Kratka analiza junskih protesta u BiH sa stajališta bh. domovinske svijesti

tačno.net
Autor 5.7.2013. u 14:27

Kratka analiza junskih protesta u BiH sa stajališta bh. domovinske svijesti

ZNAKOVI  PORED  PUTA

Piše: Nihad Filipović

Od početka građanskog protesta u Sarajevu, gdje gotovo pa u isto vrijeme dolazi i do studentskih protesta u Banja Luci, bilo je jasno kako su uzroci nezadovoljstva građana dublji od povoda. Povod je bio kriminalna ignorancija i uobičajena birokratska tupost bh. vlasti u vezi sa reguliranjem jednog prostog administrativnog pitanja tzv. jedinstvenog matičnog broja građana. Onima koji prate politička zbivanja u BiH, bilo je međutim jasno od samog početka, kako su uzroci protesta i jasno očitovanog bijesa građana u Sarajevu, ispoljenog blokiranjem zastupnika, ali i administrativnog osoblja i gostiju, stranih i domaćih, mnogo dublji i da zadiru u samu bit funkcioniranja vlasti u BiH po modelu kreiranom u američkoj vojnoj bazi u Dejtonu 1995. Reakcija „konstitutivnih“ političkih elita BiH, transparentno je, po ko zna koji put, ukazala na samu bit državne paralize BiH, a to je etnički podijeljena i etničkim radikalizmom zatrovana vlast i prostor BiH.

Srpska politička vrhuška je pokušala u startu perpetuirati smisao građanskog i studentskog protesta u Sarajevu i Banja Luci. Onima u Sarajevu je napakovano političko usmjeravanje protesta sa strane sarajevske političke kuhinje; najprije je, bez svoje krivice i zasluge, Socijal demokratska partija BiH optužena da stoji iza protesta građana, a potom i Stranka demokratske akcije te općenito sarajevski unitaristi koji idu na rušenje entiteta tzv. Republika Srpska. Isto, tj. rušenje RS uvezivanjem sa Sarajevom, pokušalo se napakovati i studentima u Banja Luci i njihovim „nezajažljivim zahtjevima“ (M. Dodik). Upravo iz tih razloga, mali fašistoidni ćuko, glasnogovornik najjače političke stranke u RS je studente čak drsko nazvao kopiladima. Slijedom takvog razumijevanja protesta, policija uredno najavljeni protest najprije zabranjuje, a potom se politički vrh u Banja Luci  užurbano prestrojava. Dolazi do promjene u ocjeni studentskog protesta, dijelom zahvaljujući manevrhu studentskog vođstva koje je, na optužbe za uvezivanje sa Sarajevom i da idu na rušenje RS, požurilo istaći da njihovi protesti nemaju veze sa onim u Sarajevu i da sve što njih zanima u društvenom smislu jeste vezano za RS i poboljšanje standarda studentske populacije.

U Mostaru su se u prvi mah i nakratko priključili horskom pojanju banjalučkih kolega, a onda je nastao tajac; cinik bi rekao karakteristična „hrvatska šutnja“.

Šutnja i zatečenost bila je i ostala reakcija sarajevske vrhuške uz, budući se protest otegao u vremenu, pojedinačne izlete podrške demonstrantima.

Ono što se može izvući kao zajednički imenitelj reakcije podijeljenih političkih bh. vrhuški jeste miks zatečenosti, straha, nesnalaženja, neizvijesnosti… I zaista, na trenutak je izgledalo da je konačno i u BiH pokrenut historijski točak promjena. Na trenutak se činilo da su i u BiH odškrinuta vrata nekog bh. revolucionarnog proljeća, po modelu koji, što razumljivim što trenutno nerazumljivim zakonima epohe i tokovima svijesti, drma svijetom od Tunisa i Egipta, preko Sirije i Turske do evo Brazila danas, ponovo Egipta i ko zna koga sutra.

Nažalost protestanti nisu uspjeli artikulirati dublje narodno nezadovoljstvo. Zašto je to tako?

Građanski protest ili glasačka kutija?

Najprije valja kazati: građanski protest kojem smo svjedočili juna 2013. godine, u Sarajevu i Banja Luci, uz kakvu-takvu podršku iz Mostara i još nekih gradova tzv. Federacije BiH, za BiH i njeno društvo, kakvo god da je, a podjeljeno je po svim društvenim linijama, od škole, preko sindikata do tzv. političkih elita, pozitivna je tekovina. Tekovina je to narastajuće građanske svijesti, jasan znak rasta ka kritičnoj masi bez koje nikada nigdje nije, pa neće ni u BiH, biti moguće ishoditi stvarne promjene u društvu. Promjene su naravno moguće i to na dva načina. Razmotrimo ih ukratko.

Prvo, promjena je moguća, prema regularnoj proceduri, nazovite to ustavni put, demokratska procedura, pravni put ili kako god, ali je to ucrtana, zadana trasa puta, koja ima svoje „znakove pored puta“, znači proceduru koja se ima slijediti, koja se ima poštivati, jer je to red, jer je to ta dejtonska bh. Pacta conventa sa kojom izgleda sve u modernoj Bosni i Hercegovini i počinje i završava. Građanski protesti općenito, ali evo svedimo se na BiH i naše specifične socijalne uvjete, sve dok poštuju pomenute znakove pored puta, a bez potrebne kritične mase koja je u stanju izvršiti dovoljno snažan pritisak na političke oligarhije, ostaju tek impotentni izraz želje da se odnosi mijenjaju, ali i stvarne nemoći da se željena promjena ishodi.

Nije li ishod protesta u Sarajevu i Banja Luci upravo transparentan indikator i želje da se odnosi mijenjaju i nemoći da se ishode. U Sarajevu protestanti su se zadovoljili privremenim rješenjem JMBG. Vlasti nisu ispoštovale rok koji su im dali protestanti da na jedinstven način urede pitanje matičnog broja građana. Pa ipak, nakon finalnog okupljanja 30.06.2013. godine, protest je obustavljen. U Banja Luci studenti protestanti nisu dobili ni toliko: naklapanja o tome koliko je vlast tzv. RS učinila i čini za svoje studente uz obećanja bez pokrića, kako će vlasti i dalje nastvati naporno raditi na dobrobit građana i studenata, bila su dovoljna da studenti saviju razvijene zastave i obustave protest.

Naravno, u krajnjem, u svakom civiliziranom društvu kada je na djelu društveni konflikt, ovo je taj regularni i poželjni put koji u konačnici vodi na glasačko mjesto. Glasa se, rezultat izjašnjavanja se prihvati ma kakav i po čijem ukusi ili neukusu bio i tako se sanira društveni konflikt. Problem BiH je što je i taj podrazumjevajući, poželjni, civilizirani, normalni, očekivani…itd., slijed ili put rješavanja društvenog konflikta, u Dejtonu, natrpan etničkim preponama koje se pokazuju nemogućim za, da tako kažem, građansko preskakanje i pobjedu u političkoj utrci sa etnonacionalističkim strankama. Logičan zaključak iz ovoga je da te prepreke treba uklanjati ukoliko se želi sistem učiniti protočnim za građansku inicijativu. Poznato je da se bh. političke elite oko ovoga pitanja godinama glože, transparentno manifestirajući odsustvo želje za istinskim praćenjem potreba građana i zahtjeva života. Ovo stoga jer u BiH nakon rata nije proveden istinski proces pomirenja, pa tako nisu stvorene niti pretpostavke za duhovno oslobađanje naroda od etnonacionalističkih stega u koje je upregnut još od osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Pošto nije stvarno ni pokrenut, a kamo li ostvaren proces pomirenja, u BiH su i dalje na djelu iste one politike koje su vodile rat. I to je taj početak i kraj svake priče o bh. sistemskim (ustavnim) promjenama u demokratskoj proceduri.

Dileme: bosanskohercegovački građanski protest ili glasačka kutija je lažna. Nego i jedno i drugo! Ali, bez pomoći sa strane (SAD-EZ), to je u etnički zacimentiranoj ustavnoj konstrukciji, pri postojećem stanju odnosa, nemoguća misija.

Revolucija je jedina solucija?

Drugi put promjena u društvu je revolucija; znači naglo, silovito, snagom velikih i uvezanih brojeva, tektonsko pomjeranje odnosa u društvu, kreiranje nove društvene stvarnosti na valu masovnog narodnog raspoloženja. Neki entuzijastički i dobrohotno namjereni posmatrači junskih protestnih zbivanja u BiH, u nepatvorenom i spontano izraženom protestu građana iz očaja, prepoznali su iskrice revolucionarnog naboja. U Banja Luci se čak, među ostalim, pojavio i transparent na kojem je pisalo: „Jedina solucija je revolucija“. Međutim, revolucija nema bez avangarde. Njih nema bez velikih i politički uvezanih brojeva koji su nosioci energije promjena: što veća masa to veća energija. Zadatak avangarde jeste usmjeravanje energije promjene.

Protest u Sarajevu je izgleda doista izbio spontano. To samo ukazuje na snagu sentimenta građana, na dubinu osjećanja koje ih je, bez organizacionog poticanja sa strane, izvelo na ulice.

Međutim, zakon svake socijalne grupe, pa i one koja nastane spontanim okupljanjem, je da ima odnosno da se formira vođstvo. Bez vođstva jednostavno neide, sve se razvodnjava i urušava već u začetku. Naravno, ako je vlast odlučna u suprotstavljanju zahtjevima revolucionara, a po definiciji jeste, jer zbog nemogućnosti ostvarenja promjena regularnim putem uostalom i izbijaju revolucije, onda je revoluciju moguće ugušiti u začetku iako postoji vođstvo. Pohapse se ili se likvidiraju vođe i opet, ako nemo kritične mase, sve se razvodnjava i urušava već u začetku.

Artikulacija narodnog nezadovoljstva?

Protest u Banja Luci, za razliku od onih u Sarajevu,  bio je od početka generiran i usmjeravan sa strane studentskog vođstva. Međutim, ni u jednom ni u drugom slučaju, ni u slučaju protesta u Sarajevu, a ni u slučaju protesta u Banja Luci, kazali smo to naprijed u ovome tekstu, protesti nisu uspjeli artikulirati očito dublje narodno nezadovoljstvo.

Više je razloga zašto je to tako.

Najprije, prevlađujuće duhovno stanje u BiH je, kažimo tako, stanje podijeljene društvene svijesti. Dijelom, a rekao bih i najvećim dijelom, to je tako zbog dejtonske strukture ustroja Bosne i Hercegovine. BiH je podijeljeno društvo. Aktuelna ustavna konstrukcija Bosne i Hercegovine je krojena i krpljena etničkim šavovima. Linija podjele društva pri tome je povučena krvlju stotinu i jače hiljada izginulih u bratoubilačkom ratu devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Strah i blisko krvavo povijesno iskustvo snažna je psihološka kočnica u glavama građana, koji, i kada se odluče na protest, znaju, ako ništa, a ono iz bliskog povijesnog i često osobnog iskustva, da balansiraju na osjetljivoj klackalici građanskog i etničkog. Političke oligarhije u BiH, svih ovih post ratnih godina upravo i vladaju, održavaju takve odnose i dalje razvijaju sistem etnički podijeljene vlasti, stalno iznova generirajući strah masa apstraktnim i masama u prosjeku nerazumljivim pričama o majorizacijama, preglasavanju, konstitutivnosti, suverenitetu, unitarizmu…i tome slično. Ta se priča jasno ne može na kruh namazati, ali sve dok narod obvikao na malo, koliko-toliko ima, krvava historija etničkog sukobljavanja i živa osobna sjećanja, političkom manipulacijom kulturološko-političkih etničkih elita, paraliziraju i u startu guše svaki građanski protest na bh. osnovi. A jedino ta vrsta protesta može ishoditi stvarnu promjenu stanja odnosa u BiH. Pretpostavke za takvu vrstu građanskog protesta u BiH ne postoje. Separatna politička i ukupna društvena svijest se razvija da ne kažem od porodice, ali od škole svakako i onda se nastavlja kako po horizontali tako i po vertikali društvenog uvezivanja.

Tata šta si radio u ratu?

Istina je, protest u Banja Luci je imao građanski politički potencijal. To se vidjelo iz reakcija građana na internet portalima i društvenoj mreži. Uostalom protest je i krenuo neposredno isprovociran izvanstudentskim razvojem događaja oko policijske i birokratske nepravde koja je činjena nad banjalučkom porodicom Vulić. Sem toga, na protestu su primijećeni i neki transparenati koji su nesumljivo navodili na zaključak o prisutnom, nazovimo ga tako, građanskom protestnom elementu. Transparent sa porukom entitetskim političarima: „Prestanite srati da ste ugroženi i radite svoj posao. Banja Luka za JMBG“, najslikovitiji je primjer tog i takvog toka svijesti makar kod dijela protestanata.

Međutim, pod pritiskom političke vrhuške ili kao inteligentan manevar vođstva ili pak kao kombinacija i jednog i drugog, tek vođstvo protesta pravi Kopernikanski obrt, izlaze u javnost sa stavom kako njihov protest nema ništa sa onim u Sarajevu i na taj način građanski razvodnjavaju protest, lišavaju ga bosanskohercegovačkog, pridavajući mu de facto ekskluzivno etničku značajku. Za primijetiti je da na protestu u Banja Luci, koliko je ovome autoru poznato, nije primijećena niti jedna zastava Bosne i Hercegovine. Općenito, organizatori protesta u Banja Luci su u startu nastojali ograditi se makar i natruha bosanskohercegovačkog i ostati striktno u zadatom  entitetskom, a to se ne može drugačije iščitavati nego u etničkom okviru tzv. RS.

Protesti u Sarajevu su također imali od početka naglašeni građanski politički potencijal, a za razliku od onih u Banja Luci, vođstvo je istrajavalo u otklonu od svega što se moglo razumijevati etničkim. Tako je npr. na protestima u Sarajevu primijećena i bivša službena zastava republike BiH, ali je ad hock formirano vođstvo nastojalo se ograditi i od te zastave i općenito, ma i od  natruha bilo čega što bi se moglo razumijevati ne samo etnopolitičkim nego  političkim u bh. smislu, ma šta to značilo. Kao da je moguć apolitičan građanski protest. Sama činjenica da se protestira je politička, čak i onda kada vođstvo protesta nastoji prikazati se apolitičnim, kao u Sarajevu, odnosno politički korektnim, kao u Banja Luci.

Ko je pratio reakcije na internet portalima i društvenoj mreži mogao je uočiti da se javljaju studenti koji nastupaju sa pozicija republičkog lokalpatriotizma i zaklinjanja u vrijednosti za koje su se i „naši očevi borili“. Sa druge strane među vođstvom protesta u Sarajevu, moglo se uočiti distanciranje ma i od natruha onoga što su ti i takvi razumijevali politički provokativnim, kao npr. pomenuto distanciranje od zastave sa Kotromanićevom heraldikom.

Dakle tu je, prema mišljenju ovoga autora, i u jednom i u drugom slučaju, manifestirana politička adolescencija, nesposobnost sagledavanja šire slike, diletantizam, s onu stranu slobodno razumijevanog i ispoljavanog bh. multikulturalizma. Tu smo na djelu opet i po ko zna koji put u novoj Bosni i Hercegovini, svjedočili vladajuću provicijalnu, podaničku i dodvoračku duhovnost, duhovnost građanskog Sarajeva od Predsjedništva do Vječne vatre, duhovnost kojoj je vrhunac estetike plagijatorsko slaganje crvenih plastičnih stolica kupljenih u Srbiji kao umjetnički performans kojim se obilježava 11.000 pobijenih građana Sarajeva od vojske organizirane, poticanje, finansirane, kadrovski i materijalno tehnički pomagane od iste te Srbije koja se i dan danas odbija suočiti sa činjenicama zločina genocida počinjenog u BiH. Ili, na drugoj strani, svjedočili smo istu takvu podaničku duhovnost studenata, buduće entitetske kulturološko-tehnološko-upravljačke elite, koji, pretpostavka je, imaju očeve, tj. nečiji su sinovi i kćeri, a koji izbjegavaju postaviti pitanje: Tata, šta si radio u ratu?

Dotaknuto dno života?

Jedan od najduhovitijih transparenata primijećen prilikom građanskog protesta pred Parlamentarnom Skupštinom BiH u vezi sa zahtjevom za konačno reguluiranje tzv. Jedinstvenog matičnog broja građana, bio je transparent na kojem je pisalo: Jeb’lo vas lajkanje! Koliko duhovit, istovremeno, tim je transparentom u svega tri riječi upućena javnosti ozbiljna poruka, što pogođa u suštinu svake uspjele građanske protestne akcije koja ide za krupnim, kako se kolokvijalno kaže, sistemskim promjenama u društvu, a to je: Izađite iz svojih stanova, pridružite nam se; dotaknuto je dno života, nema ništa od ispraznog kompjuterskog „lajkanja“.

Ne bih želio biti ciničan, međutim moram kazati, posmatrano po vladajućem bh. političkom modelu podijeljenog društva, protesti u Sarajevu i Banja Luci, moguće su bili građanski, ali posmatrani iz bosanskohercegovačke vizure, u građanskom, domovinskom i državno-pravnom smislu, to tako nije. Ti su protesti naime razumijevani i politički iščitavani po entitetskom defaultu, evo da i ja upotrijebim tu danas tako popularnu stranu inačicu za nešto neučinkovito, nešto što ne udovoljava obavezi. Unatoč bosanskohercegovačkom i građanskom potencijalu kojim su nošeni, protesti su se manifestirali kao entitetski, ergo etnički enterprise (engl. u našem slučaju razumjevano kao politički posao).

To nas navodi na zaključak: ma koliko socijalno teško stanje u BiH bilo, dno još uvijek nije dodirnuto. Zvuči bešćutno, ali je surovo realno. Jer da jeste, građani bi masovno pohrlili na ulice i nikakva politička manipulacija, bilo vlasti bilo organizatora i vođstva protesta, ne bi uspjela ugušiti, pritajiti i kanalizirati energiju protesta.

Ovim ne želim banalizirati, nipodaštavati i dovoditi u pitanje istinski iskrene motive koje su protestante izveli na ulice. Iako sam u jednom svom ranijem namjerno ciničnom osvrtu organizatore protesta nazvao guzonjinim sinovima, jer mi je naprijed ponešto opisani način na koji su orkestrirali protestnu kampanju, kazivao – daj im šansu i biće isti kao i oni protiv kojih su se digli na protest, evo, ne bih ovom prilikom ni njih prozivao. Ipak su oni odradili posao za koji je trebalo osamnaest godina od rata akumulirati energiju.

Za koga radi vrijeme?

Pitanje međutim koje ostaje nakon svega jeste – za koga radi vrijeme i ako smo optimisti, pa smo skloni zaključiti da radi za građansku Bosnu i Hercegovinu, pitanje je – koliko još godina treba proći da se nezadovoljstvo postojećim stanjem i odnosima u društvu i akumulirana energija pretoči u istinski građanski protest sa bosanskohercegovačkom referencom?

Trenutno stanje duha ili prosječne narodne svijesti je takvo da je iluzorno očekivati nekakav bh. građanski bunt na domovinskoj osnovi. Uvjeti za učinkovito bosanskohercegovačko građansko političko proljeće ili ljeto protesta nema. Za revoluciju još manje, tim prije jer, vidjeli smo, i bebolucija je ostvarila tek ograničene ciljeve.

Nema niti može biti bh. građanskog protesta niti bh. revolucije, a ni bebolucije, bez bosanskohercegovačke građanske odnosno domovinske svijeti.

Bosna i Hercegovina nema izgrađen bh. politički narod, a budući se kulturološko-političke elite, koja više koja manje, ali sveukupno pretežno trude razvijati separatnu političku i domovinsku svijest, realno i na kraći rok nije za očekivati stvarne promjene odnosa u Bosni i Hercegovini. To se može generirati na kraći rok samo katastrofalnim ekonomskim padom koji bi inercijom praznih stomaka uvezao građanstvo i u Sarajevu i u Banja Luci, i u Hercegovini i u Krajini…itd., a na duži rok ili konstruktivnim  političkim aktivizmom tipa Prvi mart, bez obzira na nacionalističku galamu sa kojom je taj aktivizam dočekan i(ili) paralelno, postepenim građenjem multikulti mostova, dijalogom, a iznad svega otvaranjem procesa pomirenja na temeljima istine.

Ovdje naravno upadaju etnonacionalisti, svaki sa svojom istinom, ali ako elite uistinu postignu konsensus oko pomirenja, pa se u taj tok svijesti uključe vjerske zajednice, pa se organiziraju javne tribine koje u udarnim terminima prenosi tv. pokrivajući prostor cijele BiH, ako se na taj način pokrene javno ispovijedanje, ne suđenje nego ispovijedanje i suočavanje stradalnika sa opresorima, nalogodavcima i izvršiocima, slično kako je to urađeno u Južno-Afričkoj Republici nakon pada aparhejda, onda se postepeno sužava prostor za nacionalističku manipulaciju masama, a paralelno raste kritička građanska svijest.

Ništa od pobrojanog nije ostvareno u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini rat nije završen. Pucanje je zaustavljeno u Dejtonu 1995., ali je bitka nastavljena, drugim sredstvima. Zbog toga su, uvjerenje je ovoga autora, deplasirana i naivna očekivanja analitičara koji u junskim protestima 2013. godine, u Sarajevu i Banja Luci, iščitavaju gotovo pa začetak revolucionarnog buđenja masa.

Iako je BiH u državno pravnom smislu u vegetativnom stanju, ipak tu je teško očekivati  brza rješenja. Promjene su moguće u vremenu jer će se u vremenu nužno mijenjati veličine i odnosi kako unutar BiH, tako i u okruženju i šire. Tek otvaranjem procesa pomirbe, kako je naznačeno naprijed u ovome tekstu, dakle kreiranjem pretpostavki za slobodno isijavanje građanske svijesti i artikulirani građanski bosanskohercegovački protest, oslobođen stega tzv. političke korektnosti, kakvu smo svjedočili na protestima u Sarajevu i Banja Luci juna 2013., a koju stegu medijskim presingom discipliniranja masa nameću etnonacionalističke elite, uvijek iznova manipulirajući nepatvorenim narodnim osjećanjima i emocijama, tek  tada se uistinu stvaraju pretpostavke za mogući rast bh. domovinske svijesti, pa time i za uistinu građanski bosanskohercegovački protest koji bi imao izgleda želje protestanata pretočiti u učinkovitu akciju. Sve do tada su samo naznake, znakovi pored mogućeg puta.

 

tačno.net
Autor 5.7.2013. u 14:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija