Hrvatsko narodno vijeće Bosne i Hercegovine (HNV BiH), udruga građana koja očito ne diše HDZ-ovski. Dakako nije samo HNV taj koji u politici Dragana Čovića vidi pogrešan diskurs, ali je ovih dana HNV postao meta, pogotovo one intelektualne oligarhije koja do sada u javnosti nije imala HDZ-ovski pedigre, ali koja i te kako nastoji vodu tjera na HDZ-ov mlin.
Sve što ne svira po notama stožernika ima se smatrati sitnohrvatskim, nevaljalim, ništavnim i ne vrijednim spomena. Jedan narod, jedan vođa, i sve samo jedno. Nije bitno što, bitno je samo da je od tog jednog vođe. Karakteristično za režime koji svoju naklonost masa i pojedinaca stječu ili strahovladom ili „zelembaćima“.
Politički polaritet među Hrvatima u BiH je izraženiji nego onaj magnetni koji jasno artikulira dva suprotstavljena pola. Na jednoj strani stožernici, a na drugoj svi ostali. A ti ostali su, barem po onim prvim, komunjare, sarajevske sluge, nehrvati i gamad svakojake prirode i naravi. Jednom riječju režimska klika stožernika i poltrona okupljenih oko njega ne dozvoljavaju politički i svakojaki drugi pluralizam. Valjda im ostalo iz prošlog sustava, jer se teško prilagođavaju karakteru demokratskog i pluralističkog društva u kojem postoji sloboda i pravo različitog mišljenja.
Cilj opravdava sredstvo, potvrđuje se i u političkoj doktrini, koju mora se konstatirati, uspješno predvodi vožd Herceg Jugoslaven (po osobnom izjašnjavanju, da se razumijemo). Da bi ostao sam, a time i suveren, stožernik pribjegava metodi identificiranja, lociranja i eliminiranja svega drugog što ugrožava njegovu monokratsku vladavinu. Krenulo se od političkih subjekata. Dakako, isključivo Hrvata. Jer stožerniku nisu problem bošnjačke li srpske stranke. Njegovoj autokratskoj vladavini smetnja su mu jedino druge hrvatske stranke, kojih se kao na filmskoj vrpci rješava jedne po jedne. Naoko, činilo se da mu je najveća prepreka HDZ 1990. Ali evo, vrijeme je pokazalo da je Ljubić za Čovića tek plišana igračka koja se na ringišpilu hvata za nagradnu vožnju. Doduše trebalo je nekoliko krugova da se Duško Dugouško uhvati za jaja i na taj način primiri, čime je, može se reći, savladana glavna prepreka koja je bila na putu stvaranja hrvatskog Dodikstana.
HSS-NHI je demoliran na posebno vješt i reklo bi se lak način čije plodove demoliranja, sada kao nagradu, uživa Ljiljana Lovrić. Sličan pokušaj je bio sa utemeljenjem novog HSP, ali čini se bezuspješno jer Jurišić nema tako velike uši da ga se lagano povlači za njih. Lijanović ima ogroman kapital i uhvatiti se u koštac s njim nije tako jednostavno. Uostalom kada on ostane sam stožerna stranka će ionako imati 90% glasova tako da „mesar“ neće predstavljati nikakvu opasnost.
Nakon „rješavanja“ političkih takmaca, u drugom krugu prelazi se na sljedeće organizacije koje u bilo kojem kontekstu mogu režimu staviti soli na rep. Svakako među inim ostalim primat je zavrijedio HNV kojeg bi Čović rado stavio pod svoju čizmu. Pomalo paradoksalno zvuči, jer je upravo ta udruga minorizirana od strane stožernikovih glasnogovornika, kao udruga hrvatskih izdajica, koja predstavlja samo sarajevske Hrvate. Znalo im se čak i spočitati da predstavljaju Bošnjake, a ne Hrvate. Katkada i stidljivo, da je HNV predstavnik bosanskih Hrvata. Ali kvalifikacija za tako široku autonomiju HNV-a nije smjela ići na velika zvona jer bi se time HNV-u dao preveliki značaj koji bi samo mogao našteti pokretu za „treći“.
Da je HNV ipak bio kost u grlu politike jednoumlja potvrđuje pokušaj njegova „otimanja“ od neistomišljenika i podčinjavanje njihovoj jednoumnoj, stožernoj, ideji. Kako neki mediji prenose zadatak je povjeren (ne zna se za koliko) istaknutim intelektualcima koji su očekivali mandat kako bi HNV izveli na „pravi“ put. Koincidencijom puč u HNV-u se nije desio, iako se zadnji Sabor HNV-a želio prikazati kao montirani proces u organizaciji klera koji je imao za zadaću pod svaku cijenu ostaviti HNV pod okriljem istog, što je pučistima navodno bila i primarna zamjerka HNV-u.
Na samom Saboru HNV-a od više sugovornika je istaknuto da se HNV ne smije prikloniti niti jednoj političkoj opciji. Ali je bilo i mišljenja da se treba ograditi o političko djelovanje HDZ BiH koje je štetno po hrvatsko biće jer getoiziranje Hrvata ne donosi ništa dobrog većini Hrvata, osim možda jednom njegovom dijelu. Sukladno toj percepciji stvoren je privid (ponovo u duhu stožerne politike) da ako je netko protiv politike HDZ-a BiH automatizmom je za politiku SDP-a ili da je čak za bošnjački interes, koji uzgred nema nikakvih dodirnih točaka sa hrvatskim interesima.
HNV ne stoji niti iza jedne političke opcije, ali jasno i nedvosmisleno želi razlučiti što je to po Hrvate ispravna, a što pogrešna politika. Između ostalog zato HNV i postoji. Interes HNV-a je hrvatski narod i sukladno njemu s punim pravom predlaže rješenja i kritizira sva druga koja se tiču Hrvata i zajedničke nam domovine. Oponiranje HDZ-u ne znači automatski i dodvoravanje SDP niti bilo kojoj drugoj političkoj opciji. Ako se prihvaćanje političke platforme koju su ponudile četiri stranke (SDP, SDA, HSP i NSRZB) u ovom trenutku smatra boljim rješenjem za Hrvate u BiH od onoga kojeg nude dva HDZ u političkom klinču sa SDS-om i SNSD-om, neopravdano je HNV optuživati da se priklanja jednoj političkoj stranci, jer to naprosto ne odgovara činjenicama.
Bez obzira što HNV ima svoj stav on dakako nije obvezujući za političke čimbenike koji imaju mandat kreirati hrvatsku politiku u BiH, što znači da su aktualne ostavke pojedinih intelektualaca na članstvo u HNV-u neopravdane, ishitrene, ali očito ispolitizirane i politički utemeljene.
U svojim javnim pismima ostavke HNV-u, vrlo pompozno, pokušava se omalovažiti HNV na način da se uvrijeđena gospoda čude, sami sebi, otkuda oni uopće u tom HNV-u, koji niti pod razno ne odražava njihov politički svjetonazor i intelektualna uvjeravanja o HNV-u koji odviše odiše klerikalnim, a po njima neprihvatljivim, osebujnostima.
Nepoznato je što istaknuti dvojac svoje negodovanje politikom HNV-a nije na više kritizirajući i konkretniji način upozorio na samom 6. Saboru HNV-a. Bilo je sugovornika koji su oštrije napadali rad HNV-a, pa im takav HNV nije bio razlog da ga napuste. Ne može reizbor fra Luke Markešića biti dovoljan razlog da se HNV-u poslije jednog „dobar dan“ ubrzo kaže „doviđenja“ ili čak „zbogom“. S pravom se postavlja pitanje je li fra Lukina smjena bio glavni, a možda i jedini motiv angažiranja pojedinaca na 6. Saboru HNV-a?
Nakon ovakvih pronicljivih odluka, koje su bojim se obojene političkom bojom jedne političke opcije protiv kakvih se načelno oni navodno i zalažu, može se s pravom postaviti pitanje istinskog motiva i njihovog angažmana u HNV-u i naprasne ostavke u istom tijelu.
Koliko u ovoj konotaciji „jesam u HNV-u – nisam u HNV-u“ ima umiješane prste gospoda koja stoluje u stolnom gradu Hrvata i koliko se isti trude da pritule i ovo malo svjetla političke pluralističke misli kod Hrvata, nadam se nije teško proniknuti.
Ma što netko mislio o HNV-u i kako ga tretirao i koje mu atribute dodjeljivao ono je ostalo gotovo jedina alternativa koja pokušava rastjerati maglu u koju ponovo Hrvati srljaju kao guske. Jer apsolutnu potporu (više od 90%) jednoj političkoj opciji povijest bilježi jedino u totalitarnim režimima kakve su imali recimo Miloševićeva Srbija ili Hitlerova Njemačka. Bez obzira koliko lažan prizvuk legitimiteta imaju svi apsolutistički režimi mora se postaviti pitanje koliko u tom i takvom demokratskom pravu ima moralnog legitimiteta i moralnosti uopće? Nije li klerikalni nadzor nad HNV-om samo izgovor hrvatske inteligencije koja za šaku škuda (teško je povjerovati da se renomirana inteligencija da tako lako preveslati) interese vlastitog naroda prodaje interesima skupine osvjedočenih zagovaratelja treće Jugoslavije.
Institucionalna ravnopravnost, koju zagovara HNV, ne može biti smetnja hrvatskim nacionalnim interesima. A „institucionalna autonomija“, koju su „neklerikalci“ predlagali, kao pojam jasno određuje svoj karakter jer u konkretnom slučaju predstavlja nacionalnu autonomiju koja ne isključuje teritorijalnu autonomiju što u konačnici nije ništa drugo nego samo perfidan način borbe za treći entitet koji nije plauzibilan hrvatskim nacionalnim interesima. Nego se njegova plauzibilnost odnosi upravo na one koji žele razbiti BiH te stoga opravdano stoji opservacija da je po srijedi riječ o zagovarateljima prosrpskih interesa u čijem kontekstu je i spomenuta „treća Jugoslavija“.
e-POSAVINA.com
