Krah suverenizma

Marinko Čulić
Autor 26.3.2021. u 13:11

Krah suverenizma

Sve ili gotovo sve nove države nastale raspadom Jugoslavije i dalje taj suverenitet grade uglavnom na mlataranju nacionalnim zastavama, grbomaniji i uvredljivo djetinjastom obljetničarstvu. A to niti kruha jede, niti vode pije. Ništa pomnoženo s ništa.

Raspada li se HDZ? Ovo pitanje treštavo odjekuje s limenog bubnja javnih medija, nakon što je postalo bjelodano da vladajuća stranka doživljava ozbiljan rasap u istočnim gubernijama svoje vlasti, a ima toga i drugdje. Naravno da bubnjevima presvučenim limom ne treba baš otprve povjerovati, jer HDZ nije obična stranka, on je mašinerija koja je godinama gradila reputaciju glavnog garanta hrvatske državne suverenosti. A tome dosad nije uspio parirati ni precijenjeni vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, pa će teško i dalje, iako mu broj pristaša evidentno raste. Njega se u javnosti prepoznaje jedino kao protivnika ćirilice u Vukovaru, a čak ni usko šiven kaput hrvatskog suverenizma ne može se, srećom, svesti samo i jedino na to. No da postoji određena kriza nacionalnog suverenizma i šire u regiji pokazuje primjer Crne Gore, gdje je Milo Đukanović, u istina teško usporedivoj situaciji, izgubio izbore najprije na nacionalnoj razini, a sada, istinabog, dobio one lokalne u svom rodnom Nikšiću, ali bez mogućnosti da samostalno osnuje vlast.

Velim, ta su dva primjera teško usporediva, ali po jednome ipak jesu. Hrvatska je bila jedna od glavnih lokomotiva osamostaljivanja bivših jugoslavenskih republika, a Crna Gora je, naprotiv, to učinila posljednja i time zatvorila krug, bez čega možda ni prethodni segmenti kružnice ne bi bili sasvim realizirani. Što je najvažnije, Crna Gora ostvarila je to pod posebnim uvjetima jer je za osamostaljenje trebalo glasati 55 posto građana, što je, hm, izvan dosad poznatih demokratskih standarda, ali je pokazalo da je Đukanović dobio na svoju stranu i značajan dio crnogorskih Srba. I to je, bez sumnje, vrhunac njegove političke karijere. Ali onda je počeo raditi glupe i nepotrebne gafove, od kojih je sigurno najveći što je planirao neku vrstu konfiskacije imovine Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. O bože, zar nikoga nije imao u blizini da ga podsjeti kako to podosta podsjeća na osnivanje tzv. hrvatske pravoslavne crkve u NDH, i da nepotrebno ide rubom toga da se dovede u pitanje i sama državna samostalnost Crne Gore. Da se razumijemo, tu samostalnost Crna Gora zaslužila je samom činjenicom da su je ostvarile sve ostale bivše republike Jugoslavije, čak i one koje su je u početku odbijale (Makedonija, Bosna i Hercegovina). Zato treba podsjetiti kako su Titovi partizani riješili pitanje Puniše Račića, ubojice Stjepana Radića, i zatim navodnog srpskog mitropolita u NDH Germogena. Na brzinu su ih likvidirali, što može izgledati brutalno, ali je barem slijedilo logiku da neće pravoslavcima u Hrvatskoj birati vođe ustaše, kao što neće hrvatskim političkim vođama birati lidere srpski četnici.

I onda je inače promućurnom Đukanoviću izgleda pomutila vid fiks-ideja da bi s crnogorskom suverenošću baš tako nešto trebalo napraviti, tj. da bi Crnu Goru trebalo još malo “pocrnogorčiti”, što je pacerski propust jer je time dovedena u pitanje i sama ta suverenost. Što je najvažnije, ta suverenost počinje polako koncepcijski visjeti i šire u regiji. Evo, pogledajte ovo u Hrvatskoj. Tu je etnička slika puno jednostavnija nego u Crnoj Gori, naprosto zato što je Srba toliko malo da ne samo što ne dovode u pitanje kičmu hrvatskog suvereniteta, nego su se u nju i ugradili. Ali onda je izbio ovaj treštavi verbalni rat u HDZ-u, koji pokazuje da ovdje problem nije ništa manje kompliciran ako mu se krivo priđe. A krivo mu se može prići ako se suverenost novih postjugoslavenskih država usporedi s luftmadracem. Ne valja ako ga se vlastitom lakomislenošću previše ispuše, što, vjerujem, dobro pokazuje primjer Đukanovića i Crne Gore. Ali ne valja ni ako ga se prenapuše, što, također vjerujem, pokazuje primjer Hrvatske. Ovdje kod nas je suverenistička doktrina toliko ispunila politički prostor da tu više ni igla ne bi mogla stati. Ali badava, u suverenistički luftmadrac želi se upumpati još zraka, iako prostora jednostavno više nema, pa su najprije Škoro-Zekanovićevi “supersuverenisti” počeli optuživati Plenkovićevu vlast i stranku da su postali pijuni nekakvog globalizma. A onda se to prelio i u sam HDZ, gdje se ta optužnica ponavlja u samo malo zaglađenijoj formi koja, nadam se, a i vjerujem, neće proći.

Jeste da je HDZ dosad ubirao goleme kamate od monopola na nacionalni suverenizam, i time počinio goleme štete ovoj zemlji. Ali je isto tako istina da je ta stranka lukobran ponovnoj obnovi eksplicitnog antisrpstva koje dolazi iz redova penavićevsko-škorističko-zekanovićevskog tabora, i to ga čini važnom karikom u političkom životu Hrvatske. Bez obzira na to što u implicitnom antisrpstvu ta stranka i dalje čini važnu kariku, ali na način da to ipak ne izaziva nove otvorene konfrontacije koje otvaraju perspektivu obnove starih sukoba. U Crnoj Gori se baš to dogodilo i to je šteta za zemlju koja unatoč teškim unutrašnjim podjelama nije bila bez izgleda da to izbjegne. Ali ima tu još jedan problem, koji je zajednički svima u regiji. Jasno je naime da se nacionalni suvereniteti više ne mogu graditi samo na golom antisrpstvu, antihrvatstvu, antibošnjaštvu, ali je također jasno da taj ispražnjeni prostor treba ispuniti nečim drugim, a toga jednostavno nema.

Sve ili gotovo sve nove države nastale raspadom Jugoslavije i dalje taj suverenitet grade uglavnom na mlataranju nacionalnim zastavama, grbomaniji i uvredljivo djetinjastom obljetničarstvu. A to niti kruha jede, niti vode pije. Ništa pomnoženo s ništa. I zato se logično postavlja pitanje zašto je zapravo raskomadana bivša Jugoslavija. O, znam da će to mnogima izvaditi čitave pancete masti ispod rebara, a ni meni se ne da postavljati pitanja na koja ionako nema jasnog odgovora. Ali iza ovoga stoji aritmetički jasna logika. Bivša država bila je toliko prepuna suverenizma da ga je, kao da ga drži u stometarskim silosima, mogla prenositi i na tadašnje republike, suverenističkije nego njihove današnje nasljednice, pa čak i na nesvrstane saveznice širom svijeta. A pogledajmo što imamo sada. Hrvatska je donedavno bila predsjedavajuća Evropske unije, dakle bila je nekakav papirnati faktor broj jedan, ali upravo gledamo kako je se ponižava dotle da nije u stanju pribaviti ni minimalne količine cjepiva protiv korone. Tako da joj je u pomoć morala priteći i nekadašnja njena državna protektorica Austrija, a da je od pokojnice išta ostalo, valjda bi to morala učiniti i Jugoslavija. Eto, tako izgleda suverenizam Hrvatske i drugih zemalja ex-yu regije. On je i dalje pretežno omotan ratnonacionalističkim zastavama, bez sposobnosti da stavi u pogon neke druge osnovice razvoja i napretka.

I dogodilo se ono što se neminovno moralo dogoditi. Nakon što su sve privredne i produktivne potencijale prepustile u ruke evroameričkih i drugih moćnika, sada moraju očekivati bilo kakav vjetrić koji će napuhati preostale krpice njihovog nacionalnog suvereniteta. Ali taj vjetrić jedva da ikada puhne, a uskoro bi mogao i sasvim prestati.

Marinko Čulić
Autor 26.3.2021. u 13:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija