KRAJ SVIJETA U SJENCI BOROVA

Autor 1.8.2011. u 12:56

KRAJ SVIJETA U SJENCI BOROVA

Prije nekoliko dana smo sjedjeli u sjenci borova negdje na prelijepom Jadranskom moru i bezbrižno slušali zen-pjev cvrčaka. Uz skoro ispražnjen plinski gorionik nas četvorica junaka na koljenima podigli smo živi zid i polaganom povjetarcu u improviziranoj zavjetrini uprizorili neumoljiv boj za vrelu vodu. Svi smo se složili da nam do potpune idile nedostaje još samo šoljica vruće crne kave.

Nakon dvadeset minuta strpljivog čekanja veličanstvene pobjede u borbi sa hirovitim julijskim vremenom već smo polagano gubili nadu, a iznenada je neko obznanio da je previše vode za tako blagu vatru, te je s cinizmom između redova krivicu za naš neuspjeh svalio na posve neprimjerenu temperaturu zraka. A ona se naime, uprkos nespornom vrhuncu ljetnje sezone, meni ništa tebi ništa lagodno ljuljkala negdje oko proljetnih 19 stupnjeva.

Debata je tako brzo dovela do vremenskih promjena koje ugrožavaju našu budućnost na ovoj prekrasnoj plaži, i već uskoro je neko najavio kraj leškarenja na borovim iglicama i namakanja u toplom Jadranu. „Sjetite se, kad vam je zadnji put bilo zaista vruće!“, među preostale borce za tursku kavu najozbiljnije  je nabacio svoj argument za to da ćemo se već sljedećeg ljeta u debelim vjetrovkama i zavijeni u šalove samo šetati uz ovdašnje plaže, kao što to rade turisti na Sjevernom moru.

„Taj proces ne bi mogao zaustaviti ni Nikola Tesla!“

„Uskoro ni ribe više neće plivati u ovom moru“, sav zabrinut je dodao neko drugi i ukazao na istinsku opasnost ekološke katastrofe u obližnjoj nuklearki Krško, koja će uništiti svu mediteransku floru i faunu i prisiliti brojne države da evakuiraju sve primorske gradove od Pirana do Drača.

„Eksplozija u nukelarki Krško može u vezi sa globalnim zagrijavanjem dovesti do zanimljivih reakcija, koje bio od Jadranskog preko noći napravile Mrtvo more“, zaključio je svoj apokaliptični manifest, koji se temelji na površnom sjećanju na neki članak, zapis ili komentar negdje na internetu.

I dok su se u bakrenoj džezvici  između nas prvi mjehurići odljepljivali sa dna i zaputili se prema vodenoj površini, izazivajuću nadu da će uskoro zavrjeti, mogli smo čuti  već novu prognozu o kraju sredozemnog podvodnog svijeta. Njega navodno po najnovijem neće uništiti otrovni izlivi nukelarnog otpada nego neki novi kupači i kupačice.

„Pa vidite da stalno sve više turista dolazi ovamo sa čudnim registracijskim tablicama“.

Naravno da smo se morali složiti da se svi oni s vremena na vrijeme popiške u naše more i da ne možemo znati kako će ovdašnje alge reagirati na materiju koje one pri tome izlučuju. I alge su, to svi znamo, ključne za preživljavanje mora.

„Niko ne zna kakve napitke piju kod kuće ti litvanski, libanonski, lihtenštajnski  ili ko zna već koji turisti. Na njihova izlučenja  naše alge možda uopće nisu navikle. I nadam se da smo svi svjesni da je kokakola već posvuda u svijetu blago drugačijeg ukusa“.

„A ja sam čuo da postoje religije u kojima vjernici za vrijeme obreda piju morsku vodu“, iznenada je podigao glas naš glavni kuhar, a umalo da mu je džezva sa skoro vrelom vodom poletjela na tlo.

„Možete li si zamisliti, da se ta vjera raširi među nama i da nam onda luđaci popiju naš prekrasni zaljev? Onda ova sjenka, u kojoj smo sad, ne bi dopirala više do vode, nego bismo morali do nje ići sve do tamo“, rekao je i prstom pokazao na udaljenu i neodređenu tačku na horizontu.

U tom trenutku je voda u džezvici konačno zavrela, ali nikome više nije bilo do kave. Idilični odmor je jednostavno nestao. Previše strahova i nemira nam se podvuklo pod kožu, da bi i dalje bilo moguće sa nogama u zraku srkati kavu i ne razmišljati ni o čemu. Kraj svijeta se bez ikakve sumnje nezadrživo približavao i nikoga više nije privlačilo da se baci u kristalno čistu plavet, koja je jedva primjetnim valovima nježno milovala stjenovitu obalu nekoliko metara ispod nas.

„Još će nas pojesti“, zaključiio je neko odozada. „Zbog njih uopće ne možemo više uživati. Ni na godišnjem. Za sve su krivi ti Kinezi, muslimani, vegetarijanci, globalni kapitalisti, marskisti, cigani, crnci, piljari, neoliberali, fašisti, amiši, anarhisti, socijalisti, vtrnari, zapatisti, ekolozi, filozofi, Amerikanci, domobrani, ateisti, češki turisti, penzioneri, studenti, tviteraši, mormoni, mafijaši, Židovi, rastfarijanci, domoljubi, gradski redari, kolumnisti, katolički kardinali, tajni agenti, komunisti, klerikalci, pederi, burzni posrednici, Grci, bankari, političari, Indijci, ženske, Turci, carinici, poštari…“

I dok je on skoncentrisano nabrajao sve naše neprijatelje, bojeći se da ne bi nekoga greškom ispustio, ja sam se zadnji put okrenuo prema moru. Iz sjenke borova, uz čiju pomoć je ta beskrajna plavet zauzela moj horizont, djelovalo je skoro bajkovito, kao da je razodjevalo vasionski mir, koji ni po čemu ne sluti – da mu se bliži kraj svijeta.

Kad se moj pogled malo nakon toga izgubio negdje u daljini, prije svega naivno sam pomislio kako je nevjerojatna šteta da smo svjesni svih tih realnih opasnosti koje nam iz dana u dan sve više prijete i ugrožavaju nas, i kako bi nam moglo biti lijepo na ovom lijepom svijetu, kad bismo ih samo na trenutak zaboravili.

  Dnevnik.si

Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

Autor 1.8.2011. u 12:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija