Konstitutivnost važnija od života

Izdvajamo

• Naklonost hrvatskog predsjednika Milanovića Dodiku poznata je: zapamćen je šokantni Dodikov posjet Zagrebu u rujnu prošle godine, a Dodika je Milanović u pozitivnom kontekstu opet spomenuo i nedavno. “Apsurd te Milanovićeve naklonosti Dodiku”, kaže Kovačević, “jest u tome što predsjednik Republike, pozivajući se na srpskog člana Predsjedništva BiH, želi braniti Dayton, dok je Dodik istodobno glavni protivnik Daytona u BiH. Dodatni je apsurd u tome da je ključni saveznik Dodiku Ruska Federacija, s kojom je EU u vrlo zategnutim odnosima. Istodobno, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović dobro surađuje i s Dodikom i s Ruskom Federacijom, dok, s druge, Hrvatska u EU zastupa politiku HDZ-a BiH. Tako se Hrvatska, na neki čudan način, pojavljuje kao članica EU koju Rusija može instrumentalizirati kako bi oslabila EU. To je jedan od apsurda današnje politike Hrvatske prema BiH”, analizira Božo Kovačević. Baš kao što je, dodajmo, apsurd da slaviteljica Herceg-Bosne, HDZ-ovka Željana Zovko, za politiku Slobodana Miloševića optužuje kolegu – iz njemačkih Zelenih.

Povezani članci

• Uz NSA skandal globalnog prisluškivanja: CAR JE GOL!
• ‘ONI’ I TITO
• Otvoreno pismo predsjednicima stranaka: HITNE MJERE ZA SPAS OBRTA, MALIH BIZNISA I 262.000 RADNIH MJESTA 
• 3 JASENOVCA I 2 HRVATSKE
• Hana Bajrović: Srebrenica je ožiljak naše civilizacije
• Koncert dječijeg hora Muzičkog centra Pavarotti

Foto/montaža: Index/Pixsell/Marko Lukunic/Twitter

Kako god bilo, grčeviti napor hrvatskih eurozastupnika HDZ-a i SDP-a, da u rezoluciju Europskog parlamenta ubaci koncept uređenja države na kakvom inzistira HDZ BiH, propao je. Ništa čudno: previše je nejasnoća, sumnji, nedorečenosti i tereta ratne odgovornosti na HDZ-u BiH i Hrvatskoj, da bi im se vjerovalo tek tako. I zato je uistinu poražavajuće, da je hrvatski SDP s toliko nepromišljenog povjerenja politiku HDZ-a prigrlio kao svoju. Valja se nadati da će nova lijeva platforma Možemo!, koja u Hrvatskoj polako zauzima prostor dekadentnog SDP-a u propadanju, hrvatsku odgovornost za boljitak Bosne i Hercegovine prihvatiti s više povijesne odgovornosti i političke mudrosti, znanja i odlučnosti.

Osuda narušavanja državnosti i podrška suverenitetu BiH. Usvajanje Ustava u skladu s Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Pomirenje. Uklanjanje diskriminacije u obrazovanju, ukidanje “dvije škole pod jednim krovom”. Ispunjavanje četrnaest prioriteta za nastavak puta u EU. Osnaživanje državne vlasti. Reforme koje će BiH učiniti “potpuno funkcionalnom i inkluzivnom državom”. Nezavisno pravosuđe. Suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala. Zaštita zviždača. Borba protiv nasilja, zaštita žena, djece, LGBT manjina. Višejezična televizija, po uzoru na francusko-njemački Arte. Zelena tranformacija, zaštita bioraznolikosti. Reforma Izbornog zakona i otklanjanje nedostataka koji krnje legitimitet i legalitet izbora. Sve su to hrvatski europarlamentarci HDZ-a i SDP-a žrtvovali zbog fluidnog pojma “konstitutivnosti naroda”, kada su u četvrtak, 24. lipnja, u Europskome parlamentu (EP) glasali protiv Rezolucije EP-a o BiH.

Rezolucija Europskog parlamenta od 24. lipnja 2021. o izvješću Europske komisije o Bosni i Hercegovini za razdoblje 2019. – 2020. – kako glasi cjeloviti naziv tog dokumenta – usvojena je u EP-u s 483 glasa ‘za’, 73 protiv i 133 suzdržanih. Eurozastupnici dviju najvećih hrvatskih stranaka vladajuće većine i opozicije, HDZ-a i SDP-a, glasali su protiv rezolucije: Sunčana Glavak, Karlo Ressler, Tomislav Sokol i Željana Zovko iz HDZ-a, te Tonino Picula, Predrag Matić Fred, Biljana Borzan i Romana Jerković iz SDP-a; SDP-ovci su čak glasali suprotno njihovu parlamentarnom klubu. Nezavisni Mislav Kolakušić i Ivan Vilibor Sinčić te Ruža Tomašić iz Hrvatske konzervativne stranke ostali su suzdržani, a Valter Flego iz Istarskog demokratskog sabora (IDS) jedini je eurozastupnik iz Hrvatske koji je podržao rezoluciju.

Jasno je da su hrvatski eurozastupnici HDZ-a i SDP-a, uskrativši glas dokumentu koji u sedam poglavlja Bosni i Hercegovini postavlja temeljite kriterije za nastavak mukotrpnog puta prema EU, učinili ono što pučka mudrost jezgrovito sažima sljedećom poslovicom: “Zbog jednog odreska ubili su cijelog vola.” Pitanje je, međutim, nisu li učinili i nešto još lošije od toga, jer trebalo bi, prije svega, odgovoriti na sljedeće pitanje: je li pojam “konstitutivnosti naroda” uistinu plodan i inkluzivan koncept za buduće odnose u Bosni i Hercegovini, ili tek jabuka razdora od koje nikada ničeg dobrog? Dosad je sigurno jedino to da taj pojam, kao i njegovi nepokolebljivi hrvatski zagovornici poput Zorana Milanovića, neprestano unosi razdor u političke odnose u BiH, jer je na hrvatskoj strani pretvoren u sakrosanktnu vrijednost kojoj se ima žrtvovati sav drugi napredak – kako se to jasno vidi na primjeru odbacivanja cijele rezolucije samo zbog tog termina – dok kod bošnjačkih političkih predstavnika a priori izaziva nepovjerenje i sumnju u sesecionističke namjere onih koji ga zagovaraju. Jasno je, dakle, da inzistiranje na konstitutivnosti ne može BiH donijeti ništa dobra, pa bi politički mudri i spretni zagovornici hrvatskih kolektivnih prava u BiH učinili najbolje kada bi pronašli neki alternativan način dogovora s političkim predstavnicima Bošnjaka, kako bi i jedni i drugi bili, da se tako izrazimo, najmanje nezadovoljni.

Izvor: Cropix / Autor: Darko Tomas / CROPIX

Uostalom, i sam Andrej Plenković, pa čak i Dragan Čović, sami su priznali kako je svo to tvrdoglavo hrvatsko odbijanje da se rezolucija prihvati tek bura u čaši vode. Nekoliko dana nakon što je rezolucija usvojena, a regionalna javnost već zasićena medijskim histeriziranjem hrvatskih protivnika rezolucije, predsjednik HDZ-a BiH ležerno je, kako samo on to zna, stao pred kamere, pa izostanak pojma “konstitutivnih naroda” iz rezolucije lakonski proglasio – nevažnim. “Daytonska BiH, Aneks 4, jasno govori o ustavnoj ulozi konstitutivnih naroda. Je li netko sada naglasio konstitutivnost ili ne, to je pitanje drugog reda kada je riječ o meni”, rekao je Čović  novinarima u ponedjeljak u Sarajevu. Pa ako je tako – a naravno jest – čemu cijela uzbuna?

I sam je hrvatski premijer umanjio važnost činjenice da rezolucija Europskog parlamenta ne spominje konstitutivne narode. “Kad gledam cjelinu rezolucije, u njoj se spominje Daytonski sporazum, više puta, presude Europskog suda za ljudska prava, ali i presude Ustavnog suda BiH, i, što je najvažnije, apelira se na nastavak izborne reforme”, kazao je Andrej Plenković u Bruxellesu za Al Jazeeru Balkans. Pa ako je tako – a naravno jest – čemu cijela uzbuna?

Jer, uoči usvajanja rezolucije, u odborima Europskog parlamenta padale su teške i nepromišljene riječi. Eurozastupnica HDZ-a Željana Zovko – ista ona, podsjetimo, koja je 29. kolovoza 2019. na Facebooku objavila da je Herceg-Bosna “dala veliki doprinos u borbi za jednakost hrvatskog naroda u BiH uz očuvanje identiteta sva tri konstitutivna naroda” – optužila je njemačkog eurozastupnika zelenih Reinharda Bütikofera da vodi politiku sličnu onoj – Slobodana Miloševića.

Kako god bilo, grčeviti napor hrvatskih eurozastupnika HDZ-a i SDP-a, da u rezoluciju Europskog parlamenta ubaci koncept uređenja države na kakvom inzistira HDZ BiH, propao je. Ništa čudno: previše je nejasnoća, sumnji, nedorečenosti i tereta ratne odgovornosti na HDZ-u BiH i Hrvatskoj, da bi im se vjerovalo tek tako. I zato je uistinu poražavajuće, da je hrvatski SDP s toliko nepromišljenog povjerenja politiku HDZ-a prigrlio kao svoju. Valja se nadati da će nova lijeva platforma Možemo!, koja u Hrvatskoj polako zauzima prostor dekadentnog SDP-a u propadanju, hrvatsku odgovornost za boljitak Bosne i Hercegovine prihvatiti s više povijesne odgovornosti i političke mudrosti, znanja i odlučnosti.

Dok se to ne dogodi, kontinuitet neodgovornosti bit će, bez sumnje, nastavljen. U Hrvatskoj, vlast je uvjerena da provodi ispravnu politiku, a to joj uvjerenje osnažuje i dojam da su Vlada i predsjednik Republike, usprkos svim zapanjujućim svađama premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića, kada je riječ o BiH – istomišljenici. “Odnos prema BiH i položaju Hrvata u toj zemlji jedina stvar oko koje trenutno postoji konsenzus Vlade i predsjednika. Hrvatska sada, prvi put poslije 2000. godine, ima usaglašenu i konzistentnu državnu politiku prema BiH”, kazao je autoru ovog teksta hrvatski diplomat koji nije želio biti imenovan. U hrvatskoj su vlasti uvjereni da “u današnjoj EU problem BiH razumije mali broj država i lidera”. Dapače, “većina ne zna ništa”. “Da nije  aktivne uloge Hrvatske, problem BiH uopće ne bi bila tema, kao što nije bila ni na susretu Biden – Putin. U Nizozemskoj, na primjer, o tome se uopće ne razgovara. Francuskoj, pak, najvažnije je jačanje kohezije unutar EU, a tek potom jačanje europskog puta u nečlanicama. Njemačka razumije problem, ali sve donedavno, do imenovanja Christiana Schmidta za Visokog predstavnika, nije bila lider. Hrvatska, dakle, za tu se temu u međunarodnoj diplomaciji mora izboriti”, tvrdi sugovornik tacno.neta.

Očito je, međutim, da – kada je riječ o rezoluciji Europskog parlamenta – nije uspjela. Zašto nije, u razgovoru s autorom ovog teksta ovih je dana zanimljivo analizirao Božo Kovačević, bivši hrvatski veleposlanik u Moskvi i jedan od osnivača Hrvatske socijalno-liberalne stranke 1990. godine. “Interes Hrvatske trebao bi biti stabilna BiH, čije granice ne bi smjele biti dovedene u pitanje. Umjesto toga, Hrvatska je postala zagovornica interesa HDZ-a BiH, dopustivši da je instrumentalizira ta stranka i Katolička crkva”, tvrdi Kovačević, koji danas predaje međunarodne odnose na Sveučilištu Libertas u Zagrebu. Jer, “da bi BiH uopće mogla postati kandidatkinja za članstvo u EU, ona mora uvažiti načelo ravnopravnosti svih građana, a ne samo etničkih skupina. A Hrvatska, kao članica EU, umjesto da djeluje tako da akteri na koje ima utjecaja u BiH prihvate europska stajališta, pokušava u EU afirmirati interes samo jednog od igrača, HDZ-a BiH”, analizira Kovačević.

Njegova analiza ide i dalje, pa kaže kako Hrvatska, preko HDZ-a BiH, podržava politiku najvećega dezintegrativnog faktora u BiH – Milorada Dodika i Republike Srpske. Naklonost hrvatskog predsjednika Milanovića Dodiku poznata je: zapamćen je šokantni Dodikov posjet Zagrebu u rujnu prošle godine, a Dodika je Milanović u pozitivnom kontekstu opet spomenuo i nedavno. “Apsurd te Milanovićeve naklonosti Dodiku”, kaže Kovačević, “jest u tome što predsjednik Republike, pozivajući se na srpskog člana Predsjedništva BiH, želi braniti Dayton, dok je Dodik istodobno glavni protivnik Daytona u BiH. Dodatni je apsurd u tome da je ključni saveznik Dodiku Ruska Federacija, s kojom je EU u vrlo zategnutim odnosima. Istodobno, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović dobro surađuje i s Dodikom i s Ruskom Federacijom, dok, s druge, Hrvatska u EU zastupa politiku HDZ-a BiH. Tako se Hrvatska, na neki čudan način, pojavljuje kao članica EU koju Rusija može instrumentalizirati kako bi oslabila EU. To je jedan od apsurda današnje politike Hrvatske prema BiH”, analizira Božo Kovačević. Baš kao što je, dodajmo, apsurd da slaviteljica Herceg-Bosne, HDZ-ovka Željana Zovko, za politiku Slobodana Miloševića optužuje kolegu – iz njemačkih Zelenih.

Politiku hrvatskih vlasti prema BiH kritizira i bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić. “Današnja hrvatska politika prema BiH nije dobra”, kazao je ovih dana autoru ovog teksta. “Moja je osnovna i principijelna primjedba da bi s BiH trebalo komunicirati kao i sa svim drugim zemljama: predsjednik s predsjednikom, vlada s vladom, premijer s premijerom, ministri s nadležnim ministrima… Poznato je kako se vodi politička komunikacija”, podsjeća Mesić. No, za razliku od toga, hrvatski dužnosnici ne poštuju i ignoriraju Predsjedništvo BiH, iskazujući neprimjerenu pažnju Miloradu Dodiku, a istodobno demonstrativno zaobilazeći člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda Željka Komšića. “Dodik je u Zagrebu primljen kao predstavnik Srba, ali Dodik nije predstavnik Srba. On je samo jedan od tri člana Predsjedništva BiH, i sam ne može predstavljati ni Srbe, ali ni BiH, jer samo sva tri člana Predsjedništva BiH zajedno mogu predstavljati zemlju. Hrvatska i Srbija ne trpe da se netko miješa u njihovu unutarnju politiku, ali u njihovu u odnosu prema BiH vidimo procese koje na svojoj strani ne želimo”, ocjenjuje Mesić. Izlaz bi, kaže, bio da međunarodna zajednica, kao što vrši pritisak za dogovorom Srbije i Kosova, isto tako traži i dogovor u BiH. “Znam da BiH nije bila u fokusu međunarodnih institucija, ali ovo amorfno stanje može samo štetiti. Zato bi bilo važno da se međunarodna zajednica oglasi, i da dobijemo čiste odnose. Ako stvari ne funkcioniraju, međunarodna zajednica mora se oglasiti i reći ‘popu pop, a bobu bob’”, kaže Mesić.

Hoće li, vidjet ćemo. Christian Schmidt 1. kolovoza postaje Visoki predstavnik.