Korak ka pijetetu

Povezani članci

• Sudbina nestalih u ratovima devedesetih na Balkanu: opstrukcija umesto civilizacijske perspektive i humanitarne dimenzije
• VIKTOR IVANČIĆ: ZLOUPOKRACIJA
• Ivica i Piplica
• Prijeti li nakon Dajle sličan scenarij u Splitu, Opatiji, na otocima?…
• Umberto Galimberti: Ludilo kao ljudsko stanje
• Holandija se prisjeća najveće sramote u svojoj povjesti

Ne bismo se trebali zavaravati, Vukovar još uvijek nije postao mjesto posebnog pijeteta. Još uvijek nije »pobijedila Hrvatska koja cijeni i poštuje Vukovar«, kao što je ustvrdio predsjednik RH Ivo Josipović. Niti je Hrvatska »slobodna i demokratska država u kojoj ima mjesta za svakog njezinog građanina«, čemu se nada Bojan Glavašević.

Jučer je učinjen tek prvi korak na tom putu, koji nije do kraja isprao prošlogodišnju sramotu, a kamoli raspolućenu Hrvatsku približio uljuđenom ponašanju kao obrascu za sva vremena. Sve ono što je prethodilo, a i mnogo toga što se zbivalo na mimohodu i komemoraciji 23 godine nakon vukovarske tragedije, upozorava da smo daleko od toga. I da će tako biti dok god se ponos i dostojanstvo budu miješali sa strepnjom i nelagodom.

Vukovar će zauvijek postati mjestom posebnog pijeteta kada ga više ne bude ugrožavao primitivizam. A to će biti onoga dana kada nas u mislima sa žrtvama koje je dao i simbolom koji je postao, nitko neće grubo prekinuti pitanjem u kojoj se koloni nalazimo. I koje se i jučer postavljalo, jer se još uvijek gledalo tko s koje strane ceste ide. Zato se ne treba zavaravati jer na kraju smo svi odahnuli da se ovaj dan sjećanja nije izrodio u prošlogodišnji ulični eksces, ali samo zato što je najgore izbjegnuto, ne bi trebalo biti razlog da skrštenih ruku čekamo 18. studenoga 2015.

Protestno logorovanje branitelja u Savskoj 66 i dalje se nastavlja, a ministar Predrag Matić imao je pojačano osiguranje dok se u Koloni sjećanja kretao gradom koji je branio i ulicama kojima su ga okupatori tjerali u srbijanske logore. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko i predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović nisu put Memorijalnog groblja krenuli iz kruga Bolnice, već su bili u koloni koju su predvodili Josip Klemm i general Markač koja je pretekla onu službenog protokola. A nju je predvodila 4. bojna 3. gardijske brigade HV-a, čiji je prvi zapovjednik i jedan od zapovjednika Grada Ivica Arbanas prvi put sudjelovao u komemoraciji, vjerojatno nezadovoljan tretmanom svoje postrojbe u nedovršenoj povijesnoj priči o obrani Vukovara.

Uz ratne i ine zastave, nije nedostajalo ni transparenata. Na nekima su bile ispisane kritike na račun aktualne vlasti, ali i pamfleti poput: »Milanoviću, jesu li ovo ovdje mučeni i ubijani hrvatski šovinisti?«. Ipak, »stožeraši«, odnosno oni koji su službenu kolonu u kojoj se nalazio državni vrh proglasili »petom kolonom«, ovoga puta nisu postigli svoj cilj i nisu uspjeli ispolitizirati Dan sjećanja u svoju korist. Leđa su im s pravom okrenule i neke braniteljske udruge, zgrožene da netko tako može nazivati legalno izabranu vlast u državi za čiji su slobodu i demokraciju najveći obol dali upravo njezini branitelji.

Da, prvi korak je napravljen, ali predsjednik Josipović moći će biti ponosan i siguran da je pobijedila Hrvatska koja cijeni i poštuje Vukovar onda kada on i njegova delegacija ne budu napuštali Memorijalno groblje na sporedni ulaz, dok je vijence uz Mladog Jastreba polagao Tomislav Merčep kojem se još uvijek sudi za ratni zločin nad srpskim civilima 1991. godine. Dakle, onda kada Hrvatska, kao što kaže Bojan Glavašević, bude »mjesto i za Hrvate i za Srbe, i za Talijane i za Bošnjake, i za vjernike i za ateiste, i za ljude koji su straight i za LGBT osobe, i za lijeve i za desne«.

Tada će i Vukovar dobiti ono što zaslužuje još od 1991. – pijetet.