Kretenizam kroatiziranja Katalonije

Marinko Čulić
Autor 23.10.2017. u 12:17

Izdvajamo

  • Jugoslavenska federacija imala je u saveznom i republičkim ustavima zajamčeno pravo republika na samoodređenje do odcjepljenja, i to je presudno utjecalo na rasplet događaja. O da, bilo je mišljenja da je pravo na odcjepljenje konzumirano ulaskom jugoslavenskih naroda u zajedničku državu, ali u međunarodnoj arbitraži ovo je odbačeno, i to je bilo presudno za osamostaljenje Hrvatske, Slovenije, a kasnije i ostalih.

Povezani članci

Kretenizam kroatiziranja Katalonije

Mnogi su požurili zaključiti da Katalonija traži isto što je tražila i Hrvatska početkom devedesetih. No ništa tu nije isto: zaglupljivanjem od strane desne kulturne hegemonije sasvim se izgubilo iz sjećanja da je jugoslavenska federacija omogućavala odcjepljenje republika

Piše: Marinko  Čulić- Novosti

Nakon što se digla bura oko katalonskog referenduma o neovisnosti, lijep dio hrvatske javnosti stao je na stranu Katalonaca jer oni, kao, traže isto što je tražila i Hrvatska početkom devedesetih. Lijepa je to gesta solidarnosti s ovim starim narodom u Španjolskoj, ali je problem što se katalonski i hrvatski slučaj uopće ne mogu uspoređivati. Zapravo se pokazalo da je taj problem puno veći od povoda koji mu je prethodio, jer je katalonska fertutma otkrila goleme razmjere galopirajućeg idiotizma hrvatskih građana, kao rezultat sve prisutnije i izrazitije kulturne hegemonije hrvatske nacionalističke desnice. Zahvaljujući toj hegemoniji sve veći broj punoljetnih Hrvata i Hrvatica uvjeren je da je bivša, socijalistička jugoslavenska država bila nesnosna tamnica naroda, iz koje se Hrvatska na jedvite jade iščupala. Naravno da to nije istina, ali jeste istina da je razina političke obespismenjenosti u ovoj zemlji došla do točke kada treba kao na školskoj tabli prikazati neke notorne činjenice. Na prvom mjestu sljedeću. Jugoslavenska federacija imala je u saveznom i republičkim ustavima zajamčeno pravo republika na samoodređenje do odcjepljenja, i to je presudno utjecalo na rasplet događaja. O da, bilo je mišljenja da je pravo na odcjepljenje konzumirano ulaskom jugoslavenskih naroda u zajedničku državu, ali u međunarodnoj arbitraži ovo je odbačeno, i to je bilo presudno za osamostaljenje Hrvatske, Slovenije, a kasnije i ostalih.

U Španjolskoj ništa od toga ne vidimo. To je unitarna država, koja u svom ustavu izričito zabranjuje odvajanje, separaciju autonomnih regija, a Kataloncima je to čak i dodatno zapriječeno jer su oni za samostalnu republiku, a Španjolska je, znamo, monarhija. I to s kraljem, sada smo i to vidjeli, vrlo starinskog i zadrtog kova. Taj ne samo što je odbacio katalonske zahtjeve, nego ničim nije pokazao da ih je uopće čuo i saslušao. Dakle između Katalonije (Španjolske) i Hrvatske (Jugoslavije) nema ama baš nikakvih poveznica, osim možda u tome da Katalonci tradicionalno miroljubivo traže neovisnost, dok su Baski koristili i metode terorističkog pritiska. Pa ipak, prvima se sada prijeti oduzimanjem i dosadašnje autonomije, a Baski već dulji niz godina uživaju u praktički punoj financijskoj neovisnosti od Madrida. Da, tako nekako bilo je i u Jugoslaviji u devedesetima.

Ali odmah zatim dolazi jedna suštinska razlika, koja kopa nepremostiv jaz između jugoslavenskog i španjolskog slučaja. Sve najveće i najvažnije evropske metropole, uključujući sam Bruxelles, izrazito su protiv katalonskog osamostaljenja, kao što je, uostalom, bilo i u slučaju Škotske. U jugoslavenskom slučaju gledali smo nešto sasvim drugo, iako i ovdje postoji jedan već izlizani hrvatski stereotip, koji je također dokaz spomenutog kolektivnog zaglupljivanja. U Hrvatskoj se, naime, do tuposti ponavlja tvrdnja da su glavne zapadne zemlje bile za očuvanje Jugoslavije, dakle protiv hrvatskog osamostaljenja, iako se, jasno, odmah postavlja pitanje kako to da u tom slučaju nisu uspjele, a u katalonskom i škotskom, evo, jesu. Iako to pitanje zvuči na prvi pogled zakučasto, odgovor je zapravo krajnje jednostavan. Ne, nisu te zapadne zemlje bile za očuvanje Jugoslavije, naprotiv, bile su protiv njenog opstanka jer je to bila, sve do pred kraj, najuspješnija evropska socijalistička zemlja, a na to u kapitalističkom svijetu, u kojem su nešto prije već zapuhali konzervativni vjetrovi, nisu, razumije se, blagonaklono gledali. Naprotiv, već se uhodavao novi model neoliberalnog globalizma, koji i danas dominira, a tu nekakvi otoci novog eksperimentalnog, potencijalno avangardnog socijalizma nisu nikome trebali.

Zato je od jugoslavenske federacije napravljena hrpa beživotnih država, zapravo pseudodržava, preko kojih su se lakoćom prostrle sve svjetske sile koje su otprije ovdje bile prisutne, uključujući i one koje su u prošlom stoljeću umalo i same propale (Turska). Netko će možda pitati imam li ikakve dokaze za to da je Jugoslavija namjerno i svjesno gurnuta pod led. Ne, nemam, ali nema ih ni suprotna strana, s tim da se kod mene radi o logičkoj konstrukciji, a kod njih o logičkoj destrukciji. Tako se dugo tvrdilo, a i danas se čuje, da je krunski dokaz da su svjetski moćnici željeli sačuvati Jugoslaviju izjava tadašnjeg američkog državnog tajnika Jamesa Bakera da su Sjedinjene Države za opstanak Jugoslavije. Da, Baker je stvarno to izjavio, ali je tome dodao nešto što se sistematično prešućuje – uvjet da taj opstanak bude postignut demokratskim putem. Zašto tog dijela izjave nema? Pa zato što je SAD očito otpočetka odustao od popravljanja SFRJ, zatim pustio da počne rat i da se godinama rasplamsava, što znači da ju je osudio na nestanak. Drugim riječima, od starta se stvarao prostor za separatističke pokrete koji su doveli do disolucije Jugoslavije, što se, uostalom, u hrvatskom slučaju potvrdilo i u naknadnom nizu godina.

Ne računajući relativno kratkotrajni medeni mjesec s Njemačkom i dva mandata Stipe Mesića, Hrvatska je postala najvjerniji američki saveznik, i to u žestokoj konkurenciji s Poljskom, Albanijom i Rumunjskom, koje su se na koljenima nudile da sudjeluju u američkim internacionalnim ratnim operacijama čak i prije nego što su primljene u NATO. Baš tako je sada i s Hrvatskom, koja ima otprilike status nekadašnjih feudalnih vazala koji su odanost kruni dokazivali obaveznim slanjem naoružanih odreda pod njegovu zapovijed. Pa tako i ovih dana gledamo kako je put sjevernih ruskih granica krenula jedna formacija hrvatskih vojnika i vojnikinja, sve pod iracionalnim izgovorom da iz Moskve dolazi nekakva nova, umalo što se ne kaže boljševička opasnost. Pritom se jad i glupost takvog hrvatskog pozicioniranja očituju u tome da Rusija, iako ni sama nije lišena imperijalističkog vršljanja, pa i u ovoj regiji, trenutno predstavlja najzrelijeg aktera svjetske politike, koji je prvenstveno intervencijom u Siriji po svemu sudeći zaustavio suludi stampedo arapskih ‘antibirokratskih revolucija’, koje su prijetile, i još prijete, da sruše cjelokupnu arhitekturu današnjeg svjetskog poretka.

Usto još moramo gledati i glupe igrokaze između Banskih dvora i Pantovčaka tko od njih vodi razumniju i racionalniju politiku prema Moskvi, iako je bijeda antiruskog stava bratski podijeljena između tih dviju adresa. Naravno, lojalnost Washingtonu i drugim zapadnim prijestolnicama podrazumijeva se i u svemu drugome, uključujući, evo, i Kataloniju, gdje su s punim pravom očekivali nekakav znak podrške iz Zagreba, ali se ni Andrej Plenković ni Kolinda Grabar-Kitarović nisu udostojali izustiti ni riječ-dvije koje bi tako bile shvaćene. Eto, u tome je kretenizam kroatiziranja katalonskog pokreta za neovisnost. Jer ono što je devedesetih vrijedilo za socijalističke složene države danas toliko malo vrijedi za kapitalističke složene države, da se o tome ne usudi zucnuti ni Hrvatska, jedna od glavnih zvijezda osamostaljivanja unutar tadašnjeg socijalističkog dijela evropskog kontinenta.

Marinko Čulić
Autor 23.10.2017. u 12:17