Kome zvonik zvoni

Povezani članci

• Nakon HDZ-ovih dogovora s Miloševićem i Karadžićem, zločina i pljačke, zgražanje izazove Čovićev odlazak na rakiju
• Jedan je pao!
• Stranački kongresi – logika podaništva
• Hvala ti dragi Vice Batarelo
• Šatoraška republika
• DVIJE TAKTIKE LJEVICE: Ujedinjenje ili moralna pobjeda

Ne nerviraju se crkveni velikodos-tojnici na Kaptolu zbog toga što su sudski ovršitelji iz župnog ureda u Bosiljevu odnijeli sav namještaj, jer ta sudska ovrha za Crkvu predstavlja puno isplativiji posao od poštenog podmiri-vanja duga tvrtki koja je izgradila crkveni zvonik i završila u stečaju…

Piše: Predrag Lucić

Ž alostio se velečasni Ivan Priselac, župnik bosiljevački, dok su sudski ovršitelji iz župnog dvora iznosili radni stol, ormare za knjige, vitrine, komode, laptop, printer, telefon, telefaks, dva harmonija, glazbenu liniju i bačvu od rostfraja. Nakon što su kamioni sa zaplijenjenim pokretninama otišli put Karlovca, u župnom uredu nije ostalo ništa osim raspela i slika pape Franje i kardinala Josipa Bozanića na zidu i knjiga u kartonskim kutijama. I župnikove nade da će neki vjernik na javnoj dražbi kupiti svu ovršenu imovinu, pa je »natrag donirati«.

   Ali sve i kad bi se našao tako dobrodušan i imućan vjernik, ta bi se imovina morala još devet puta ovršiti, prodati i »natrag donirati« prije nego što bi se tako prikupljenim novcima otplatio sav dug župe Sv. Mavra opata zbog kojega je ovaj ovršni postupak i pokrenut. A onda opet, sve i kad bi se pokretna imovina ojađene župe definitivno vratila u bosiljevački župni dvor, veliko je pitanje da li bi župnoga dvora uopće bilo, jer se i on, baš kao i ostale nekretnine u župnom vlasništvu nalaze pod drugom ovrhom.

   Ta druga ovrha pokrenuta je zbog duga župe Sv. Mavra opata jednoj istarskoj tvrtki, koji je s početnih 4 milijuna i 200 tisuća kuna narastao na 15 milijuna, a o tom se crkvenom poslovnom pothvatu u javnosti ne zna gotovo ništa osim njegova krajnjeg ishoda. Ne spominje se čak ni naziv tog istarskog poduzeća, registriranog za ugostiteljstvo, turizam, trgovinu, proizvodnju i uvoz-izvoz, ali se navodi da »upravlja turističkim kompleksom i nudističkim kampom«. I stoji napisano da je zbog njegovih potraživanja prema župi »na vlastovnici zabilježena ovrha na župni dvor i gospodarske zgrade, na pašnjak Popovci, na oranicu pod kućom, dva voćnjaka i vrt, sveukupno više od 2000 četvornih hvati zemljišta«.

   Pod ovrhu bi vjerojatno dospjela i sama zgrada crkve i mjesno groblje, da ih država nije izuzela od upisa hipoteke tako što je crkvu proglasila zaštićenim kulturnim dobrom, a posljednje počivalište Bosiljevčana imovinom koja po zakonu ne može biti u crkvenom posjedu, već u vlasništvu lokalne samouprave. U Bosiljevu navodno nitko ne zna zašto im je sva crkvena imovina dospjela na bubanj, a nagađa se da je dug istarskoj firmi nastao tako što je župa bila jamac za kredit nekoj također neznanoj tvrtki. Službenog objašnjenja nema, jer Kaptol mudro šuti, baš kao i slučaju zapljene namještaja iz župnog dvora.

  I zuzmemo li priopćenje kojim pravna osobnost Zagrebačke nadbiskupije pilatovski pere ruke od bilo kakve odgovornosti za poslove pravne osobnosti župe Sv. Mavra opata, Kaptol ostaje nijem poput kardinalove slike u opustjelom župnom uredu, iako nije nikakva tajna da je ovrha crkvenih pokretnina aktivirana zbog duga bosiljevačke župe prema ogulinskoj firmi Izgradnja Hoteli d.o.o. koja je još 1998. obavila radove na crkvenom zvoniku i krovu. Cijena neplaćenog posla iznosila je 100 tisuća kuna, da bi do danas dug s kamatama narastao na 280 tisuća. Ogulinska tvrtka je u međuvremenu završila u stečaju, a njezini radnici još uvijek čekaju na zaostale plaće. Ako su se i molili Bogu da se Katolička crkva sjeti svoga socijalnog nauka, pa da njihovoj firmi plati što joj je dužna, molitve su im ostale neuslišane.

   Na Kaptolu su valjda bili toliko zauzeti popovanjem o socijalnoj pravdi, da nisu stigli ni pomisliti na sudbinu ogulinskih građevinara koji su – Bogu Ocu i Svetoj Materi Crkvi hvala i slava! – ostali i bez posla i bez odavno zarađenih ali neisplaćenih sredstava za život. Kad je odvjetnica tvrtke u stečaju crkvenim ocima ponudila da dug župe Sv. Mavra opata otplate na rate i uz bitno umanjene kamate, socijalno tankoćutni Kaptol je na to samo odmahnuo rukom, znajući dobro da onaj radni stol, svi oni ormari za knjige, vitrine, komode, laptop, printer, telefon, telefaks, ona dva harmonija, glazbena linija i ona bačva od rostfraja iz župnoga dvora u Bosiljevu sve zajedno ne vrijede ni približno onoliko koliko bi Crkva – na pravdi Boga – trebala platiti prevarenim vjerovnicima koji su joj badava zidali zvonik u slavu Gospodina.

  K aptolska računica je jasna: pokretnine koje su odnijeli ovršitelji procijenjene su na svega 26 tisuća kuna, a to je kudikamo manje od onih 168 tisuća kuna koliko bi Crkva platila da je pristala na ponuđenu nagodbu da podmiri iznos za 40 posto manji od sume dosuđene pravomoćnom sudskom odlukom. Jer zašto bi, pobogu, Crkva platila tih 168 tisuća kuna, ako joj se već može da ne plati niti lipu od presuđenih 280 tisuća? Platit će to država, to jest vi. A državi, to jest vama, platit će Bog.

   Platit će On, milošću Svojom, i onim ogulinskim zidarima što su podigli zvonik u Bosiljevu: dat će Bog da nađu nekakav posao, da pošteno plate porez i da od tog poreza Crkva dobije svoj zajamčeni novac za sklapanje ruku na molitvu i za sklapanje poslova na ponos Svevišnjemu. I dat će Bog da žalobna zvonjava sa zvonika te siromašne i opustošene župe ne remeti poslovno ozračje na Kaptolu i ne uznemirava one što spokojno blaguju u dvorima od oniksa na Ksaveru.

novilist.hr