Konzul za dizanje novca i utega

Povezani članci

• Državna tajna iz popularne knjige
• Srđin princip ili o integritetu
• Zašto je glup?
• ZLATKO JELISAVAC: Narod na smetlištu istorije ili veliki Bernhard
• Oliver Frljić za tacno.net: Neću surađivati sa onima koji se plaše Crkve i Bandića
• Hrvatsko diplomatsko bauljanje po brdovitom Balkanu

Sprda se hrvatsko novinstvo sa susjednom Bosnom i Hercegovinom koja je prije tri mjeseca po hitnom postupku dodijelila državljanstvo Anti Maduniću , bivšem konzulu Republike Hrvatske u Švicarskoj i Njemačkoj, te sadašnjem bjeguncu od hrvatskoga pravosuđa, pravomoćno osuđenom na jednogodišnju zatvorsku kaznu zbog 140 tisuća eura teške prevare splitske obitelji Cuzzi.

Blesaveći se nad činjenicom da je Vijeće ministara BiH podržavilo uglednoga hrvatskog prevaranta nepuna tri tjedna nakon što je za njim raspisana tjeralica, hrvatsko novinstvo citira dosjetku bosanskoga glumca i odnedavno državljanina RH Emira Hadžihafizbegovića: »Tamo gdje prestaje logika, počinje Bosna.«

   Snebiva se javnost Logične Naše nad tom Bosnom i Hercegovinom i njezinom posvađenošću s logikom i pravdom, koja je osuđenoga Hrvata učinila slobodnim Bosancem i Hercegovcem što je brže mogla, samo na temelju inicijative kluba dizača utega iz Kreševa u kojemu je Madunić figurirao kao pomoćnik-savjetnik, a koju je zdušno podržao i Savez dizača utega BiH.

I zgraža se ta javnost, hrvatska i pravdoljubiva, nad zakonskim pogodnostima u komšiluku koje Maduniću omogućuju da – čak i u slučaju da njegova nova domovina preuzme presudu zemlje iz koje je sretno zbrisao – u zatvoru ne provede niti dana, jer se tamo, eto, dopušta da zatvorska kazna do godine dana bude zamijenjena novčanom po tarifi od 100 konvertibilnih maraka za dan iza rešetaka.

Izračunalo se u hrvatskim novinama, i u naslove stavilo, da bi Ante Madunić za otkup slobode pred bh. pravosuđem mogao potrošiti nekih 18 tisuća eura iliti nepunu osminu mraknutoga iznosa zbog kojega je na splitskom Županijskom sudu pravomoćno osuđen.

Pridoda li se tome i višemilijunska ukupna suma za koju je poduzetni konzul olakšao druge žrtve svoje trgovine luksuznim stanovima, ispada da bi Madunić tim novcem – sve kada bi u Hrvatskoj bio jednako kažnjen i u ostalih deset slučajeva prevare za koliko je do sada tužen – mogao kupiti barem stotinjak godina slobodnog života na potezu od Orašja do Neuma, trošeći 100 maraka dnevno na golu slobodu i još 100 na ostale potrepštine.

Raščlanjuje hrvatsko novinstvo isplativost te Madunićeve operacije za koju je dovoljno:

a) investirati konzulski ugled u podizanje kredita od 4 milijuna eura kod Hypo banke za kupnju zemljišta i gradnju luksuznih stanova;

   b) pronaći mušterije i navući ih da uplate po 70 posto od vrijednosti stana kako bi banka izbrisala hipoteku;

   c) nagovoriti ih da novac nipošto ne šalju na račun banke već na račun poduzetnikove tvrtke koja će se – gle čuda! – naći u golemu minusu te biti ugašena, a da njezin vlasnik pritom nije podmirio kreditne obaveze;

   d) čuditi se kako još nisu shvatili da će, čim banka aktivira hipoteku, ostati i bez novca i bez plaćenih kvadrata;

   e) u slučaju da netko i shvati zajeb pa te tuži zbog prevare, mirno sačekati presudu, a potom još mirnije ispariti iz domovine;

   f) uživati zaštitu svoje nove domovine i zauzvrat još savjesnije savjetovati njezine dizače utega kako da dižu kilograme kad već ne znaju dizati eure;

   g) biti zahvalan svojim prijateljima koji će za hrvatske medije izjavljivati kako si žrtva političkog progona.

   Spominju se hrvatske novine u gnjevu pravednome i Miroslava Kutle i Branimira Glavaša, i Blaža Petrovića i pokojnoga Ognjena Šimića, koji su bježeći pred hrvatskim pravosuđem pronašli utočište u BiH, neki od njih i pod cijenu da kaznu odsluže u tamošnjim zatvorima, ali nikome ne pada na pamet da u kontekstu priče o pogodnostima na koje računaju bjegunci preko granice spomene i osuđenoga ratnog zločinca koji se nedavno, koristeći zatvorski dopust, iz Mostara dovezao u Hrvatsku i pred novinarima obznanio svoju odluku da se ne vrati na dosluženje kazne, uz obrazloženje:

»Smatram da u Bosni i Hercegovini više nemam što tražiti.« Nitko, eto, da se sjeti kako je i Hrvatska – a ne samo BiH – zemlja obećana za tipove koji bježe od pravde, za tipove kakav je taj Dominik Ilijašević Como koji je svojedobno, nakon što se na terenu afirmirao masakrom u Stupnom Dolu, dobio vizu za ulazak u hrvatski medijski prostor, da se afirmira i po ovdašnjim novinama propovijedajući svoje hrvatomjerje: »Ja sam za hrvatstvo spreman umrijeti, i tko god želi, ja ću mu dati napunjen pištolj, a nek’ mi on dadne svoj, i za hrvatstvo pucat ćemo sebi u glavu.«

Štoviše, niti jedne hrvatske novine, sa čijih se naslovnica ovih dana gromko osuđuje udomljavanje Ante Madunića u susjednoj državi, nisu našle za shodno objaviti vijest da su vlasti BiH još u petak hrvatskome Ministarstvu pravosuđa poslale službeni zahtjev za priznavanje i provedbu sudske presude kojom je Ilijašević pravomoćno osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih nad bošnjačkim civilima.

Stoga od hrvatskih novina ne treba očekivati ni da postave pitanje kada će – ako uopće hoće – Hrvatska udovoljiti tom zahtjevu.

Neće se te novine zapitati zašto je Ilijašević za BiH ratni zločinac, a za Hrvatsku tek običan državljanin koji je svojom izjavom »Mi Hrvati iz Bosne i Hercegovine ponosimo se što imamo dvije države, i zašto ja ne bih imao pravo biti tu?« dao dragocjen doprinos kampanji kojom se sve Hrvate pokušalo nagovoriti da se, kako god znaju i umiju, pribroje hrvatskom korpusu na popisu u susjednoj državi.

Jednako tako se neće zapitati ni kako je prevarant poput Madunića mogao biti konzul Republike Hrvatske, nego će umjesto tog ključnog pitanja i dalje vrtjeti ono već dosadno: kako je bjegunac od hrvatskog pravosuđa mogao postati državljanin BiH po hitnom postupku?

Jer logističari ratnih zločina na radu u hrvatskim novinama, eto, misle da svaki svoj nedostatak logike mogu kompenzirati viškom tamburanja po Bosni.