KOSOVAC PROTIV UDBAŠA

Autor 4.3.2012. u 17:00

KOSOVAC PROTIV UDBAŠA

Zemlja koja nikada ni u kakvom obliku nije osjetila blagodati lustracije zavrjeđuje da joj Kosovac razotkriva udbaše. Ideja sistemskog cinizma je da se štakorima povjeravaju poslovi deratizacije


Zemlja koja nikada ni u kakvom obliku nije osjetila blagodati lustracije zavrjeđuje da joj Kosovac razotkriva udbaše.

Tko je Kosovac?

„Meni su dali zadatak da preko noći pripremim film o NDH s težištem na Jasenovcu, s poznatim napuhanim brojkama žrtava. Tri sam se dana skrivao, direktor je ludovao, ali me nigdje nisu mogli naći. Eto, i na taj način se moralo bježati od mučnih novinarskih zadataka. Uvijek se u ta vremena moglo ići određenim koracima u korist Hrvatske, ako si to htio.“

Tako je u intervjuu „Globusu“ daleke 1997. godine govorio Obrad Kosovac, tada još urednik Informativnog programa Hrvatske televizije, podsjećajući čitatelje na „ta vremena“, na olovno doba, na vladavinu integralnog mraka, kada je kao novinar neustrašivo prkosio jugokomunističkoj diktaturi.

Prizor u kojem se bježanje ukazuje kao pokret otpora – ili, preciznije, kao otpor u pokretu – ima dovoljno dramskog potencijala da se nađe u nekom igrano-dokumentarnom filmu: rukovodilac traži iskusnoga televizijskog profesionalca da odradi novu turu režimske propagande, a ovoga nigdje nema, pa tako tri dana, skriva se najprije iza nabujalog fikusa u sali za sastanke, potom čuči ispod radnog stola, pa šmugne iza furniranih studijskih kulisa, neko vrijeme provodi zavučen pod suknju pravne referentice, onda se zaključava u ormar, direktor luduje, naglas mu psuje sve po spisku, profesionalac zatim kriomice bježi u toalet, kad začuje sumnjive korake ugurava se u zahodsku školjku, pušta vodu, probija se i jezdi kroz zlokobni socijalistički kanalizacijski sustav, poslije par sati biva izbačen u Savu, bori se s virovima i mutnim brzacima, neizvjesno je hoće li preživjeti, napokon uspijeva isplivati i napuniti pluća zrakom… „Ono tamo što pluta, je li to Kosovac?“ pita ribič kolegu. „Dosta sliči, ali ne bih rekao da je on“, uzvraća kolega. „Onda neko drugo govno“, konstatira ribič.

„Eto, i na taj način se moralo bježati od mučnih novinarskih zadataka“, poentira Obrad Kosovac dok mu kamera zumira lice. U disidentskim krugovima zvali su ga Čovjek-duh, a u emigraciji Mister Invisible: poduzimao je „određene korake u korist Hrvatske“ tako što je u odsudnim trenucima davao petama vjetra i smiono nestajao iz nalogodavčeva vidokruga.

U više navrata su ga ipak uhvatili, pa je morao obavljati razne svinjarije. Jednom je prilikom bio prinuđen snimiti dokumentarni film pod naslovom „Put izdaje“, u kojem je preuzvišenog nadbiskupa Alojzija Stepinca, najobljubljenijega hrvatskog klerika, prikazao kao kvislinškoga nitkova. To mu, međutim, nije naudilo: čim se komunizam slomio i Jugoslavija raspala, a on se stavio na raspolaganje novim službenim krojačima sudbina, svakoga tko bi se drznuo primijetiti kako je preuzvišeni Stepinac bio suradnik ustaškog režima Kosovac je preko televizijskog ekrana obilježavao kao kvislinškoga nitkova.

Zemlja koja nikada ni u kakvom obliku nije osjetila blagodati lustracije zavrjeđuje da joj Kosovac razotkriva udbaše.

To će se (iznova) dogoditi za manje od mjesec dana, kada je planirano da HTV započne s emitiranjem igrano-dokumentarnog serijala „Jugoslavenske tajne službe“ – deset epizoda u trajanju od po 50 minuta – što su ga autorski sročili Obrad Kosovac i Miljenko Manjkas. Nositelj projekta je Manjkasova produkcijska kuća „Intermedia grupa“, a koliko je javna televizija seriju platila – to jest kolika je svota oteta od poreskih obveznika za tu svrhu – još uvijek je strogo čuvana tajna. Procjenjuje se da je riječ o nekoliko desetaka milijuna kuna.

Nakon što je godinama brusio zanat kao agitpropovac Saveza komunista Jugoslavije, Kosovac je dakle – linijom sposobnosti, iskustva i prezimena – postao Tuđmanov specijalni medijski povjerenik, vrhovni cenzor u HTV-u, gdje je obnašao i dužnost glavnog urednika, postižući nevjerojatne rezultate u sijanju ratnohuškačke propagande, proizvodnji batinaške dokumentaristike, veličanju nacionalnih svetinja i raspisivanju potjernica za osobama koje su locirane kao protivnici vladajućeg režima. Iako su se mnogi novinarski udarnici tih godina istaknuli, upravo je Kosovac dao presudan doprinos da se hrvatska javna televizija bez ostatka stavi u službu hrvatske tajne policije.

Manjkas se, pak, afirmirao u istom ambijentu i s istim profesionalnim pretenzijama, kreirao je čuvena „Motrišta“, čije su zvijezde svake večeri aranžirale obred jednosatnog trovanja nacije, potpaljivale lomače na kojima su ritualno spaljivani izrodi i nevjernici, brinule se da raspjevani nacionalizam i zdrava šovinistička histerija prodru u svako hrvatsko domaćinstvo, a također i kult Velikoga vođe, postao je ubrzo urednik Informativnog programa, a kasnije i glavni urednik „Večernjeg lista“, vedrio i oblačio na medijskom bojištu, ponosan ispod zastave, domoljubno obdaren, politički suptilan poput krvave mesarske satare, uvijek čvrsto navezan na Ivića Pašalića, profašističku desnicu i nepresušne resurse obavještajnih službi.

Kosovac i Manjkas, što se HTV-a tiče, danas nastupaju kao „vanjski suradnici“, pa je tim upečatljivija odluka vodstva dotične kuće da otuđi od poreskih obveznika par desetaka milijuna kuna i proslijedi ih autorskom dvojcu, e da bi nas ovaj „suočavao s istinom“ o zloglasnoj jugoslavenskoj Udbi u ukupnom trajanju od 500 minuta. Zabava je zajamčena: prvoborci Tuđmanove medijske žandarmerije raskrinkavaju zločine političke policije! U sljedećem zamahu očekuje se da Hloverka Novak Srzić priredi uzbudljiv serijal o političkoj cenzuri, sluganskom novinarstvu i zatiranju medijskih sloboda.

Nema mjesta čuđenju, pošto se radi o uhodanoj praksi. Netko bi zloban mogao pomisliti kako Hrvati uopće nisu sposobni prihvatiti predloške za eventualno suočavanje s vlastitom prošlošću ukoliko im ovi nisu servirani u parodijskom ključu. Jer ispada da se stvar ustalila kao neka vrsta sistemskog cinizma, poput tajnog društvenog ugovora koji se svako malo iznova ovjerava, a čija osnovna ideja glasi da će – kad god se za to ukaže prilika – štakori biti angažirani na poslovima deratizacije.

Riječ je očigledno o slojevitom doživljaju fenomena javne higijene. Tko može bolje razumjeti tehnologiju rada tajne policije od suradnika tajne policije? Tko može biti detaljnije upućen u finese paraobavještajnih zločina od Kosovca i Manjkasa? Deratizacija koju provode štakori, osim svega, ima tu prednost što se uspjeh obavljenog posla zasniva uglavnom na činjenici da on ostaje trajno nedovršen. Raščišćavanje je tek odgovarajuća forma reprodukcije.

Tako će i „zloglasna Udba“, nakon što bude „demistificirana“ u radionici iskusnih mistifikatora, poslužiti isključivo kao gnojivo za bogate nasade hrvatskoga žrtvoslovlja. Sav taj silni antikomunistički naboj, kao i toliko puta do sada, bit će uložen u povećanje prinosa nacionalističke mitologije, uz državni poticaj od par desetaka milijuna kuna, te će se iznova jasno naglasiti kako je jugoslavenska tajna policija čudovišna samo zato jer je bila jugoslavenska. To je onaj oblik kreativnog napora gdje se vodi ozbiljnog računa o tome da igrano-dokumentarni materijal – pogotovo kada on ima težinu „razotkrivanja povijesne istine“ – ne posluži kao opomena, nego kao opravdanje.

No, zemlja koja nikada ni u kakvom obliku nije osjetila blagodati lustracije zavrjeđuje da joj Kosovac raskrinkava udbaše. U suradnji s Manjkasom on je u stanju o Udbi snimiti samo udbaški inspirirani serijal, takav gdje će se naricati nad duhom slobode, a u primisli imati striktna ideološka kontrola.

Sigurno je, na primjer, da u 500 minuta paraobavještajne građe nećemo saznati ništa o suradniku KOS-a s kodnim imenom Sova, vrbovanom nakon što je u jednoj osječkoj birtiji, pijan kao letva, pjevao pjesmice o Hitleru, koji je još uvijek najsnažnija politička ličnost do jučer vladajuće stranke. Niti će biti riječi o suradniku pod šifrom Forum, koji je Službi državne sigurnosti potkazivao studente i fakultetske kolege, da bi devedesetih postao najvažniji Tuđmanov ideološki svećenik, čuvar Akademije i sanitarni skrbnik nad hrvatskim jezikom. Kao što se neće problematizirati činjenica da je samome Franji Tuđmanu 1987. godine Služba velikodušno uručila jugoslavenski pasoš, o čemu su disidenti njegova ranga tada mogli samo sanjati…

U vrijeme dok su Kosovac i Manjkas drmali HTV-om nije postojala smislena razlika između hrvatske javne televizije i hrvatske tajne policije. Danas, iščekujući serijal o Udbi, u tom smislu ipak osjećamo stanovito olakšanje. Olakšani smo za par desetaka milijuna kuna.

Novossti

Autor 4.3.2012. u 17:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija