Korak do posljednjeg rata?

Tomislav Jakić
Autor 30.6.2022. u 11:29

Izdvajamo

  • Ta je Deklaracija, naime, prvi dokument NATO u kojem se izravno, bez i najmanje rezerve, proglašava Rusiju ‘najznačajnijom i izravnom prijetnjom sigurnosti i stabilnosti u Euro-atlantskom području’, prijetnjom kojoj će se Pakt ‘nastaviti odupirati i odgovarati na ruske prijetnje odlučno i solidarno’. Kada jedan vojno-politički savez kojemu je na čelu super-sila odlučna da rekreira unipolarni svijet u kojemu sebe vidi kao predodređenu da bude ‘prst sudbine’, nekog drugoga proglasi ‘najznačajnijom i izravnom prijetnjom’, nije li to isto kao da ga je proglasio neprijateljem. Jest! A s nekime tko je neprijatelj može se biti samo u neprijateljstvu koje će kad-tad kulminirati izravnim, otvorenim sukobom. Pretjerivanje? Ne, nije, valja samo čitati i razmisliti o tome što pročitano znači.

Povezani članci

Korak do posljednjeg rata?

Ako, dakle, Zapad ne promijeni politiku, a što je u svjetlu madridske Deklaracije NATO, iluzorno očekivati, i najcrnji pesimizam što se svodi na tvrdnju kako će naredni svjetski rat biti i posljednji i kako smo danas tome ratu korak bliže, no što smo bili jučer, čini se opravdanim i osnovanim.

Prvi svjetski rat (1914. – 1918.) bio je tako užasan i odnio je tolike ljudske žrtve da su ga počeli zvati ‘velikim ratom’, ili ‘ratom koji je završio sve ratove’. Pa se pokazalo kako je to bio preuranjeni i neutemeljeni optimizam. Došao je Drugi svjetski rat (1939. – 1945.) kojega se, osim po stradanjima desetaka milijuna ljudi na frontama i u pozadini, pamti i po Holokaustu, zločinu jedinstvenom u dosadašnjoj povijesti čovječanstva (riječ je o genocidu podignutom na razinu ‘industrijske proizvodnje’). Pa je u opticaj ušla fraza ‘nikada više’ koju se godinama nemilosrdno ponavljalo, a time i degradiralo, jer u svijetu nakon završetka Drugoga svjetskog rata, okončanog – ne zaboravimo – eksplozijama dvaju atomskih bombi što su ih Sjedinjene Države bacile na Japan, nije prošao ni jedan jedini dan, a da se negdje nije vodio ratni sukob. Ipak, veliki, mada gonjeni svojim hegemonističkim težnjama i mada s arsenalima punima nuklearnih bombi i balističkih raketa, bili su blokirani ravnotežom straha, spoznajom da jedni druge mogu potpuno uništiti. Pa se barem oni nisu izravno sukobljavali, mada su ne jednom vodili tzv. predstavničke ratove u kojima su za njihov račun krvarile druge zemlje, njihovi ‘klijenti’.

I tako je bilo sve do godine 2022., mada se prije trideset godina, na kraju dvadesetoga stoljeća, nakon disolucije Sovjetskog Saveza i raspuštanja Varšavskog ugovora, istočnog pandana zapadnom bloku, Atlantskom paktu, činilo da je došlo vrijeme suradnje i općeg napretka. Činilo se jest, ali nije tako bilo, a summit Atlantskog pakta u Madridu svojom Deklaracijom upućuje na zaključak kako smo se za još jedan korak približili ratu koji će biti posljednji. Ne zato što će ljudi iz njega izaći pametniji, što će napokon nešto naučiti, nego zato što nakon njega više neće biti nikoga da vodi nove ratove. Pretjerani pesimizam, prognoza zadrtog katastrofičara? Nažalost, ne čini nam se da je tako.

Od veljače (februara) ove godine vodi se rat u Ukrajini. Da, da, naravno. Ceterum censeo: Rusija je napala Ukrajinu i prekršila time norme međunarodnog prava i Povelju Ujedinjenih Naroda. Nećemo ovom prilikom ponavljati kako taj rat i ruski vojni upad u Ukrajinu imaju svoju prethistoriju, kako je svakome tko je htio moralo, upravo tako: moralo biti jasno da će Rusija vojno intervenirati, ako Zapad ne odustane od toga da primi Ukrajinu u članstvo Atlantskog pakta. Taj je pakt, naime, na najboljem putu da preraste iz svoje originalne uloge, obrambenog saveza zapadne Evrope (i SAD) od mogućeg sovjetskog napada, u gvozdenu pesnicu zapadne politike mijenjanja režima i ‘izvoza demokracije’ silom širom svijeta. Nećemo, dakle ni o tome, kao ni o nedavnoj izjavi Pape Franje da je ‘rat u Ukrajini možda na određeni način bio isprovociran’. Niti ćemo o propagandi, osobito onoj zapadnoj, koja je otvorila široku frontu protiv Rusije (a otvara i novu protiv Kine). O svemu tome već smo govorili i svatko tko nema povoj na očima i čepiće u ušima, svatko tko gleda oko sebe, tko sluša i svatko tko ne pristaje na to da se informira samo iz jednog izvora, zna kako stvari stoje.

Pa o čemu ćemo onda? O već spomenutoj Deklaraciji summita NATO-a u Madridu i o tome zašto smatramo kako ona dovodi cijeli svijet korak bliže posljednjem ratu u povijesti čovječanstva.

Ta je Deklaracija, naime, prvi dokument NATO u kojem se izravno, bez i najmanje rezerve, proglašava Rusiju ‘najznačajnijom i izravnom prijetnjom sigurnosti i stabilnosti u Euro-atlantskom području’, prijetnjom kojoj će se Pakt ‘nastaviti odupirati i odgovarati na ruske prijetnje odlučno i solidarno’. Kada jedan vojno-politički savez kojemu je na čelu super-sila odlučna da rekreira unipolarni svijet u kojemu sebe vidi kao predodređenu da bude ‘prst sudbine’, nekog drugoga proglasi ‘najznačajnijom i izravnom prijetnjom’, nije li to isto kao da ga je proglasio neprijateljem. Jest! A s nekime tko je neprijatelj može se biti samo u neprijateljstvu koje će kad-tad kulminirati izravnim, otvorenim sukobom. Pretjerivanje? Ne, nije, valja samo čitati i razmisliti o tome što pročitano znači.

Dalje: izražava se puna potpora pravu Ukrajine (koju se naziva partnerom) da se brani (što, naravno, nije sporno), ali i potpora njezinom pravu da bira sigurnosne saveze u koje će se uključiti. I da bi stvar bila do kraja jasna, potvrđuje se puna privrženost NATO politici ‘otvorenih vrata’. Drugim riječima: pokopana je svaka ideja o neutralnom statusu Ukrajine (što i nije posebno začuđujuće, ako se zna da su nakon očekivanog ulaska u NATO Švedske i Finske od iole relevantnih zemalja u statusu neutralnosti na Starome kontinentu ostale samo Austrija i Švicarska). Čime se stvari vraćaju na stanje prije početka ruske vojne intervencije, odnosno na ono stanje koje je tu intervenciju i izazvalo. A da bi se ukrajinsko vodstvo, ohrabreno kako obećanjima nove vojne pomoći ‘sve dok treba’ i moćnom zapadnom propagandom što je u madridskoj Deklaraciji došla do izražaja u ‘obećanju o nastavljanju odupiranja ruskim lažima i neodgovornoj retorici’, dodatno potaklo u politici ‘do konačne pobjede and Rusijom’ traži se da Rusija ‘trenutno prekine rat i da se povuče iz Ukrajine’.

Dakle: Rusija je neprijatelj, Rusija se mora povući iz Ukrajine (odmah!), politika obuzdavanja ruskog neprijatelja bit će nastavljena širenjem Atlantskog pakta prema njezinim granicama (Finska koliko danas, a Ukrajina sutra!). Pri tome Evropska se unija, čija su vrata, svim dosadašnjim kriterijima usprkos, otvorena Ukrajini i Moldovi, pretvara – mada to nije izravno tako rečeno – u neku vrstu servisa NATO, dajući potrebnu političku i financijsku podršku njegovim vojnim eskapadama. I sve to pod dirigentskom palicom Sjedinjenih Država. Pretjerujemo? Ne. Tek gledamo, slušamo, čitamo što piše i zaključujemo.

S obzirom na to da zapadna propaganda ne od jučer širi famu o planiranoj ruskoj agresiji protiv Evrope, o tome da se ‘Putin neće zaustaviti na Ukrajini’, da se uporno uvode nove i sve novije sankcije Rusiji ne bi li ju se slomilo, ili izazvalo državni udar kojim bi bio smijenjen Putin (o tome se sve češće i glasnije razglaba), s obzirom na to da je NATO počeo slati tone i tone oružja i streljiva u Ukrajinu tjednima prije početka rata, a da se ‘pumpanje’ naoružanja u tu nesretnu zemlju nastavlja i pojačava, da se ukrajinski vojnici obučavaju u zemljama članicama Atlantskog pakta, je li nelogično zaključiti kako su Zapad i SAD (kroz NATO i EU) zapravo već u ratu s Rusijom? Ne, nije, to je koliko logičan, toliko i jedini mogući zaključak.

O frazama iz madridske Deklaracije tipa ‘poštujemo međunarodno pravo i načela Povelje Ujedinjenih naroda’, ili ‘privrženi smo održavanju međunarodnog poretka zasnovanoga na pravilima’ može se – objektivno – reći samo to da služe kao neka vrsta kozmetičkog ukrasa stvarnoj objavi rata Rusiji. Opet pretjerujemo? Nimalo! Treba se samo sjetiti rata u Vijetnamu, američkog bombardiranja Laosa i Kambodže, intervencije u Grenadi, pokušaja nasilne promjene režima na Kubi (iskrcavanje u Zaljevu svinja), treba se sjetiti bombardiranja, invazije i praktične okupacije Iraka, s bilancom nakon četiri godine od sto tisuća (100.000!) mrtvih, kao i nasilnog rušenja vlasti u Libiji i katastrofalnih posljedica za cijelu zemlju kojom, doduše, sada ‘vlada demokracija’. I, na kraju, ne smije se zaboraviti višegodišnji neuspjeli (zahvaljujući Rusiji) pokušaj promjene režima u Siriji. Rusija na međunarodnoj sceni nije nevinašce, Sovjetski je Savez to još manje bio, ali neprolazna ‘zasluga’ za demontiranje međunarodnog poretka zasnovanog kako na međunarodnom pravu, tako i na rezultatima pobjede and naci-fašizmom u Drugome svjetskom ratu pripada Zapadu. I to nije nikakvo pretjerivanje. To je činjenica!

I, nakon svega, odakle nam ideja da bi sadašnji ipak ograničeni rat u Ukrajini, mada su u njega uključeni izravno Rusija i neizravno SAD i NATO mogao prerasti u treći svjetski rat koji bi neminovno bio i posljednji, jer bi bio vođen nuklearnim oružjem? Još jednom: iz Deklaracije Summita NATO u Madridu. Ne samo što je u tome dokumentu rečeno sve što smo naveli, nego je otvorena i nova fronta, ona prema Kini. Kao logičan nastavak summita skupine industrijski najrazvijenijih zemalja G-7 na kojemu je najavljen plan investiranja u infrastrukturu poglavito zemalja Trećaga svijeta, a što je jedva prikriveni odgovor na kineski projekt ‘Novog puta svile’ na kojemu se već radi godinama i u kojemu sudjeluje stotinjak zemalja širom svijeta, čelnici NATO ‘prepoznali’ su na svojem sastanku na vrhu Narodnu Republiku Kinu kao nekoga (uz nedefinirane ‘ostale’) tko sistemskom konkurencijom predstavlja ‘izazov našim interesima, sigurnosti i vrijednostima i tko teži potkopavanju međunarodnoga poretka zasnovanoga na pravilima’.

I opet logično pitanje: tko je onaj tko ugrožava ‘naše interese, sigurnost i vrijednosti’? Logičan, jedino mogući odgovor: to je neprijatelj. Tako da je Atlantski pakt na svojem zasjedanju u glavnom gradu Španjolske jasno naznačio dva neprijatelja: Rusiji i Kinu. Prva je najveća zemlja svijeta, druga je najmnogoljudnija. Prva raspolaže s nekim oružjima kakva, za sada barem, nema nitko u svijetu i od kojih se nitko u svijetu ne može obraniti. Druga se nevjerojatno brzo razvija, kako gospodarski, tako i vojno, gradi nosače aviona, u orbiti oko Zemlje ima vlastitu svemirsku stanicu. Svojim se drakonskim mjerama suzbijanja pandemije covida 19 Kina pokazala kao iznimno uspješna (mada će voditelj u programu javne njemačke televizije mirno proglasiti da je to bio kolosalni neuspjeh, i to u danu kada je Njemačka bilježila više od 100.000 novozaraženih, a Kina – niti stotinu). Obje su zemlje u čvrstom odnosu partnerstva i savezništva (kojemu je dobrim dijelom ‘kumovala’ zapadna politika). Ni Rusija, ni Kina, koliko god da je sigurno kako nitko ni u Moskvi, ni u Pekingu ne želi svjetski rat, neće dozvoliti da ih se ‘obuzdava’, niti će ‘bezuvjetno kapitulirati’ pred pritiskom i prijetnjama.

Ako, dakle, Zapad ne promijeni politiku, a što je u svjetlu madridske Deklaracije NATO, iluzorno očekivati, i najcrnji pesimizam što se svodi na tvrdnju kako će naredni svjetski rat biti i posljednji i kako smo danas tome ratu korak bliže, no što smo bili jučer, čini se opravdanim i osnovanim.

Topot konja četiri jahača Apokalipse kao da se izdaleka već čuje. I svakim je danom sve bliži. U Madridu ga nisu čuli. Nažalost.

Tomislav Jakić
Autor 30.6.2022. u 11:29