Kriva logika na krivom terenu

Zlatko Dizdarević
Autor 4.8.2019. u 12:39

Izdvajamo

  • U ovom slučaju, evo, i odigravanje  KGK na BiH ili Iran i teroriste u posjeti  Izraelu  zarad  straha  šta će joj kod kuće kazati  njeno "izborno tijeo", politika  je protiv Hrvatske, a ne protiv BiH.  Ma koliko se ova sigurna igra sa "mudžahedinima u BiH" izgleda na Pantovčaku voli. Podjednaka logika  važi počesto i u BiH, uz  matematiku koja tu tanku i samoubilačku  logiku  dodatno množi sa tri. Najmanje. Uz  sve zablude o krajnjem rezultatu, tragom krive logike i spram krivog terena.           

Povezani članci

Kriva logika na krivom terenu

Nastavak cijele priče  o (ne)tačnosti  (ne)izgovorenog  u Izraelu  i o vrsti, žestini, sadržaju i motivima reakcija u BiH na sve to ipak je  za nas ovdje mnogo važniji, i suštinski mnogo zahtjevniji kao tema. KGK je tu temu svela u zaključku na indirektnu prijetnju. Čini se mnogo prije na način koji hoće pokazati zaštitu interesa Hrvatske. Pogrešno, i da prihvatimo kako joj uzjamni interes sa susjedima nije bitan. Izgovorena rečenica nakon već rutinskog negiranja onoga što je objavljeno kao njena izjava, glasi: “Došlo je vrijeme da se porazmisli o odnosima  RH i BiH… u posljednje vrijeme, nažalost, vidimo niz koraka koje BiH poduzima prema Hrvatskoj, a koji su prilično agresivni…” Lijepo kad je došlo vrijeme.  Nakon niza godina. U pragmatsko-političkom smislu, ovo je klasika. BiH je počela poduzimati  korake prema Hrvatskoj – tragom osjećanja mnogih da Hrvatska  godinama uporno ne prihvata nikakve “korake” u rješavanju otvorenih pitanja sa BiH. I to je sada problem. A možda je problem i u tome, klasična priča, da se domaće muke najlakše guraju pod “otkrivanje” problema sa drugima, pa je “došlo vrijeme da…” Bez obzira i na to, nesumnjivo je da problema u Bosni i Hercegovini  sa sobom samom pa tako i sa drugima uključujući I Hrvatsku ima i mnogo više nego što evo, iz Jerusalema poručuje  KGK. 

Kao i sve navodno velike priče  u onome što nazivamo politikom na ovim prostorima, tako  se  i ova  sa posjetom Kolinde Grabar Kitarović Izraelu u završnici  našla na sporednom kolosjeku  spram onoga što je  u suštini odnosa između Hrvatske i Izraela. Za nas još interesantnije, u suštini odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. I ono što je KGK  tamo rekla, ili možda i nije baš onako kako je objavio Jerusalem Post, potom ono što je dva dana kasnije  “ispravila”  iskusna  novinarka  lista koji izvjesno  nije tabloid, pa ono kako se reagiralo i na jedno i na drugo u BiH i Hrvatskoj tim povodom po običaju će biti zaboravljeno za koji dan.  Istinska pozadina grube realnosti svjesno će se  gurati pod  tepihe  i u  “zvaničnom” Zagrebu i u Sarajevu.

Pojednostavljeno kazano, dvije su  priče  ovdje  različite  mada  stjecajem okolnosti  dovedene u vezu i kao  odraz  onoga što je  globalna  politička  realnost. Jedna ova što je aktuelni upaljač, a druga  o već ozbiljno urušenom odnosu između Hrvatske i BiH. U toj realnosti jesu evo i Holokaust  i  po potrebi hrvatska  politika  nekada i sada, Izrael i Iran, Zagreb, Sarajevo, Amerika i  teroristi,  izbjeglice  pa opasni emigranti, (ne)profesionalno  novinarstvo itd. itd.  Izgleda kao nespojiv  bućkuriš  koji, eto, isplivava  ovim povodom  iz  mraka.  Posebno je  što  niko od promatrača  ni iznutra ni sa strane  nakon  ovog “slučaja” neće ni za nijansu  promijeniti  ona  stajališta  koja  je imao i minule sedmice.

Kratko  o prvom  dijelu  “afere”  iz  posjete  Predsjednice, nove u nizu do sada zabilježenih  po tragovima  koji baš i nisu  česti u onome što je nekada bila uobičajena i profesionalna diplomacija na najvišem nivou. Na političkom i protokolarnom novou  susret predsjednice Hrvatske  Grabar – Kitarović i predsjednika  Izraela  Reuvena  Rivlina  bio je  sasvim korektan  uz uobičajene  geste i izjave prvih ljudi  dvije države  koje se uvažavaju, pa čak i  uzajamno  tretiraju  kao  “strateški partneri”. Ostale su, doduše,  male  sjene  u  dokazivanju  brige  Zagreba  za  Židove u Hrvatskoj. Proces  restitucije  njihove imovine  ide  veoma sporo, navodno se ne zna još koliko je tačno ubijeno Židova u vrijeme NDH,  šta je sa spomenikom  žrtvama  Holocousta u Zagrebu  koji  “prikriva”  direktnu  odgovornost za  te  žrve  u Hrvatskoj  a  predsjednik  Rivlin  diplomatski  izjavljuje da se u ovu priču ne može uključivati  jer je to “unutrašnja  stvar  Hrvatske…” Nedostaje i odgovor na dilemu  kako je “greška” Jerusalem Posta u objavi  onoga  što je  iskusna  novinarka  kakva je  Greer Fay Cashman  napisala  kada je  objavljenu formulaciju  o razgovoru iza zatvorenih vrata  mogla  dobiti  jedino od zaduženih  u Jerusalemu za  interpretaciju  tog razgovora. Pa još doda, da ako Predsjednica kaže da tako nije rekla, ja neću praviti diplomatske probleme…A Iran i “povezanost sa terorističkim organizacijama”, u ovom slučaju u Bosni, u Izraelu se ne mogu već dugo spominjati  slučajno  ili  neoprezno.

U drugom dijelu  istog teksta   jesu, međutim, i  konstatacija  kako  “uprkos  toplom  dočeku  Grabar – Kitarović na zvaničnom  nivou, nisu  svi  uzbuđeni  tom posjetom”. Citirana je izjava Efraima Zuroffa,  višedecenijskog  prvog  čovjeka  Centra  Simon  Wiesenthal  u Jerusalemu  koji je upozorio  kako je  “ona (Predsjednica KGK)  učinila  neke  veoma  problematične  poteze”, pominjući precizno  pri tome  tri posebna “incidenta”. Prvi je  fotografiranje  predsjednice u Kanadi 2016. sa hrvatskim emigrantima “pod  zastavom  Ustaša  NDH-a, fašista iz ere Nacizma. Oni su ubili 30.000  Židova  u poznatom koncentracionom logoru Jasenovac gdje je također ubijeno desetine hiljada Srba i Roma…”. Drugi  “incident” prema Zuroffu je iz 2018. godine  i posjete  predsjednice Argentini  gdje je tada kazala  kako je to bilo “mjesto gdje su nakon Drugog svjetskog rata  mnogi  Hrvati  pronašli prostor slobode…” U nastavku ove izjave Zuroffa  novina je podsjetila   kako su taj svoj “prostor slobode” tada u Argentini  nalazili i Nacisti  poput  Mengelea i Eichmanna. Kao treći “problematični incident” u navođenju  primjera  za osvjetljavanje pozicije  KGK spram Židova  bio je  radio intervju  dat 2016. godine  u  kojem je oduševljeno govorila  o Marku Perkoviću  citirajući  izjavu da “obožava  slušati Thompsona kojeg  posebno  često sluša u autu sa djecom kada su bila mala…” List dalje pojašnjava kako su nastupi  Thompsonu zabranjeni  u mnogim zemljama zbog pjesama koje glorificiraju ustaške masakre i koncentracione logore u Hrvatskoj…

U ovom kontekstu, valja znati da su odnos prema Holocoustu, uloga Centra Simon Wieshental i Memorijalnog centra Yad Vashem, kao i poruke  Zuroffa u Izraelu mnogim Židovima tamo i u svijetu  mnogo  važniji  od  ishoda  “poslova”  dva predsjednika. Ta pragma “strateškog partnerstva” u nauci, poljoprivredi, neuspjelim pokušajima  kupovine  aviona, vezama sa Amerikom  pa i pominjanje  Irana i terorista u raznim  ciljanim  kontekstima  te  vrste, kao  i ovom bosanskohercegovačkom,  važna je ali samo  striktno prilagodljiva  hladnim  interesima  novih ili starih “geostrategija”. Mjera  odnosa  sa drugima u Izraelu je mnogo više  odnos prema  Holocoustu. Tu nikakvi  interni razlozi  gostiju, ma odakle bili, nisu važniji. Tu ni njihovog razumijevanja  za naredne izbore u Hrvatskoj, dodvoravanje  sjenama NDH-a  preko  šutnje  u Yad Vashemu  i uz “mudrosti” poklanjanja knjige o Stepincu(?!) ovome  Centru u Jerusalemu  nema, niti će ikada biti. S razlogom.  Problem, dakle u konačnici i nije bio u interpretaciji jedne ili dvije rečenice (ne)izgovorene pa kobajagi prekrojene bez  ikakvog dugoročnog efekta.

Nastavak cijele priče  o (ne)tačnosti  (ne)izgovorenog  u Izraelu  i o vrsti, žestini, sadržaju i motivima reakcija u BiH na sve to ipak je  za nas ovdje mnogo važniji, i suštinski mnogo zahtjevniji  kao tema. KGK je tu temu svela u zaključku na indirektnu  prijetnju. Čini se mnogo prije  na način koji hoće pokazati zaštitu interesa Hrvatske. Pogrešno, i da prihvatimo kako joj uzjamni interes sa susjedima nije bitan. Izgovorena rečenica nakon već rutinskog negiranja onoga što je objavljeno kao njena izjava, glasi: “Došlo je vrijeme da se porazmisli o odnosima  RH i BiH… u posljednje vrijeme, nažalost, vidimo niz koraka koje BiH poduzima prema Hrvatskoj, a koji su prilično agresivni…”

Lijepo kad je došlo vrijeme.  Nakon niza godina. U pragmatsko-političkom smislu, ovo je klasika. BiH je počela poduzimati  korake prema Hrvatskoj – tragom  osjećanja mnogih da Hrvatska  godinama uporno ne prihvata  nikakve “korake” u rješavanju otvorenih pitanja sa BiH. I to je sada problem. A možda je problem i u tome, klasična priča, da se domaće muke najlakše  guraju pod “otkrivanje” problema sa drugima, pa je “došlo vrijeme da…” Bez obzira i na to, nesumnjivo je da problema u Bosni i Hercegovini  sa sobom samom pa tako i sa drugima uključujući I Hrvatsku ima i mnogo više nego što evo, iz Jerusalema poručuje  KGK.

Sjećam  se  vremena  iza  rata  kada  je  kompletan  državno-politički  vrh  BiH i Hrvatske  održavao  nekada i dva puta godišnje  sastanak  tada zvanog Međudržavnog  vijeća,  a na stolu bezmalo  sva najvažnija  otvorena  pitanja između dvije države. Ukrštali su se argumenti, tražila  rješenja u dobroj namjeri,  branili  naravno i partikolarni interesi ali, znali smo da smo partneri, da imamo najdužu zajedničku granicu, puno  neriješenih  pitanja,  ako ništa drugo temeljem činjenice da smo dvije nove, suverene države. Svakog mjeseca, potom,  na  sastancima  ministara  vanjskih  poslova, ambasadora  i stručnjaka za konkretn oblasti, utvrđivano je dokle smo došli sa domaćim zadacima, gdje je zapelo, zašto ne ide ako ne ide, kako brže i bolje…To je bio cilj.

Bila je u takvim odnosima tada  hrabra ali logična i poruka  predsjednika Mesića  Hrvatima  ovdje da je “BiH  njihova  država, a  Sarajevo njihov glavni grad…” Onda  su krenuli, prvo ispotiha pa sve otvorenije  procesi  koji su doveli evo i do ovoga danas. Ukinuti su sastanci  Međudržavnog vuijeća, pa susreti stručnjaka za  otvorena pitanja, pa  sastajanja  na mnogim  drugim nivoima.  Udaljavali smo se. Sa novim generacijama onih na vrhovima država  postalo je normalno i da se dolazi u posjete “državi” mimo Sarajeva a poruka – mada ne i izgovarana glasno u početku, postajala je sve jasnija: “To” nije vaš glavni grad. Sviđala  se ta logika mnogima i u Zagrebu ali i u Bosni. Znalo se ko je “naš” a ko nije. Tako i sa  druge dvije “matice”. Znamo danas puno o  podijeljenim  medijima i “desetinama hiljada”  mudžahedina, o  ordenjima  ratnim zločincima i ljubljenju sa njima, dočekivanjima  po aerodromima,  o nazivima  ulica  i institucija,  o  rastakanju države i svega  što je to trebalo biti. Ispod površine, političko-mafijaški  dogovori postoje,  dirigirano je  pravosuđe, izbjeglice kao ubačena kost, gluposti sa prijetnjama uz višegodišnje nerješavanje  granice  na moru koja jeste organizirani problem, a ne Most. Kulminacija je i u užasna  političko-interesnoj  aroganciji  politike u Zagrebu povodom Trgovske Gore i  nuklearnog  otpada  na  izvorištima  vode  za stotina  hiljada stanovnika BiH  itd. itd. Sve je to kraj zatvaranja jednog kruga koji je odmah poslije rata otvaran i protezan na sasvim drugačiji način.

BiH i Hrvatska  nisu više susjedi kakvi su bili  prvih godina ovoga stoljeća, zato što nisu više  ni unutar sebe ono što je obećavano da će biti. A na tragu tog obećanja rađeno je puno u dobroj volji i sa ljudima koji su tako htjeli i znali kako se radi. I šta je sada realnost. Umjesto  razvijanja  svijesti o tome da se naslanjamo jedni na druge, provjerena  igra za opstanak  u igri  je proizvodnja  animoziteta, odbojnosti, hladnoće evo do poruke  da se mora “porazmisliti” o budućim odnosima sa prizvukom prijetnje. Ono što je najgore, jeste zaključak da proizvidena  dekadencija i u vlastitoj kući nije problem ako učvršćuje poziciju  na narednim izborima. Svako “konstruktivno neznanje” i na domaćem terenu u tome je poželjno.

U ovom slučaju, evo, i odigravanje  KGK na BiH ili Iran i teroriste u posjeti  Izraelu  zarad  straha  šta će joj kod kuće kazati  njeno “izborno tijeo”, politika  je protiv Hrvatske, a ne protiv BiH.  Ma koliko se ova sigurna igra sa “mudžahedinima u BiH” izgleda na Pantovčaku voli. Podjednaka logika  važi počesto i u BiH, uz  matematiku koja tu tanku i samoubilačku  logiku  dodatno množi sa tri. Najmanje. Uz  sve zablude o krajnjem rezultatu, tragom krive logike i spram krivog terena.

Novi list

Zlatko Dizdarević
Autor 4.8.2019. u 12:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija