ona logično ‘šic’, i time je ova stočna svađa završena na način koji nije mogao biti efektniji. Što se od ovoga može primijeniti na sadašnje rogušenje i istresanje Zorana Milanovića na HDZ poslije predsjedničkih izbora? Praktički sve. Karamarko i njegova stranka su zajedno s crkvenim i drugim saveznicima zagadili protekle izbore s toliko verbalnog smeća – ‘nenarodna vlast’, ‘jugofili’ i ‘jugosmradovi’, ‘izdajnici’, ‘silovatelji Hrvatske’, koji je nikada nisu ‘voljeli ni željeli’ – da se na to može odgovoriti samo metlom, partvišom i sličnim alatkama. Baš onako kako je Milanović i napravio. No poslije je sam malo olabavio takav verbalni gard i reterirao, očito svjestan da se politiku ipak ne može voditi samo smetlarskim priborom, nego da svojoj ljutnji i revoltu treba dati neki profilirani pravac i smisao. Istinabog, nije to najsretnije napravio.

I dalje odbija čestitati pobjedu Kolindi Grabar Kitarović, iako je to bezazleni ritual konvencionalnog ponašanja, čijim bi ispunjenjem pokazao da je revoltiran iz načelnih razloga, a ne samo zato što mu Grabar Kitarović i Karamarko idu na živce. Ili čak zato što se ustao na lijevu nogu. Drugo zbog čega je tu čestitku trebao uputiti je to što su odnosi Milanovića s novom predsjednicom još na početku i bit će nesumnjivo puno dinamičniji od odnosa s Karamarkom. Šef HDZ-a se i poslije izbora nastavlja izderavati na sadašnju Vladu da Hrvatsku vodi kao da je odlomljeni dio Jugoslavije, dakle u njegovim odnosima s premijerom ostaje sve po starom. Usto šalje i poruku da je HDZ baš takvim verbalnim histeriziranjem i cipelarenjem dobio ove predsjedničke izbore. A to je izazov ne samo Milanoviću nego i Kolindi Grabar Kitarović. Ona sada izgleda kao poslušni aparatčik svoje partije, ali ne može se isključiti da o tome ima svoje mišljenje i da će htjeti pokazati da su izbori dobiveni prvenstveno zahvaljujući njenoj umjerenoj retorici i koncilijantnosti. Istinabog, davala je ona i drukčije izjave, s čime nastavlja i nakon izbora, predstavljajući se kao HDZ-ov izvođač radova u napola institucionalnom, napola izvaninstitucionalnom rušenju Vlade. Ili kao pomiriteljica Milanovića i Karamarka, ali na način da bi sadašnji premijer morao praktički na koljenima doći na noge budućem. No tu je i dalje puno zaklinjanja u zajedništvo jer, kako je rekla štiteći Josipovića od trijumfalističkih zvižduka HDZ-ovaca, ‘svi mi želimo bolju Hrvatsku’ i nema više podjele na ‘vaše’ i ‘naše’.

I to bi Milanoviću trebalo itekako odgovarati. Ne samo zato što taj kultiviraniji ton relaksira, odleđuje atmosferu izvanrednog stanja koju su posljednjih mjeseci stvorili oko njegove Vlade razni stožeraši, šatoraši i drugi HDZ-ovi ‘čuvari revolucije’. Nego i zato što zajedništvo iz njenih usta zvuči kao nešto dozlaboga autoritarno, pa i patrijarhalno, što znači da ona sama sebi trpa autogolove, a da Milanović uopće ne mora trošiti snagu i tanke živce da to dokazuje. Umjesto njega to čine brojni novinarski i drugi komentatori liberalne orijentacije koji uvjerljivo dokazuju da to njeno zajedničarenje ruši ionako skromne dosege parlamentarnog pluralizma, koji su na jedvite jade skucani. I zato treba pustiti novu šeficu države, koja se često spotiče već o prva slova političke abecede, da slobodno govori kada god želi i koliko god želi. Ova vlast može tome samo iz prikrajka aplaudirati. I spokojno pratiti kako Kolindine ambicije da širi zajedništvo nezadrživo rastu, uz stalno nova spoticanja, pa je tako došla i ona njena izjava, koja je smjesta odjeknula zemljom i regijom, da ona smatra i Srbe u Hrvatskoj, u smislu državljanstva – Hrvatima. Zvuči nevjerojatno da nova predsjednica nije primijetila kako ta izjava zlosretno podsjeća na vremena kada se pohrvaćenje Srba obavljalo putem ustaških zločina, nasilnih pokatoličenja i osnivanja marionetske pravoslavne crkve. Kao što joj je sasvim promakao i sadašnji kontekst tog nakaradnog zajedništva koje pokušava pokrenuti.

To je kontekst najnovijeg ocrnjivanja i sramoćenja ćirilice i onih koji se njome služe u Vukovaru i drugdje, zbog čega Hrvatska nije nimalo zrela za pomake naprijed u hrvatsko-srpskoj integraciji, ali zato itekako jeste za pomake unatrag. To se najbolje vidi na primjeru odvojenih, hrvatskih i srpskih škola, što izgleda kao pretužni anakronizam iz kojeg treba što prije izaći. Ali tko sada može zamjeriti Srbima što inzistiraju na vlastitim školama nakon što su im vukovarski stožeraši polomili praktički pred očima svaku ćiriličnu tablu koju se dalo polomiti? I eto, to je slika koju je stvorila o sebi Kolinda Grabar Kitarović u prvih nekoliko dana predsjednikovanja. Slikom dominira silna, nezaustavljiva ambicioznost, ali sparena s istim tolikim političkim amaterizmom, po čemu ona najviše podsjeća na srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića kada ovom jezik zabrza ispred pameti. Teško da je to slučajno. Kada se na čelu Srbije pojavio dvojac Vučić-Nikolić s novim viđenjem odnosa Srba i Hrvata, a to je da ljubav nije potrebna za razvijanje tih odnosa nego im samo smeta, time su praktički rekli ono isto što sada govori i nova poglavarica Hrvatske.

Drugo što se vidi u spomenutoj slici je da Grabar Kitarović ponavlja staru šprancu HDZ-a, toliko puta viđenu da se ne može isključiti da je tu prste imao Karamarko. To je da se najprije stvori problem, a onda se nudi tobože konstruktivno rješenje za njega. Riječ je o vječnom i nepoderivom obrascu koji i danas prožima sve pore hrvatske politike, od stalne kuknjave zbog nestalih, iako je u to ugrađena i vlastita odgovornost za rat, do najnovije fertutme s frankom, u što je ugrađeno višedesetljetno podcjenjivanje, degradiranje vlastite valute. To bi se sada moglo ponovno dogoditi i u odnosima sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, kojima se nova šefica države već uspjela zamjeriti slonovskim prtljanjem oko Vojvodine i oko trećeg entiteta u BiH. Dobrodošla, predsjednice, u hrvatski državni kaos.

portalnovosti

Marinko Čulić
Autor 25.1.2015. u 23:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija