Kosor pobjedu posvećuju Tuđmanu,kao da se kandidira za upraviteljicu groblja, a ne šeficu Vlade

Autor 27.11.2011. u 09:31

Kosor pobjedu posvećuju Tuđmanu,kao da se kandidira za upraviteljicu groblja, a ne šeficu Vlade

Blizu četiri i pol tisuće kandidata natječe se za 151 mjesto u Saboru, objavili su mediji nakon što su političke stranke, koalicije stranaka i ostali predali liste na za to nadležnom mjestu. Kada od toga napraviš razlomak, pa prvu cifru staviš u brojnik, a drugu u nazivnik, dobiješ da na svako zastupničko mjesto juriša tristotinjak muškaraca i žena. A to je vraški zanimljiv podatak. Jer, opće je mišljenje da se prosječnom hrvatskom građaninu politika toliko zgadila da na nju ne bi naslonio bicikl ni uz nju vezao psa, ali da bi mnogi ipak rado vidjeli svoju stražnjicu u saborskom stolcu, to nakon objave ovih brojki valjda ne treba dokazivati.

Kod ovih četiri i pol tisuće zadihanih aspiranata prevagnulo je očito jedno drugo mišljenje, koje se također vezuje uz profesiju političara, a to je da se radi o odličnom, lukrativnom pozivu u kojem za lagodan rad dobiješ više nego dobru mjesečnu plaću. I tako lijepih četiri godine, kojima usto stičeš pravo na još bolju mirovinu, kojoj ostale u pravilu nisu ni do koljena. Sve to stoji, iako pučka predaja kao i obično tome dodaje malo više vađenja masti i trljanja noseva nego što treba, ali kada vidiš kako izgleda kampanja pred ove parlamentarne izbore, i ta rezerva otpada.

U pokušaju da to opiše, čovjeku se nameću dvije asocijacije, jedna gora od druge. Prva je da hrvatski političari odrađuju tu kampanju kao da se dešava u zrakopraznom prostoru, ne zanimajuće se nimalo na razornu krizu u Evropi i svijetu, ili čak, to je ono još gore, kao da je Hrvatska centar svijeta u kojem se, biva, događa nešto fundamentalno važno, dok je sve drugo nebitno i marginalno. Što je najgore, taj dojam stoji čvrsto kao debeli betonski stup i nema nikoga iz Kukuriku koalicije, HDZ-a ili ostalih koji bi ga i za milimetar pomaknuo. Svi su oni mrtvi-hladni na huk povijesti koji im se događa pred nosom, neovisno o tome što bi se to još moglo pokazati kao mahanje repinom neke nemani koja bi i njih mogla opatrnuti preko labrnje. Namjerno s ovom “nemani” malo stilski pretjerujem, ali samo zato da se naglasi neviđena, zaglušujuća šutnja kojom Hrvatska u ovo predizborno vrijeme reagira na velike lomove koji se trenutno događaju u Evropskoj uniji i šire.

Naime, nikada se nije dogodilo da se vlade dviju članica EU-a, Grčke i Italije, praktički smjenjuju ukazom Unije, preciznije tzv. trojke koju čine Evropska komisija, Evropska središnja banka i MMF. Time je zadan prvi udarac grupi zemalja koje se posljednjih godina obuhvaća prezirnim akronimom PIIGS (Portugal, Italija, Irska, Grčka), s tim da prijevremeni izbori u Španjolskoj i odlazak Josea Luisa Zapatera mirišu na to da će se ova “mesarska” operacija najvjerojatnije nastaviti. Naravno, ništa od toga nije u skladu s temeljnim dokumentima Evropske unije. Oni, istina, postupno idu tome da veliki i jaki institucionalno fiksiraju svoju nadmoć nad malima i slabima, ali hej, nitko ni u najluđim primislima nije mogao pretpostaviti da će se vlade u ovim drugima smjenjivati gotovo vojničkim naredbama iz Bruxellesa (a zapravo iz Berlina).

Dobro, može se reći, ako u glavnoj komandi Unije na ovaj način riješe sadašnju dramatičnu krizu, možda se može na neko vrijeme žrtvovati demokraciju, samo neka to, đavo ih odnio, što prije obave. Ali, glavna komanda to rješenje naprosto nema. Ne treba biti velike pameti ni ekonomske naobrazbe da se do toga dođe, jer tom zaključku vodi sam Bruxelles. On je, naime, sam priznao, iako nevoljko, da za ovu krizu nisu toliko krivi dužnici (Grčka, Italija, Španjolska…) koliko pohlepni i nekontrolirani vjerovnici (velike evropske banke). Ali je onda propisao terapiju koja je sasvim suprotna toj dijagnozi, otkrivajući da je ona, ta dijagnoza, samo providna žmuklerska laž, sračunata na to da se zamažu oči demonstrantima u EU-u i SAD-u, koji su iznenada postali, hm da, nešto o čemu treba voditi računa. Naime, u centrali EU-a odlučeno je da Središnju evropsku banku preuzme Mario Draghi, a ministarstvo industrije i infrastrukture nove talijanske vlade Corrado Passero, iako je na obojicu trebalo odavno nakeljiti etiketu da se radi o opasnom, kontaminiranom teretu. Prvi je neko vrijeme bio generalni direktor Goldman Sachsa, a drugi dolazi iz vrha Intesa Sanpaola. Dakle, radi se o igračima dviju ozloglašenih svjetskih banaka kojima, po općem sudu, pada na kamatarsku dušu dobar dio krivice za sadašnju krizu u Evropi i svijetu.

I što? Da li se nešto o tome čuje u izbornoj kampanji u Hrvatskoj? Ne, ni slova. Štoviše, hrvatski političari ponašaju se kao da je s ovim i drugim bankama u svijetu sve i dalje u najboljem redu i da nema ni najmanjeg razloga da se s njima srdačno ne surađuje. Pokazuje to, uz mnogo drugih primjera, i ova Čačićeva zamisao da se hrvatske autoceste daju u koncesiju hrvatskim mirovinskim fondovima, što će reći nekolicini evropskih banaka koje danas upravljaju tim fondovima. Ideja izaziva, u najmanju ruku, blago čuđenje. Jer, Čačić je prije samo koju godinu “izgradio” te autoceste uvjeravajući javnost da je financijska konstrukcija otplate bankarskih kredita zaokružena kroz cijenu benzina. Sada se vidi da nije, ali umjesto da prizna da s tom njegovom konstrukcijom nešto nije bilo u redu, on prelazi na novu konstrukciju, u koju bi opet uključio banke. Nema veze što ga one prvi put nisu bile upozorile da s njegovim planom otplate autocesta nešto nije u redu – jer tome bankari i služe – on bi i dalje bezbrižno “bankario” s njima, kao u onoj TV reklami. A pazite, Čačić slovi kao iznimno vješt u ovim stvarima, što za naše prilike i jeste, pa kada se on ovako neuvjerljivo nosi s glavnim razlozima krize, bez vizije kako zemlji vratiti izgubljenu industrijsku dušu, možeš zamisliti kako je s ostalima.

Radi se o provincijalnim muvalima i dangubama, kojima je doista jedini cilj okupirati onih 151 stolaca, a za sve drugo zaboli ih đon. Kakva kriza, kakvi bakrači, oni imaju pametnijeg posla, kao Jadranka Kosor koja veli da pobjedu HDZ-a na ovim izborima posvećuje Franji Tuđmanu i “poginulim braniteljima”, kao da se kandidira za upraviteljicu groblja, a ne šeficu Vlade. U neku ruku tako i jeste, ti ljudi zbilja se bolje razumiju u mrtve nego u žive, i mogu zamisliti veselje koje ih je obuzelo što se početak ove kampanje poklopio s godišnjicom pada Vukovara. Naravno, nije njih briga za taj i dalje polumrtvi grad, da jeste interventno bi ulili novac potreban da mu se vrati život. Ali jako, jako im se sviđa njegovo padanje, to da – ima li nečeg boljeg od toga da se u viktimološkim kazanima stalno podgrijava kult hrvatske žrtve? A za to je idealan baš ovakav, ni živ ni mrtav Vukovar, u koji će oni doći koncem svake godine – eh, da se može i češće – da izvježbano saviju koljena i zapale svijeću.

Kako sličan kult žrtve postoji i kod susjednih naroda u regiji, to samo produbljuje jednu duboko autsajdersku poziciju ovdašnjih zemalja. Njih je godinama Bruxelles tjerao da prihvaćaju više standarde državne politike, ali to su činile mehanički, štreberski – što one gore nije previše brinulo, njih još manje – pa kada je došlo do ove krize, one su ostale ukopane u prošlosti, bez trunke refleksa kojim bi reagirale na novu situaciju. Zato ova kampanja u Hrvatskoj, unatoč velikim parama koje se ulupavaju u nju, i izgleda kao veliko brbljanje ni o čemu, tako da to samo zaokružuje dojam o kretenizmu periferije koju je kriza, koja je ovaj put došla iz centra, toliko zatekla da se ne usudi o tome ni misliti.

U takvoj situaciji glavne teme postaju ove poput pijanstva varaždinskog gradonačelnika Gorana Habuša, što je u Kukuriku koaliciji primljeno s takvom indolencijom da je on kažnjen i skinut sa saborske liste tek nakon revoltiranih reakcija javnosti. Izgledna buduća vlast to je očito shvatila kao tešku žrtvu – pravo olakšanje došlo je tek kada se otkrilo da i HDZ ima “svog Habuša” u liku pomoćnika tajnika stranke – iako ovakve afere dvjema stranama u suštini ne stvaraju problem, naprotiv. To je paravan iza kojeg mogu sakriti da na ove izbore izlaze s velikim ničim i da od njih treba očekivati isto toliko veliko ništa.

 Novosti

Autor 27.11.2011. u 09:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija