Korištenje tragedije u susjedstvu za uvođenje represivnih “vaspitnih” mjera koje će odgojiti idealne podanike za diktaturu

Samir Šestan
Autor/ica 5.5.2023. u 20:39

Izdvajamo

  • Dakle, treba da strahujemo za djecu zbog video igrica, a ne zbog govora mržnje kojom političari permanentno truju javnost, ne zbog slavljenja ratnih zločinaca i negiranja genocida, ne zbog skandiranja “Nož – žica – Srebrenica” ili “Ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće”, ne zbog huškanja huligana i patrijarhalnih fašista na pripadnike seksualnih i drugih manjina, ne zbog nedenacifikovanih društava, ne zbog provociranja novog rata? Ne zbog zaklinjanja političara da se u prostoru pod njihovom kontrolom neće dozvoliti funkcionisanje pravne države i poštovanje ljudskih prava? Ne, eto, kompjuterske igrice i moderne tehnologije su krive za sve. I treba se vratiti “tradicionalnim vrijednostima”. Što, prije svega, znači - batini, koja je “iz raja izašla”.

Povezani članci

Korištenje tragedije u susjedstvu za uvođenje represivnih “vaspitnih” mjera koje će odgojiti idealne podanike za diktaturu

Foto: Dejan Rakita/Pixsell

Nakon najava zakona kojim se ima namjeru disciplinovati kritičare vlasti, odnosno uspostaviti potpunu kontrolu nad medijima i civilnim društvom, te najava uskraćivanja ljudskih prava manjinama, s naglaskom na LGBTIQ zajednicu za početak, aktuelna situacija se koristi za najavu mjera koje će proizvesti idealne podanike diktatorskog režima, već od malena naviknute na kontrolu, sistemsku represiju i bespogovorno prihvatanje naredbi, kao jedini poželjni obrazac ponašanja.

Autor: Samir Šestan

Stravična tragedija u Beogradu, 03.05., pred kojom ljudsko biće može samo zanijemiti, osjećajući je ne kao nešto što se događa drugom, nego kao svoju vlastitu, političkim strvinarima služi za osvajanje političkih poena kod ionako ne baš inteligentne mase, za još jednu manipulaciju ljudskim strahom, u čemu znamo da su vrhunski stručnjaci, i za daljnju razradu i postavljanje novih temelja za svoje mokre diktatorske snove.

Pod tobožnjom brigom za djecu i društvo, Milorad Dodik nam, tako, “prodaje” novu najavu represivnih mjera, iako naizgled benignih i evidentno priglupih, možda najopasnijih do sada.

Nakon najava zakona kojim se ima namjeru disciplinovati kritičare vlasti, odnosno uspostaviti potpunu kontrolu nad medijima i civilnim društvom, te najava uskraćivanja ljudskih prava manjinama, s naglaskom na LGBTIQ zajednicu za početak, aktuelna situacija se koristi za najavu mjera koje će proizvesti idealne podanike diktatorskog režima, već od malena naviknute na kontrolu, sistemsku represiju i bespogovorno prihvatanje naredbi, kao jedini poželjni obrazac ponašanja.

U situaciji tragedije, kad javnost, ne samo u Srbiji, počinje postavljati nezgodna pitanja i kad se iza startnog šoka, očekuje bijes usmjeren prema institucijama, važno je označiti neprijatelja. Po mogućnosti vanjskog.

A obraćajući se istom društvenom segmentu s kojim čitavo vrijeme uspješno manipuliše širenjem straha i mržnje, Dodik je foto-robot neprijatelja prilagodio tom konzervativnom, patrijarhalnom, netolerantnom, ksenofobnom tijelu, označivši kao krivca – Zapad, neoliberalne vrijednosti i tehnološki napredak.

“Nevjerojatno je da dijete od par mjeseci već igra igrice na telefonima. Roditelji to olako dopuštaju i mi moramo strahovati za generacije koje dolaze.”, kaže Milorad Dodik.

Dakle, treba da strahujemo za djecu zbog video igrica, a ne zbog govora mržnje kojom političari permanentno truju javnost, ne zbog slavljenja ratnih zločinaca i negiranja genocida, ne zbog skandiranja “Nož – žica – Srebrenica” ili “Ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće”, ne zbog huškanja huligana i patrijarhalnih fašista na pripadnike seksualnih i drugih manjina, ne zbog nedenacifikovanih društava, ne zbog provociranja novog rata? Ne zbog zaklinjanja političara da se u prostoru pod njihovom kontrolom neće dozvoliti funkcionisanje pravne države i poštovanje ljudskih prava? Ne, eto, kompjuterske igrice i moderne tehnologije su krive za sve. I treba se vratiti “tradicionalnim vrijednostima”. Što, prije svega, znači – batini, koja je “iz raja izašla”.

“Svi mi iz te neke ranije generacije smatramo da je školski sistem bio sređeniji, uređeniji, ranije nego što je danas”, kaže nam Dodik, valjda nam nudeći sebe i svoje najbliže poslušnike kao primjer kvaliteta i uspješnosti tog sistema (???), u kome se djecu još smjelo mlatiti (što je ono za čime, zapravo, žale dodici širom Balkana)? I šaljući sofisticiranu poruku o “starim dobrim vremenima” i sistemima, u kojim je sve bilo jednostavnije, “sređenije i uređenije”, bez toliko partija, izbora, lidera, demokratije, tolerancije i ljudskih prava. (Čemu on, evidentno, teži).

“Olako smo prihvatili neoliberalne vrijednosti kroz programe koji su nam devastirani.”, kaže Dodik, ponovo amnestirajući sebe i sebi sličan politički ološ koji je Balkan učinio septičkom jamom, nepodnošljivom za život, zbog čega mladi u stampedu napuštaju ove krajeve. I optužujući, zapravo, za sve, pa, posredno i za stravičan zločin u Beogradu (jer je to povod njegovog obraćanja javnosti i priče o lošem stanju u ovdašnjem obrazovanju) – Zapad i njegov sistem vrijednosti.

I onda smo čuli i šta je ključni problem obrazovnog sistema na ovom području: “Uslovljavanjem evropskih i ostalih institucija, obrazovni sistem doveden je u sitaciju da ne odražava potrebe društva u cjelini”. Pri čemu su valjda zbog “evropskih i ostalih institucija” i njihovog “uslovljavanja” škole u RS pretvorene u pijace za prodaju diploma, što je na kraju proizvelo reakciju i susjednih zemalja i SIPA-e, odnosno pretvorilo se u jedan od najvećih skandala u ovoj zemlji, u kojoj jedino skandala nikad ne manjka. Pri čemu se podrazumijeva da ništa od tog kriminala ne bi bilo moguće bez odobrenja politike, odnosno sistemske korupcije u njegovoj pozadini.

“Vaspitati dijete nije samo stvar škole. U lancu su roditelji, škola, država, sistem i od odgovornih institucija treba tražiti jedinstvo. Ako bilo tko iskoči iz tog sistema, pogotovo u današnje vrijeme informatičke i druge najezde (vrijedi ponoviti: “u vrijeme informatičke i druge najezde” – op.a.), apsolutno društvo se neće moći odbraniti.”, zaključio je Dodik.

Od djece?

Dakle, političar koji je parmanentna notorna opasnost po društvo nam objašnjava da su nam djeca, zapravo, potencijalna opasnost i to tog stepena da se nećemo moći odbraniti od njih ako ne budemo jedinstveni. Jer će potpuno potpasti pod uticaj neprijateljske “informatičke i druge najezde”???

“Moramo da strahujemo za generacije koje dolaze”, kaže Dodik. A time i za društvo.

Na stranu činjenica da ono od čega treba da strahujemo nisu generacije koje dolaze, nego generacije koje nikako da odu (sa političke scene), interesantno je kako to Dodik zamišlja da odbrani društvo od njegovog potomstva, tj. njegove budućnosti. Pa, na jedini način na koji najveći nasilnik na političkoj sceni Balkana to i može zamisliti – nasiljem!

“Razvili smo sistem kontrole u školama već nekoliko godina i on daje rezultat, ali ne i definitivan. Zato će se pojačati obezbjeđenje u školama – od strane pripadnike MUP-a.”, kaže Dodik.

Dakle, stanje u školama (!) će se poboljšati angažovanjem policajaca (!) u njima? Uvešće se policijske patrole i kontrolni punktovi? U osnovnim školama!!! Zasad. Ali nakon neke sljedeće analize, možda i u predškolskim ustanovama. Jer ko će ga znati gdje i kada tačno nastaju ti neprijatelji, izdajnici I zločinci od kojih se društvo neće moći odbraniti, ako ne bude jedinstveno i na vrijeme ih ne detektuje. I rigorozno kazni, kako najavljuje Dodik.

Dakle, nije rješenje u poboljšanju uslova u školama, smanjenju opterećenja nastavnog kadra, povećanju broja psihologa, ulaganju u vannastavne aktivnosti i privlačenju pažnje učenika i obezbjeđivanja im mjesta za kreativno druženje i izražavanje. I nije rješenje u uklanjanju sa političke scene širitelja govora mržnje i izazivača nestabilnosti, podjela, destrukcije i nasilja i stvaranju mirnog, tolerantnog i prosperitetnog društvenog okruženja, u kome funkcioniše pravna država i poštuju se ljudska prava. Ne, rješenje je u – pendreku. I to što više pendreka, to bolje.

I u elektrošokerima. I ogradama (sa bodljikavom žicom, u perspektivi). I kamerama. Da se nadzire sve i svako, u svakom trenutku i svakom ćošku. Za početak “samo” u školama i po ulicama, a dugoročno i po kućama. A, pošto je problem “u igricama” koje djeca igraju već “od par mjeseci”, uvešćemo i kontrolu ko šta radi na svojim telefonima, tabletima i laptopima.

I onda logično pitanje – zašto samo djeci? I zašto samo dok su djeca?

I već se može osjetiti kako ljubitelji “čvrste ruke”, od mazohističkih podanika do sadista koji sebe zamišljaju kao vladare neograničene moći, počinju sliniti i u transu klimati glavama s odobravanjem.

Uostalom, umjesto otpora, svojevremeno uvođenje video nadzora u našim gradovima, izrodilo je zahtjeve za još više kamera i još većim nadzorom. Pod krinkom borbe protiv kriminala i zločina izvršen je teški udar na ljudska prava. A onda su još i Kinezi počeli da dilaju svoje ludačke sisteme globalnog nadzora građana korištenjem vještačke inteligencije, autokratima širom svijeta.

Nijedan svijet nije idealan. Ali mnogo više od tragedija koje se dešavaju oko nas trebalo bi da nas brinu dušebrižnici na vlasti, s ambicijama doživotnih diktatora i filozofijom “Poslije mene – potop”, sa rješenjima koje nam nude. Ti “spasitelji” koji će da nas spase od nas samih (a zapravo od posljedica svoje politike), tako što će nam oduzeti sva prava i slobode. Koji će nas sve tretirati kao potencijalne neprijatelje ili zločince. I koji će umjesto na prevenciji, radu s ljudima i izgradnji humanog društva i pravne države, raditi i pare ulagati u represivni aparat. I u naše disciplinovanje “od malih nogu”. (“Mislim da roditelji pregone s tim, u pogledu zahtjeva za maksimalnom slobodom”, “objasniće” Dodik, “narodski”, jednu od najavljenih mjera.)

Mala digresija (tek toliko da podsjetimo da nije Dodik jedini ljubitelj gumenih pomagala) – U vrijeme najvećih socijalnih protesta u BiH, u februaru 2014., Bakiru Izetbegoviću, kao tadašnjem predsjedniku Predsjedništva BiH, su stranci nudili pomoć za zemlju, misleći pritom – u skladu sa prirodom protesta – na pomoć u reformi i pokretanju privrede, pa i na kratkoročnu finansijsku pomoć za građane, no, on je, šokirao sve, javno zatraživši da nam se, kao pomoć, pošalju – pendreci i štitovi, tj. oprema za policiju, kojom bi ona lakše ugušila “pobunu”.

Toliko, dakle, o ovdašnjim političarima i njihovim prioritetama i viđenjima rješenja za društvene probleme.

Njihov jedini stvarni interes je – kako ostati na vlasti, zadržati napljačkano bogatstvo i izbjeći zaslužene sankcije za počinjena krivična djela.

I da se razumijemo, Milorad Dodik sa svojom idejom o policijskoj kontroli po školama i “odbrani društva” od pravovremeno otkrivenih “neprijatelja” u njemu, uopšte nije inovativan. Slične mjere, onima koje on zaziva, već su koristili recimo u Sovjetskom savezu, u kome su djecu i odrasle slali u logore za prevaspitavanje, zbog “asocijalnog ponašanja”. Od koga se društvo, valjda implementiranjem vojne teorije “preventivnog napada” u društvene odnose u zemlji, “na vrijeme branilo”.

S druge strane, u kontekstu Dodikove izjave kako je u današnje vrijeme vrlo teško odgajati dijete i da je u tom lancu odgovorno mnogo institucija i pojedinaca, podsjetimo da je, svojevremeno, sa pozicije premijera Vlade Republike Srpske kredit IRB-a od 3 miliona KM, firmi čiji je suvlasnik njegov sin, pravdao riječima, parafr. “Bolje da se moj sin bavi voćarstvom, nego da bude klošar i narkoman u Banja Luci”.

Svom djetetu – 3 miliona javnog novca, tuđoj djeci – pojačan policijski nadzor. “Od svakog prema mogućnostima, svakom prema potrebama”? Naši postsocijalistički političari odavno su shvatili da komunizam nije za svakoga.

Uglavnom, tragedije slične ovoj koja se desila u Beogradu, imaju kompleksne uzroke i ostavljaju duboku traumu na čitava društva i primitivno simplificiranje stvari i još primitivnije korištenje situacije za lične i stranačke interese i političku korist, izaziva dodatnu mučninu, u svijetu u kome bar toga imamo i previše.

No, treba da izaziva i oprez. I otpor. Davno smo, naime, izgubili pravo da na glupost reagujemo smijehom i odmahivanjem. Davno smo završili u onoj priči “da nije tužno, bilo bi smiješno”.

Samir Šestan
Autor/ica 5.5.2023. u 20:39