Kraj hrvatske suverenističke bajke

tačno.net
Autor 23.7.2013. u 07:28

Kraj hrvatske suverenističke bajke

Nisu ostvareni čak ni sekundarni ekonomski efekti od članstva u NATO-u, iako se svojedobno trubilo da će Hrvatska od toga, o svakako, profitirati.

 

Piše: Marinko Čulić

Ovih dana dosta se galame diglo oko dva događaja koji na prvi pogled nemaju veze jedan s drugim, ali se zapravo blizanački dopunjuju. Prvi je odluka Milanovićeve vlade da nađe koncesionara za mrežu novih modernih autocesta i pusti u prodaju ostatak poduzeća u državnom vlasništvu. Drugi je odluka Ruže Tomašić da se u Evropskom parlamentu prikloni konzervativnoj grupi zastupnika koji su bili protiv rezolucije kojom se osuđuju Sjedinjene Američke Države zbog prisluškivanja evropskih saveznika. Dosta se, velim, buke diglo oko ta dva događaja, ali valjda zbog viška decibela svima je promaklo ono osnovno što ih povezuje. A to je da su oni definitivno označili kraj hrvatske suverenističke bajke. Jer ako je jedna Ruža Tomašić, iz čijih je usta možda i najiskrenije zvučala rečenica da ide u Bruxelles “braniti hrvatske interese”, ako je dakle čak i ona već na prvom glasanju u EU-parlamentu zapravo glasala protiv tih interesa – Amerikanci, koji su prisluškivali i Nijemce, sigurno nisu poštedjeli ni Hrvatsku – onda od te bajke zbilja nije ostalo ni slova.

Hrvatska suverenistička bajka, podsjetit ću, započela je onim vrućim zaklinjanjima o “hrvatskoj puški na hrvatskom ramenu” i “hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu”, što kada se prevede s ojkavog, guslarskog jezika na politički znači – državni (vojno-sigurnosni) i ekonomski suverenitet. I što od toga danas Hrvatska ima? Taj suverenitet je, bez sumnje, ostvaren u odnosu na susjede iz bivše zajedničke yu-države, ali to sada nema nikakvu važnost, jer ti susjedi njenu suverenost ne ugrožavaju. Ugrožavaju je, međutim, kako se vidi iz ove afere, saveznici iz euroatlantske bratske zajednice zapadnih država, i tu leži vrag. To, naime, poprilično podsjeća na teoriju “ograničenog suvereniteta”, pod kojom su Sovjeti na kraju bili izvršili i vojnu intervenciju u Čehoslovačkoj. A malo slobodnije uzevši, Ruža Tomašić bi mu tu došla nešto kao hrvatski Gustav Husak koji s kruhom i solju dočekuje voljenog američkog gospodara. Kažem malo slobodnije, zato što ona ipak nema političkog kapaciteta ni za tako kolosalno podaništvo, ali ga zato neki drugi svakako imaju.

Na prvi pogled, to nisu ni SDP ni HDZ, koji čine daleko najveći dio hrvatske delegacije u Evropskom parlamentu, a ona, ta delegacija, jednoglasno je, s izuzetkom Ruže Tomašić, glasala za rezoluciju kojom se osuđuje američko prisluškivanje. No na drugi pogled stvari izgledaju drugačije. Baš su, naime, te dvije najveće hrvatske političke stranke kreirale današnju poziciju bespogovorne poslušnosti Hrvatske SAD-u i NATO-u. Što se svodi na slugansko ispunjavanje zadaća vezanih uz sudjelovanje u vojnim intervencijama u svijetu, bez mogućnosti, ali i bez želje, da se propita opravdanost i svrhovitost tih siledžijskih i mahom propalih intervencija. Nisu ostvareni čak ni sekundarni ekonomski efekti od članstva u NATO-u, iako se svojedobno trubilo da će Hrvatska od toga, o svakako, profitirati. Međutim, nije profitirala, što ne čudi, jer se u odnosima s euroatlantskim saveznicima nisu dogodili ni primarni ekonomski efekti. Ona je, naime, još prije predala u ruke navodno superiornog zapadnog kapitala većinu svojih banaka, telekomunikacija, medija, naftne i farmaceutske industrije, ali unatoč tome – ili baš zbog toga! – proživljava tešku ekonomsku krizu, s jednom od najvećih stopa nezaposlenosti u Evropi.

Naravno da bi svatko pametan tu stao i razmislio. Stao bi i razmislio i nad time ima li općenito smisla nastaviti s daljnjom privatizacijom. Ne samo zato što je ona dosad bila otvoreno, čak svjesno pljačkaška – u upravo objavljenoj knjizi “Tito, Tuđman, Hrvatska” autor Branko Tuđen veli da mu je na sumnju o zloupotrebama u privatizaciji Tuđman 1991. ovako odrezao: “Zar misliš da se Rockefeller obogatio na pošten način?” – nego i zato što je bila ekonomski promašena. Pa ipak, Milanovićeva vlada najavljuje baš to, drugi veliki krug privatizacije, i to čak bez najmanjeg strategijskog plana što se time hoće. Kada je pod Tuđmanom provedena prva privatizacija, barem je strategijski cilj bio jasan, iako je bio beznadno loš. Ministar u prvoj hrvatskoj vladi i istaknuti ekonomist Zvonimir Baletić ovih dana svjedoči da je predlagao uvođenje jedne vrste narodnog kapitalizma, ali da je to bilo odbačeno s obrazloženjem da je previše oprezno i mlako. Hrvatskoj treba što prije što čišći kapitalizam, podučen je bard. Danas nema ni toga. Ministar financija Slavko Linić opravdava davanje autocesta u koncesiju time da u suprotnom prijeti bankrot države, što je teško pretjerivanje, posve očito sračunato na to da uplaši i šokira javnost te da se tako lakše progura “masovna privatizacija”, koju također najavljuje do kraja mandata Vlade. Obuhvatila bi sva državna poduzeća osim monopolskih u oblasti elektroenergetike i vodoopskrbe, što praktički znači da se Hrvatsku pretvara u običnu veliku cash & carrytrgovinu u vrijeme sezonske rasprodaje. I tu ova pokisla priča o slomu hrvatske suverenističke bajke ide logičnom kraju.

Ako se, naime, rasprodaje sva ili skoro sva imovina kojom ova država raspolaže, onda Hrvati i Hrvatice pokazuju da tom imovinom ne znaju raspolagati. A onda, logičan korak dalje, da državu koju su sanjali “tisuću godina” i dalje mogu samo sanjati, jer je stvarno ne zaslužuju. Da se krivo ne razumijemo, ovo nije udaranje u tvrde rodoljubne strune hrvatske desnice, koja se grozi otvaranja prema Evropi i svijetu, ukratko svega onoga što se misli pod globalizacijom. Naprotiv, globalizacija je sjajna stvar, ali samo ako se globaliziraju ljudska prava, što je devedesetih međunarodna zajednica u Hrvatskoj i radila, te ravnopravni i solidarni ekonomski odnosi velikih i malih zemalja, što danas dramatično nedostaje. Na malima je da se za to što nedostaje izbore, a važno je reći da je vladajući SDP ne tako davno imao i strategijski plan kako to učiniti.

Dok su u stranci još nešto značili Ljubo Jurčić i Antun Vujić, prvi je razradio koncepciju razvoja kroz regije 4×4, kojom bi se Hrvatsku ekonomski stavilo na noge, a drugi koncepciju “novog nacionalizma”, kojom bi se to sačuvalo od buvljačke rasprodaje koja se sada najavljuje. Da bude zanimljivije, te dvije koncepcije pojavile su se, umalo pa proročki, neposredno prije izbijanja sadašnje teške krize, ali Jurčić i Vujić nisu se uspjeli nametnuti. Vjerojatno i zato što je kod prvog malo previše političkog amaterizma, a kod drugog narcizma. Ali presudilo je, bez sumnje, nešto drugo. To je prevelika uklopljenost SDP-a u vladajući način mišljenja u euroatlantskoj zajednici, zbog čega ova dvojica naprosto nisu smjela uspjeti. Točka.

Novosti

tačno.net
Autor 23.7.2013. u 07:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija