KRITIKA ZA SVAKOGA, KRATKI UVOD

Autor 12.6.2012. u 20:57

KRITIKA ZA SVAKOGA, KRATKI UVOD

Ne govorim samo o književnoj kritici, već o kritici uopće jer se i samo kritičko mišljenje našlo na udaru. Vidimo što se događa s humanistikom na sveučilištima, što se događa u medijskom prostoru, na političkoj sceni. Kritika je postala prljav posao. Nešto poput čuvanja ovaca ili goveda. Jasno mi je da se ljudi time ne žele baviti, pogotovo intelektualci s određenim književnim i političkim ambicijama.


Prije više od dva mjeseca održala sam u zagrebačkom Dokukinu predavanje (ako se to uopće moglo nazvati predavanjem) o ženama i pornografiji. Na kraju mog izlaganja jedna je poznanica iz publike izrekla opasku koja mi nikako ne izlazi iz glave. Rekla je kako joj smeta stalno potenciranje negativnog, kako bismo umjesto što kritiziramo trebali govoriti o dobrim, pozitivnim stvarima. To bi, valjda, riješilo sve naše probleme. Zadnja sam dva mjeseca provela opsesivno razmišljajući o tome koji bi bio najbolji način da joj objasnim kako i pored te navodne prezasićenosti medija kritikom – kritike u Hrvatskoj danas gotovo da i nema. Kako, dakle, razotkriti taj mađioničarski trik, tu iluziju da kritike ne samo da ima dovoljno, nego da je ima i previše dok je zapravo situacija bitno drugačija?

Ako bih htjela biti kratka, rekla bih da u Hrvatskoj danas kritike nema jer se nitko ne želi zamjeriti nikome. Nitko si ne želi kritiziranjem drugih uništiti šansu za napredak u karijeri jer ipak treba imati na umu da je Hrvatska mala zemlja i da se kritika ovdje shvaća vrlo osobno: prozvati jednu osobu odmah znači prozvati sve ljude koji su s njom u nekoj vezi. U takvom se okruženju kritiziranje tumači kao zatvaranje vrata guzicom.

Hrvatska je književna scena taj problem riješila na zanimljiv i vrlo indikativan način. Umjesto javne kritike, autori svoje kolege podvrgavaju privatnom traču. Kad netko napiše lošu knjigu ili napravi neku glupost, svi će o tome pričati, samo ne s osobom o kojoj je riječ jer bi joj to moglo povrijediti osjećaje, a znamo da su osjećaji pogonsko gorivo svakog autora, svakog pjesnika. Posebno bi kontraproduktivno bilo povrijediti osjećaje nekoga tko je u poziciji da nas zbog napisanog kazni ili nam oteža život. Ne čudi stoga što je veliki broj hrvatskih autora vještiji u držanju jezika za zubima nego u pisanju. Svi su toliko zaokupljeni vlastitim karijerama da nemaju vremena biti zaokupljeni pisanjem. Oni autori i autorice koji su zaokupljeni pisanjem postaju gotovo nevidljivi jer je kritika vremenom izgubila svoju korektivnu funkciju i postala alat za agresivnu medijsku promociju nekolicine popularnih imena.

Kao prvo, za kritiku treba imati prostora. Ako je pišemo tamo gdje je nitko ne čita, ona ne može napraviti puno toga. To, međutim, ne znači da je trebamo prestati pisati. Naprotiv! Pravo je mjesto kritike u opoziciji. Kad kritiziraju ljudi koji su najvidljiviji, kojima je medijski prostor najdostupniji, obično taj prostor koriste kako bi se obračunali s neistomišljenicima kojima se potom ne daje mjesta da na tu kritiku odgovore. Uz to, imamo i naručene kritike, kritike koje se pišu kako bi se potvrdio nečiji talent/pozicija koliko god on sumnjiv bio. To su medijske intervencije koje pomažu u prodaji i čine nečije ime vidljivijim u javnosti. Takva se vrsta kritike najčešće susreće u hrvatskim mainstream medijima koji od nje imaju direktnu korist.

Suočeni s tom kvazikritikom, tim cipelarenjem, moramo priznati da zadatak kritike postaje još važniji. Ne govorim samo o književnoj kritici, već o kritici uopće jer se i samo kritičko mišljenje našlo na udaru. Vidimo što se događa s humanistikom na sveučilištima, što se događa u medijskom prostoru, na političkoj sceni. Kritika je postala prljav posao. Nešto poput čuvanja ovaca ili goveda. Jasno mi je da se ljudi time ne žele baviti, pogotovo intelektualci s određenim književnim i političkim ambicijama.

Kritičarski je posao, međutim, usko povezan s autorskim. Ljudi koji su manje ili više javne osobe imaju, bar po meni, dužnost reagirati na stvari koje ugrožavaju tradiciju kritičkog mišljenja. To se prije svega odnosi na hrvatske pisce i novinare od kojih su neki u međuvremenu postali ozbiljni oponenti kritičkom mišljenju jer ih ono direktno ugrožava. Pisanje bi uvijek trebalo preispitivati stvari, unositi pometnju. Bez polemike i kritike književnost, ali i drugi mediji nemaju nikakvog smisla. Iako je puno lakše ne kritizirati, prešućivanje problematičnih tekstova i ljudi otvara prostor za njihovu afirmaciju što će dugoročno imati nesagledive posljedice.

U usporedbi s tim posljedicama, nelagoda koju kod ljudi izaziva kritičarska aktivnost izgleda posve smiješna. Mislim da su moje kolege toga u velikoj mjeri svjesne. Inače mi ne bi sugerirali tekstove i situacije na koje misle da bih trebala reagirati na svom blogu. Tim mi prebacivanjem odgovornosti, međutim, ljudi uopće ne imponiraju jer me polako pretvaraju u cirkuski kuriozitet, u bradatu ženu. Sve što bi voljeli reći očekuju da ja kažem za njih, u njihovo ime. Moram priznati da me to polako iscrpljuje.

Da se razumijemo, doista nemam problema reći što mislim, ali mi kritiziranje drugih ne predstavlja nikakvo zadovoljstvo. Ono je potreba koja proizilazi iz pisanja. Puno je ugodnije ne razmišljati o stvarima koje su loše i baviti se samo onim što nam odgovara, ali kao što sam već rekla – s pisanjem dolazi i odgovornost koju nije moguće staviti na standby. Ne možemo malo biti odgovorni, a malo ne – gaziti jedne, a drugima gledati kroz prste.

Većina je hrvatskih autora simptomatičan primjer onoga što mori čitavu hrvatsku javnost: svi žele uspjeti i nikoga nije briga što to nije moguće bez stalnih ustupaka medijima, agresivne samopromocije i cinizma koji je posljedica toga. Angažman? Da, ali samo do određene točke. Ne čudi stoga što pjesnik Danijel Dragojević uživa među svojim kolegama toliki ugled. Koliko sam uspjela saznati, riječ je o čovjeku koji nije dopustio da ga karijera kompromitira. Čini se da hrvatski pisci i pjesnici kod njega cijene upravo postojanost koja njima kronično nedostaje.

Postoji, naravno, opasnost da se kritizirajući ih, zamjerimo velikom broju ljudi. Ne treba podcjenjivati moć sujete, ali koja je alternativa? U književnosti, u društvu uopće, ne smije biti svetih krava jer ako netko zauzme tu poziciju, sve se drugo počinje prilagođavati uspostavljenoj hijerarhiji. Kritika je, zapravo, jedina garancija da smo svi ravnopravni, da svaka riječ, bez obzira čija jest, ima jednaku težinu (ako je dobro argumentirana). Ako je kritika ta koja tu ravnopravnost osporava, onda joj slobodno možemo dodati prefiks “kvazi”. U tom svjetlu treba tumačiti i kvazikritike etabliranih pisaca upućene blogerima i forumašima, zapravo bilo kome tko se usudi osporavati njihovu izdignutu i povlaštenu poziciju, da su amateri.

Postoji, kako je švedski urednik i kritičar Anders Johansson u jednom razgovoru o kritici danas rekao, određena vrsta komentara, mišljenja i pisanja koja se smatra kritičkim mišljenjem, a niti je kritička niti je mišljenje. Takva lažna kritičnost prevladava u Hrvatskoj danas. Kao da nitko više ne priznaje kritiku koja ne bi bila istovremeno kalkulantska: ako nekoga kritiziraš, onda to sigurno radiš iz neke sumnjive pobude. Ako, na primjer, odlučim reći kako je posve glupo što su se hrvatske autorice slikale za neki opskurni i bezvrijedni kalendar, onda je to sigurno zato što nisam bila pozvana da se slikam s njima.

Mediji sustavno rade na tome da homogeniziraju javno mnijenje i da kritiku učine suvišnom jer nas ona može spasiti od neugodne navike da reproduciramo tuđe stavove zato što vlastitih nemamo. U svijetu gdje bismo se svi slagali s onim što nekoliko imena kaže u novinama, na televiziji, u svojim neprestano promoviranim knjigama, tekstovima i poličkim nastupima, za kritikom koja ne bi bila cinična ne bi bilo potrebe. Onda bismo do mile volje mogli govoriti samo o lijepim stvarima, samo o stvarima koje nam se sviđaju. O stvarima koje su nam do jučer bile odbojne, ali smo se na njih polako navikli jer nitko drugi nije rekao da nisu u redu, a nama se nije dalo raspravljati.

Maribor 2012/zivljenjenadotik

Autor 12.6.2012. u 20:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija