Kriva logika na krivom terenu

Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević 4.8.2019. u 12:39

Izdvajamo

U ovom slučaju, evo, i odigravanje KGK na BiH ili Iran i teroriste u posjeti Izraelu zarad straha šta će joj kod kuće kazati njeno "izborno tijeo", politika je protiv Hrvatske, a ne protiv BiH. Ma koliko se ova sigurna igra sa "mudžahedinima u BiH" izgleda na Pantovčaku voli. Podjednaka logika važi počesto i u BiH, uz matematiku koja tu tanku i samoubilačku logiku dodatno množi sa tri. Najmanje. Uz sve zablude o krajnjem rezultatu, tragom krive logike i spram krivog terena.

Povezani članci

Nastavak cijele priče o (ne)tačnosti (ne)izgovorenog u Izraelu i o vrsti, žestini, sadržaju i motivima reakcija u BiH na sve to ipak je za nas ovdje mnogo važniji, i suštinski mnogo zahtjevniji kao tema. KGK je tu temu svela u zaključku na indirektnu prijetnju. Čini se mnogo prije na način koji hoće pokazati zaštitu interesa Hrvatske. Pogrešno, i da prihvatimo kako joj uzjamni interes sa susjedima nije bitan. Izgovorena rečenica nakon već rutinskog negiranja onoga što je objavljeno kao njena izjava, glasi: “Došlo je vrijeme da se porazmisli o odnosima RH i BiH… u posljednje vrijeme, nažalost, vidimo niz koraka koje BiH poduzima prema Hrvatskoj, a koji su prilično agresivni…” Lijepo kad je došlo vrijeme. Nakon niza godina. U pragmatsko-političkom smislu, ovo je klasika. BiH je počela poduzimati korake prema Hrvatskoj – tragom osjećanja mnogih da Hrvatska godinama uporno ne prihvata nikakve “korake” u rješavanju otvorenih pitanja sa BiH. I to je sada problem. A možda je problem i u tome, klasična priča, da se domaće muke najlakše guraju pod “otkrivanje” problema sa drugima, pa je “došlo vrijeme da…” Bez obzira i na to, nesumnjivo je da problema u Bosni i Hercegovini sa sobom samom pa tako i sa drugima uključujući I Hrvatsku ima i mnogo više nego što evo, iz Jerusalema poručuje KGK.

Kao i sve navodno velike priče u onome što nazivamo politikom na ovim prostorima, tako se i ova sa posjetom Kolinde Grabar Kitarović Izraelu u završnici našla na sporednom kolosjeku spram onoga što je u suštini odnosa između Hrvatske i Izraela. Za nas još interesantnije, u suštini odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. I ono što je KGK tamo rekla, ili možda i nije baš onako kako je objavio Jerusalem Post, potom ono što je dva dana kasnije “ispravila” iskusna novinarka lista koji izvjesno nije tabloid, pa ono kako se reagiralo i na jedno i na drugo u BiH i Hrvatskoj tim povodom po običaju će biti zaboravljeno za koji dan. Istinska pozadina grube realnosti svjesno će se gurati pod tepihe i u “zvaničnom” Zagrebu i u Sarajevu.

Pojednostavljeno kazano, dvije su priče ovdje različite mada stjecajem okolnosti dovedene u vezu i kao odraz onoga što je globalna politička realnost. Jedna ova što je aktuelni upaljač, a druga o već ozbiljno urušenom odnosu između Hrvatske i BiH. U toj realnosti jesu evo i Holokaust i po potrebi hrvatska politika nekada i sada, Izrael i Iran, Zagreb, Sarajevo, Amerika i teroristi, izbjeglice pa opasni emigranti, (ne)profesionalno novinarstvo itd. itd. Izgleda kao nespojiv bućkuriš koji, eto, isplivava ovim povodom iz mraka. Posebno je što niko od promatrača ni iznutra ni sa strane nakon ovog “slučaja” neće ni za nijansu promijeniti ona stajališta koja je imao i minule sedmice.

Kratko o prvom dijelu “afere” iz posjete Predsjednice, nove u nizu do sada zabilježenih po tragovima koji baš i nisu česti u onome što je nekada bila uobičajena i profesionalna diplomacija na najvišem nivou. Na političkom i protokolarnom novou susret predsjednice Hrvatske Grabar – Kitarović i predsjednika Izraela Reuvena Rivlina bio je sasvim korektan uz uobičajene geste i izjave prvih ljudi dvije države koje se uvažavaju, pa čak i uzajamno tretiraju kao “strateški partneri”. Ostale su, doduše, male sjene u dokazivanju brige Zagreba za Židove u Hrvatskoj. Proces restitucije njihove imovine ide veoma sporo, navodno se ne zna još koliko je tačno ubijeno Židova u vrijeme NDH, šta je sa spomenikom žrtvama Holocousta u Zagrebu koji “prikriva” direktnu odgovornost za te žrve u Hrvatskoj a predsjednik Rivlin diplomatski izjavljuje da se u ovu priču ne može uključivati jer je to “unutrašnja stvar Hrvatske…” Nedostaje i odgovor na dilemu kako je “greška” Jerusalem Posta u objavi onoga što je iskusna novinarka kakva je Greer Fay Cashman napisala kada je objavljenu formulaciju o razgovoru iza zatvorenih vrata mogla dobiti jedino od zaduženih u Jerusalemu za interpretaciju tog razgovora. Pa još doda, da ako Predsjednica kaže da tako nije rekla, ja neću praviti diplomatske probleme…A Iran i “povezanost sa terorističkim organizacijama”, u ovom slučaju u Bosni, u Izraelu se ne mogu već dugo spominjati slučajno ili neoprezno.

U drugom dijelu istog teksta jesu, međutim, i konstatacija kako “uprkos toplom dočeku Grabar – Kitarović na zvaničnom nivou, nisu svi uzbuđeni tom posjetom”. Citirana je izjava Efraima Zuroffa, višedecenijskog prvog čovjeka Centra Simon Wiesenthal u Jerusalemu koji je upozorio kako je “ona (Predsjednica KGK) učinila neke veoma problematične poteze”, pominjući precizno pri tome tri posebna “incidenta”. Prvi je fotografiranje predsjednice u Kanadi 2016. sa hrvatskim emigrantima “pod zastavom Ustaša NDH-a, fašista iz ere Nacizma. Oni su ubili 30.000 Židova u poznatom koncentracionom logoru Jasenovac gdje je također ubijeno desetine hiljada Srba i Roma…”. Drugi “incident” prema Zuroffu je iz 2018. godine i posjete predsjednice Argentini gdje je tada kazala kako je to bilo “mjesto gdje su nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati pronašli prostor slobode…” U nastavku ove izjave Zuroffa novina je podsjetila kako su taj svoj “prostor slobode” tada u Argentini nalazili i Nacisti poput Mengelea i Eichmanna. Kao treći “problematični incident” u navođenju primjera za osvjetljavanje pozicije KGK spram Židova bio je radio intervju dat 2016. godine u kojem je oduševljeno govorila o Marku Perkoviću citirajući izjavu da “obožava slušati Thompsona kojeg posebno često sluša u autu sa djecom kada su bila mala…” List dalje pojašnjava kako su nastupi Thompsonu zabranjeni u mnogim zemljama zbog pjesama koje glorificiraju ustaške masakre i koncentracione logore u Hrvatskoj…

U ovom kontekstu, valja znati da su odnos prema Holocoustu, uloga Centra Simon Wieshental i Memorijalnog centra Yad Vashem, kao i poruke Zuroffa u Izraelu mnogim Židovima tamo i u svijetu mnogo važniji od ishoda “poslova” dva predsjednika. Ta pragma “strateškog partnerstva” u nauci, poljoprivredi, neuspjelim pokušajima kupovine aviona, vezama sa Amerikom pa i pominjanje Irana i terorista u raznim ciljanim kontekstima te vrste, kao i ovom bosanskohercegovačkom, važna je ali samo striktno prilagodljiva hladnim interesima novih ili starih “geostrategija”. Mjera odnosa sa drugima u Izraelu je mnogo više odnos prema Holocoustu. Tu nikakvi interni razlozi gostiju, ma odakle bili, nisu važniji. Tu ni njihovog razumijevanja za naredne izbore u Hrvatskoj, dodvoravanje sjenama NDH-a preko šutnje u Yad Vashemu i uz “mudrosti” poklanjanja knjige o Stepincu(?!) ovome Centru u Jerusalemu nema, niti će ikada biti. S razlogom. Problem, dakle u konačnici i nije bio u interpretaciji jedne ili dvije rečenice (ne)izgovorene pa kobajagi prekrojene bez ikakvog dugoročnog efekta.

Lijepo kad je došlo vrijeme. Nakon niza godina. U pragmatsko-političkom smislu, ovo je klasika. BiH je počela poduzimati korake prema Hrvatskoj – tragom osjećanja mnogih da Hrvatska godinama uporno ne prihvata nikakve “korake” u rješavanju otvorenih pitanja sa BiH. I to je sada problem. A možda je problem i u tome, klasična priča, da se domaće muke najlakše guraju pod “otkrivanje” problema sa drugima, pa je “došlo vrijeme da…” Bez obzira i na to, nesumnjivo je da problema u Bosni i Hercegovini sa sobom samom pa tako i sa drugima uključujući I Hrvatsku ima i mnogo više nego što evo, iz Jerusalema poručuje KGK.

Sjećam se vremena iza rata kada je kompletan državno-politički vrh BiH i Hrvatske održavao nekada i dva puta godišnje sastanak tada zvanog Međudržavnog vijeća, a na stolu bezmalo sva najvažnija otvorena pitanja između dvije države. Ukrštali su se argumenti, tražila rješenja u dobroj namjeri, branili naravno i partikolarni interesi ali, znali smo da smo partneri, da imamo najdužu zajedničku granicu, puno neriješenih pitanja, ako ništa drugo temeljem činjenice da smo dvije nove, suverene države. Svakog mjeseca, potom, na sastancima ministara vanjskih poslova, ambasadora i stručnjaka za konkretn oblasti, utvrđivano je dokle smo došli sa domaćim zadacima, gdje je zapelo, zašto ne ide ako ne ide, kako brže i bolje…To je bio cilj.

Bila je u takvim odnosima tada hrabra ali logična i poruka predsjednika Mesića Hrvatima ovdje da je “BiH njihova država, a Sarajevo njihov glavni grad…” Onda su krenuli, prvo ispotiha pa sve otvorenije procesi koji su doveli evo i do ovoga danas. Ukinuti su sastanci Međudržavnog vuijeća, pa susreti stručnjaka za otvorena pitanja, pa sastajanja na mnogim drugim nivoima. Udaljavali smo se. Sa novim generacijama onih na vrhovima država postalo je normalno i da se dolazi u posjete “državi” mimo Sarajeva a poruka – mada ne i izgovarana glasno u početku, postajala je sve jasnija: “To” nije vaš glavni grad. Sviđala se ta logika mnogima i u Zagrebu ali i u Bosni. Znalo se ko je “naš” a ko nije. Tako i sa druge dvije “matice”. Znamo danas puno o podijeljenim medijima i “desetinama hiljada” mudžahedina, o ordenjima ratnim zločincima i ljubljenju sa njima, dočekivanjima po aerodromima, o nazivima ulica i institucija, o rastakanju države i svega što je to trebalo biti. Ispod površine, političko-mafijaški dogovori postoje, dirigirano je pravosuđe, izbjeglice kao ubačena kost, gluposti sa prijetnjama uz višegodišnje nerješavanje granice na moru koja jeste organizirani problem, a ne Most. Kulminacija je i u užasna političko-interesnoj aroganciji politike u Zagrebu povodom Trgovske Gore i nuklearnog otpada na izvorištima vode za stotina hiljada stanovnika BiH itd. itd. Sve je to kraj zatvaranja jednog kruga koji je odmah poslije rata otvaran i protezan na sasvim drugačiji način.

BiH i Hrvatska nisu više susjedi kakvi su bili prvih godina ovoga stoljeća, zato što nisu više ni unutar sebe ono što je obećavano da će biti. A na tragu tog obećanja rađeno je puno u dobroj volji i sa ljudima koji su tako htjeli i znali kako se radi. I šta je sada realnost. Umjesto razvijanja svijesti o tome da se naslanjamo jedni na druge, provjerena igra za opstanak u igri je proizvodnja animoziteta, odbojnosti, hladnoće evo do poruke da se mora “porazmisliti” o budućim odnosima sa prizvukom prijetnje. Ono što je najgore, jeste zaključak da proizvidena dekadencija i u vlastitoj kući nije problem ako učvršćuje poziciju na narednim izborima. Svako “konstruktivno neznanje” i na domaćem terenu u tome je poželjno.

U ovom slučaju, evo, i odigravanje KGK na BiH ili Iran i teroriste u posjeti Izraelu zarad straha šta će joj kod kuće kazati njeno “izborno tijeo”, politika je protiv Hrvatske, a ne protiv BiH. Ma koliko se ova sigurna igra sa “mudžahedinima u BiH” izgleda na Pantovčaku voli. Podjednaka logika važi počesto i u BiH, uz matematiku koja tu tanku i samoubilačku logiku dodatno množi sa tri. Najmanje. Uz sve zablude o krajnjem rezultatu, tragom krive logike i spram krivog terena.

Novi list