Kraljica Ubu

Autor 12.2.2011. u 13:37

Kraljica Ubu

Prethodnik gospođe Jadranke Kosor zvao se Christian Louis, a bio je vladar Mecklenburga, jedne od oko tri stotine njemačkih državica, koliko ih je bilo u njegovo doba, potkraj 17. stoljeća. Kao i gospođa Kosor s hrvatskim građanima, i Louis je bio nezadovoljan svojim podanicima, pa je nakon ozbiljnog razmišljanja donio tešku odluku. Tražio je od svog nadređenog u srednjovjekovnoj hijerarhiji – bio je to brandenburški knez izbornik – da mu da neke druge podanike, odnosno neku drugu državu.

Povijest nije zabilježila čime su mu se tako teško zamjerili žitelji Mecklenburga. Gospođa Kosor nas, međutim, nije ostavila u nedoumici. Grijeh građana Hrvatske, po njoj, je lijenost. Umjesto da se zapošljavaju na svim tim sjajnim radnim mjestima koja im se nude (našim se medijima najviše svidjelo čuvanje ovaca na prekrasnim planinskim pašnjacima), oni čuvaju svoja neradna mjesta na burzi rada. Tako povećavaju nezaposlenost i kvare statistiku.

Idemo delat!

Hoće li i gospođa Kosor uzeti diplomatsku putovnicu, sjesti u Vladin zrakoplov i odletjeti u Bruxelles, da traži neki drugi narod i neku drugu zemlju u kojoj bi bila premijerka? I koja bi joj to zemlja odgovarala? Christian Louis priželjkivao je prusko vojvodstvo Cleves. I gospođa Kosor sigurno bi prihvatila Njemačku, ali tamo je već zasjela njena velika prijateljica Angela Merkel. Teško je vjerovati da bi joj čak i njen najveći prijatelj, Borut Pahor, prepustio Sloveniju, iako zelene livade na sunčanoj strani Alpa naprosto vape za ovcama. Pokušavajući da riješi njen problem, Bruxelles bi se očito našao u iznimno teškom položaju. Ni brandenburškom knezu izborniku nije bilo lakše. Zato je pribjegao jednostavnom rješenju. Christianu Louisu nije ni odgovorio. To je dobro znati prije nego što se počne pakirati četkica za zube.

Posljednjih se dana gospođa Kosor ugledala u još jedan uzor, u još jednog vladara koji je, po vlastitom uvjerenju, mnogo bolji i marljiviji od svojih podanika. To je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. “Idemo delat!” glasi njegova kapitalna mudrost. “Treba više raditi”, poručuje sada i ona Zoranu Milanoviću, pozivajući ga na zajedništvo u poslu. Milanović odgovara kako je sada, osam mjeseci prije izbora, već prekasno. Ali što ako je riječ o nečemu zaista važnom i korisnom? O nečemu što bi, na primjer, odmah zaustavilo otpuštanje radnika? Zar u tom slučaju ne bi vrijedilo prihvatiti poziv i samo osam dana prije izbora? Gospodin Milanović je trebao barem pitati što se od njega očekuje.

Što, dakle, nudi gospođa Kosor? Važne odluke! Kakve su to važne odluke? Teške! I što još? Nudi i reforme! Kakve reforme? Bolne! Za koga bolne…? To ne pita nitko, pa ni oporba. To se, kao, zna unaprijed. Bolne za sve one koji žive od plaća i mirovina. Kome bi se drugome, u svijetu u kojem smo se našli, uopće mogli ispostavljati računi? Tko drugi živi preko mogućnosti? Pa još ne želi ni ovce čuvati i musti.

Smanjivanje socijalnih davanja – plaća, mirovina, prava na liječenje ili školovanje… – stalno se predstavlja kao nešto što je ekonomski aksiom. Kao pretpostavka dobre ekonomije i zahvat bez kojeg nema prevladavanja krize. To je, međutim, samo napola istina. Točno je da ekonomija traži smanjivanje prevelike potrošnje. Ali što će se smanjivati, čista je politika. Ona politika koja strankama daje boju za raspoznavanje. Koja zapravo pokazuje čije interese one zastupaju. Ako na političkoj sceni nema nikoga tko namjerava rješavati ekonomske probleme zadirući u druge interese, a ne u socijalna prava, onda nema ni političke alternative. Nije tu riječ samo o marginalnom oporezivanju banaka, već o korjenitoj promjeni ekonomskog modela. Takvoj koja će omogućiti obnovu industrije, brzi rast izvoza, dohotka i zaposlenosti.

Velemajstori uništavanja

To je kriterij na kojem pada i plan velikih investicija, kojima se sada želi oživjeti gospodarska aktivnosti. Riječ je o poznatih 30 projekata u koje se planiralo uložiti skoro 14 milijardi eura. Taj se spisak lijepih ali skupih želja ubrzo sveo na deset projekata, čija bi realizacija trebala započeti brzo, kako bi oni što prije pozitivno utjecali na hrvatsku ekonomsku, a time i političku scenu. Koji su to projekti? Izgradnja jedne hidroelektrane i velike trafostanice, zatim obnova željezničke pruge, luka i gatova, obnova i proširenje Zračne luke Zagreb, projekti u vodoprivredi i gradnja centara za zbrinjavanje otpada. Sve zajedno trebalo bi koštati oko sto milijuna eura.

Glavni prigovor opozicije bio je da se s tim projektima kasni. Da Vlada njima samo ispravlja svoje propuste iz prijašnjih godina. To je vjerojatno točno, kao što su, sasvim sigurno, svi ti projekti dobri, potrebni i korisni. Ali u ovom trenutku Hrvatskoj trebaju drukčije investicije. Svaka raspoloživa kuna morala bi se uložiti u industriju koja usvaja i razvija nove tehnologije, u kojoj bi ljudi radili na poslovima s većom dodanom vrijednošću, koja bi izvozila, brzo povećavala dohodak i vraćala uloženi novac. Investicije u infrastrukturu to nisu. Sasvim suprotno, one dugoročno angažiraju kapital, koji bi trebao poslužiti za obnovu industrije.

Oni koji duže pamte, znaju da je upravo takvim projektima zagušena privredna aktivnost u bivšoj Jugoslaviji, koncem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, iako se i tada tvrdilo da će oni donijeti brz razvoj. Kome se to čini predaleka prošlost, trebao bi znati da iz tog razdoblja, na primjer, potiče posljednja velika industrijska investicija u Hrvatskoj. Bila je to Petrokemija na Krku. U posljednjih dvadeset godina na sceni su bili samo velemajstori uništavanja. Usput, Hrvatska je posljednji put pozitivnu platnu bilancu s inozemstvom imala ratne godine 1993. Gledanje u (daleku) prošlost, kad je o ekonomiji riječ, naša je sudbina.

Odnio vrag komediju

Na prošlost podsjećaju i sadašnji glavni investitori. Kad se ulaže u infrastrukturu, umjesto u prerađivačku industriju, normalno je da su to javna i državna poduzeća. Svi se, doduše, zaklinju u privatno poduzetništvo, ali u privrednoj strukturi, stvorenoj ekonomskim modelom s kojim Hrvatska živi od 1994, nema privatne industrije koja bi mogla povući razvoj. U proizvodnju se ne isplati ulagati, ali više nema ni tko da ulaže. Zato se stalno traži kamen mudraca, kojim bi se privukli strani investitori. Ali i za njih vrijede ista pravila. Oni su tu samo kad treba ulagati u trgovačke centre ili banke. Tada im ne smeta naša birokracija, a ne treba im ni pomoć Vlade.

Može se razumjeti razočaranje političara koji marljivo i uporno, u znoju lica svoga, delaju i rade, a rezultata nema pa nema. U postojećem modelu njih ne može ni biti. Ali projekt promjene tog modela ne nudi nitko. Tako ispada logično, pa čak i neizbježno, da se na kraju za sve nevolje okrivi lijen narod. “Neću ovaj narod, dajte mi neki drugi!” uzviknuo je, poput povijesnog Christiana Louisa iz Mecklenburga, i literarni kralj Ubu. Ta se drama Alfreda Jarryja, zapravo groteskna metafora vlasti, najčešće igra kao komedija dell’arte. Kod nas je, nažalost, vrag već odnio komediju.

novossti.com

Autor 12.2.2011. u 13:37