Kraj rata

Petar Fehir
Autor 1.3.2019. u 18:10

Izdvajamo

  • Kod nas nema takvih istraživača pa je situacija obrnuta. Kod nas nerašalovani ratnici jure ”svoje” istraživače, komuniste, udbaše i domaće izdajnike. Ne znam kojim redom, ali ne posustaju. Tako da se još uvijek ne zna da li nam je bliži kraj rata ili novi početak.

Povezani članci

Kraj rata

Foto: pri.scr.youtube

Njima je njihova borba dala pozicije, novac i pravo da se kurče. Mnogi od njih bolje i ne znaju. Oni još uvijek mašu krvavim gaćama na štapu i vidaju rane iz nalaza dvosvjedočne komisije. Oni uporno iz ”tih gaća” izvlače tri ista asa; strah, mržnju i domoljublje. I to im još uvijek prolazi. 

Japanskom poručniku Hirou Onodi je trebalo 29 godina da shvati da je rat završio. Tek je 1974. prihvatio činjenicu da je vrijeme da skine uniformu i vrati se u stvarnost. Krio se, do tada, u filipinskim šumama i čekao da ga neposredni starješina obavijesti da je došlo vrijeme da preda oružije.

Pukovnik Onoda nije bio usamljen. Takvih je pukovnika, a i nižih činova, bilo poslije svake veće bitke.

Sjećamo se i nekih s kojima smo odrastali, u bivšoj zajedničkoj domovini.

I onda, nakon drugog rata, mnogi ratnici nisu pristali na razduženje uniformi. I u njihovim je glavama rat potrajao. Sjećamo se tragikomičnih primjera (posebno junaka opisanih u pričama Branka Ćopića) kada se preko SUBNOR-a pokušalo utjecati čak i na glazbeni i filmski ukus i kada se revolucionarnim štapovima pokušavao mjeriti nečiji doprinos u „razvoju društva“ i zaslugama za narod.

Pamte se mnoge epizode kada su se „junaci“, lamentirajući o „krvavim gaćama“, neke zime, na nekoj planini, drsko i neprimjerno ponašali prema neistomišljenicima.

Sreća je bila što je „državotvorni“ okvir bio solidan i temeljio se na slobodarskim načelima; antifašizmu, solidarnosti i humanijem odnosu prema čovjeku; radniku i seljaku.

Tome je umnogome doprinijela i znalački vođena vanjska politika, zahvaljujući čemu su nam bila otvorena mnoga vrata u različitim dijelovima svijeta. Birali smo, drugim riječima, prijatelje po drugačijim kriterijima. I bili jedna, unatoč nemalih iskušenja, suverena država.

Kako je vrijeme odmicalo taj pritisak je jenjavao i duštveni procesi su se relaksirali, a „poštena inteligencija“ je preuzimala kormilo. Time je i tabu tema bilo manje, što je pred „smrt“ i dovelo do „eksplozije“ demokatičnosti i izražavanja slobodne volje.

Danas smo svjedoci „povratka ratnika“ u njegovom najtamnijem obliku.

Samo što ovaj put društveni okvir ne počiva na istinskim vrijednostima, već korupciji, neznanju, revanšizmu i dodvoravanju. Vječnih ratnika ima bar za nekoliko brigada, a oni ”najistaknutiji”, umjesto po šumama, svoje su pozicije zabarikadirali na visokim državnim funkcijama, sve do najviše vlasti.

„Gdje si bio 91.“ je postala ulaznica za sve derneke. Najsjajnija diploma. Argument kojeg u nedostatku racionalnih opravdanja, kao nekad kalašnjikova, poteže čak i ministar.

Sudeći prema našem modelu sva je prilika da će takvi veterani uskoro pretrčati i notornog Onodu.

Iako ih je lako prepoznati po ratnim pokličima, nesmanjenoj mržnji uperenoj prema neistomišljenicima i samo njima prepoznatim neprijateljima, strast njihove želje za nastavkom borbe ne jenjava.

Na meti su im ”jugoboljševici”,”četnici”, ”balije”, ”pederi”…

Onoda je to, priča se, činio iz tradicionalnog japanskog fanatizma, bezgranične lojalnosti i još neke psihijatrije, dok su naši junaci mnogo pragmatičniji.

Njima je njihova borba dala pozicije, novac i pravo da se kurče. Mnogi od njih bolje i ne znaju. Oni još uvijek mašu krvavim gaćama na štapu i vidaju rane iz nalaza dvosvjedočne komisije.

Oni uporno iz ”tih gaća” izvlače tri ista asa; strah, mržnju i domoljublje. I to im još uvijek prolazi.

Time argumentiraju svako pitanje bez obzira o kojoj se temi radi. I njihovi zaštitnici iz SUBDOR-a (Savez udruženja boraca domovinskog rata) ih, kad god zagusti ubace s klupe. Ako zafali potkupe se ili zamijene suci, a u krajnjoj nuždi izmjene i pravila.

Zbog njih je velika većina istinskih ratnika postiđena. Teško je ravnomjerno dijeliti tu ljagu, a opet nema se muda za otvoreno suprostavljanje. Ako i pokušaju (Erceg), ta glasna rulja ih popljuje, izbatina i na kraju i osudi. Pa im se, recimo, zabrani približavanje žrtvi. Pa bila ona i od kamena.

Njih nitko ne pita kojih su zadnjih pet knjiga pročitali, jer nije sigurno da li je ta brigada, zajedno, toliko štiva čitala. Što joj ne smeta da kreira obrazovni program i iz njega izbaci mnoštvo literarnih legendi.

Japanski je istraživač, Norio Suzuki, priča se, putovao svijetom i tražio Onodu, pandu i jetija. I to baš tim redom. Upornost mu se isplatila. Bar što se Onode tiče.

Kod nas nema takvih istraživača pa je situacija obrnuta. Kod nas nerašalovani ratnici jure ”svoje” istraživače, komuniste, udbaše i domaće izdajnike. Ne znam kojim redom, ali ne posustaju.

Tako da se još uvijek ne zna da li nam je bliži kraj rata ili novi početak.

Petar Fehir
Autor 1.3.2019. u 18:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija