Kraj hrvatskoga konzervativizma

Povezani članci

• Boris Buden: Historijski debakl
• Princip pravne sigurnost kao ljudsko pravo?
• Nenad Bunjac: U TUNELU, USRED MRAKA SIJA RIJEČKA ZVIJEZDA PETOKRAKA
• Tomislav Jakić: NEUTRALNI PREMA FAŠIZMU?
• Pleme(na)
• Naša stranka: Naši prijedlozi za Sarajevo i Mostar oslikavaju našu viziju cijele BiH

Dođite u moj stan pa vidite da tepihe koje imam nisam ukrala – ovakve rečenice slušaju inspektori od uhapšenih lopova. Rječnikom kriminalnog miljea progovorila je, međutim, naša šefica vlade i ujedno jedne velike stranke. Kraj je, dakle. Loše društvo. Dućan HDZ je pokraden i porazbijan, a većina onih koje smo u njemu gledali u zatvoru su ili još sjede na preslušavanjima.

Da je samo to problem, da je problem sam HDZ, bilo bi lako. No svjedočimo nečem važnijem, kraju hrvatskoga političkog konzervativizma. To se tiče svih nas. Konzervativizam je jedna od temeljnih opcija svake demokracije, od Engleske do Poljske, od Kanade do Australije. On i u Hrvatskoj ima nezaobilaznu tradiciju. Oličen je prije svega u međuratnom Radićevu HSS-u, u haesesovštini. To su bile velike ideje i programi: privredni napredak, socijalna pravda, parlamentarna sloboda, miroljubivost, briga i solidarnost sa siromašnim slojevima. HSS je nacionalna stečevina. Dokazao se u doba najvećih kriza i pritisaka, a vodili su ga političari iznimna integriteta. Vladko Maček ništa manje od Pavla i Stjepana Radića. Kad su ga travnja 1941. godine emisari Trećega Reicha tražili da mu predaju ključeve Hrvatske, on je Hitleru rekao ne. Takvih u Europi nije bilo mnogo. Platio je Maček to skupo, prvo Jasenovcem, a onda doživotnim egzilom.

Povijesna krivnja HDZ-a je što se, kad je pod Miloševićevom prijetnjom opet nadošla velika kriza, bio lažno predstavio kao nastavljač toga duha. Predstavio se kao otvoren i za komuniste i za vjernike, i za radnike i za sveučilišne profesore, kao stranka koja želi bogatu Hrvatsku i koja želi braniti njene nacionalne interese. Rezultat je bio zapanjujući – Hrvati vjeruju doktorima. Pobrao je glasove iz jednoga uspavanog radićevskog rezervoara za koji nitko nije mislio da još postoji. Postotak na referendumu za izlazak iz Jugoslavije odgovarao je, po prilici, plebiscitarnoj podršci koju je HSS imao tridesetih godina. Nakratko je bljesnula hrvatska srednja politička struja. Liste podrške HDZ-u potpisivali su sportaši, estradni umjetnici, akademici, bivši komunisti i, nadasve, obični ljudi. Kad je počelo grmjeti, postrojavanja mladića u ZNG-u (danas se jedva procijedi kroz zube “Zenge”) bili su prizori kojima se ne može poreći građanska impresivnost. Proradila je integrativna snaga jednog duha koji je mnogo više nego nacionalan: oficiri JNA Željko Baltić, Karlo Gorinšek i Rahman Ademi kao ništa promijenili su epolete i stali na stranu napadnutih, a elita “pribićevićevskih” Srba nije se dala smesti i demonstrativno je ostala u Zagrebu. HDZ sve to skupa nije mogao nositi. Bila je dovoljna Ankica Lepej da se vidi da je Franjo Tuđman običan prevarant, ali priča o HDZ-u, koliko god da je uzbudljiva, stajala nas je 20 godina života i u ovom kontekstu nije važna.

tekst preuzet sa nacional.hr