Križni put jednog ideološkog dvoroga

Izdvajamo

• Zašto je, konačno, onu čuvenu rečenicu - „Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu ili napisanu riječ“ - ministar Zlatko Hasanbegović potpisao tek nakon napada na Antu Tomića, a ne nakon njegova uvredljivo formuliranog teksta? Zašto, da pojasnim – imam ja tih „zašto“ koliko hoćeš – na „važnost odgovornosti za javno izgovorenu ili napisanu riječ“ Antu Tomića podsjećaju razbijači „na ulici“, a Zlatka Hasanbegovića samo Ante Tomić u NIN-u?

Povezani članci

• Je li bitno čiji si? Sud oslobodio sina Šefika Kurdića za saobraćajnu nesreću sa smrtnim ishodom
• Antiheroji globalnog straha
• Nacionalistička i klerikalna desnica provode duhovno i ideološko nasilje nad građanima
• BiH – Paranoja političkih manipulatora i „titromuda“!
• Živimo u svijetu sustavnoga zaglupljivanja
• Ljetni praznici za djecu i zastupnike

Foto: mladina.si

Novinari, jebiga, nemaju Općinski sud, već svoj vlastiti. Naš je posao „maloumnike, klaunove, redikule i bijednike“ u politici prikazivati kao ljude „koji ne zaslužuje nikakvo poštovanje okoline“. Za ministra kakav je Zlatko Hasanbegović, recimo, imamo zgodnu, kratku i vrlo preciznu formulaciju. Tup.

Piše: Boris Dežulović, N1

Zbog teksta objavljenog siječnja ove godine u beogradskom NIN-u, u kojemu ga je novinar Ante Tomić nazvao – samo trenutak, da pronađem – dakle „retardom“, “nemogućim bićem”, “političkim minotaurom”, “ideološkim jednorogom”, “slaboumnim zagrebačkim muslimanom”, “bijednikom” i “ustaškim klaunom”, sad već tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović presavio je tabak, olizao plajvaz i podigao sudsku tužbu.

„Formulacije koje je Tomić uvrstio u tekst“, saznali smo od ministrova odvjetnika, „imaju očitu svrhu da Hasanbegovića prikažu kao maloumnika, klauna, redikula i bijednika, dakle kao čovjeka koji ne zaslužuje nikakvo poštovanje okoline i pristojan odnos drugih ljudi“, nanoseći mu „neimovinsku štetu” i ozbiljne duševne patnje. „Na zagrebačkim ulicama“, naime, „doživio je brojna dobacivanja, nazivanja klaunom, jednorogom, retardom, bijednikom i slaboumnim“, a „neugodnim situacijama“ bio je, veli, „izložen i na radnom mjestu“.

Bilo je strašno, svjedočit će ministar sutra na sudu, dok publika nijema od užasa bude slušala strahote koje je nesretnik doživio nakon tih Tomićevih, kako se stručno kaže, „formulacija“. Sudnicom će odjekivati tmuli vrisci i prigušene kletve, pa će se čak i sudska zapisničarka, gospođa Ljubinka – tanka jedna sredovječna žena, ne znate je vi, koja je za dvadeset godina staža zapisala najveće užase koje čovjek može domisliti – u jednom trenutku samo onesvijestiti i udariti glavom o stol. I časni sudac, iskusni lisac koji je sudio ratnim zločincima, masovnim ubojicama, serijskim silovateljima i Petru Čobankoviću, pustit će na koncu jednu tanku suzu.

– Rekli ste – ponovit će potreseni sudac uhvativši zrak – „jednorog“?

Gospođa Ljubinka za stenografskim strojem opet će zakrenuti očima, klonuti i tupo udariti glavom o stol.

– Tako je, ali bilo je tih formulacija još – slomljenim glasom odgovorit će oronula ljuštura Zlatka Hasanbegovića, sve zapravo što je nakon Tomićeva teksta ostalo od nekoć slavnog ministra kulture. – Šetao sam zagrebačkim ulicama kad je netko za mnom podviknuo, „alo, politički minotauru!“, ali kad sam se okrenuo, nije bilo nikoga. Ubrzao sam korak… i onda…

– Gospodine Hasanbegoviću, možete li?

– U redu je, časni suče… ispričavam se – pribrat će se ministar nakon nekoliko trenutaka.

– Samo polako. Otpijte malo vode. Što je onda bilo?

– Ubrzao sam korak, kad je isti glas za mnom povikao još glasnije, „ustaški klaunu i…“ – tu će Hasanbegović staklenim očima pogledati ravno u suca – „ideološki jednorože!“.

Težak uzdah poput ispunit će sudnicu poput kakvog tmastog oblaka, iskidanog munjama reskih krikova i jecaja iz publike. Sa stenografskog stola opet će se začuti samo tupo: „tup“.

– Jadni Bože! – zaustit će sudac.

– Ne, ne, baš „jednorože“ – ispravit će ga ministar Hasanbegović. – Formulacija je bila „ideološki jednorože“.

– Tup – začut će se ponovo.

– Znam, dobro sam čuo – objasnit će mu sudac. – Zato i kažem: jadni Bože.

– Ali ne, povikao je „jednorože“.

Tup.

– Molim vas, molim vas, mir u sudnici! – udarit će na koncu časni sudac drvenim čekićem, probijajući se kroz žamor i kletve iz publike. – Gospođo Ljubinka, možete li nastaviti?

– Mogu, sve u redu – odgovorit će gospođa Ljubinka, dok joj kap krvi s rasjekotine na čelu bude plesala na vrhu nosa.

– Gospodine Hasanbegoviću – okrenut će se ovaj prema ministru. – Možete li u sudnici pokazati čovjeka koji je napisao tekst u NIN-u sa formulacijama „politički minotaur“, „nemoguće biće“, „ustaški klaun“ i…

– Časni suče, jel baš moram? – požurit će prestravljeni Hasanbegović.

– U redu je, gospodine ministre, ne bojte se. To čudovište – prijeteći će sudac pogledati prema optuženičkoj klupi – još dugo nikoga neće nazivati „ideološkim jednorogom“.

Tup.

Tako je bilo, časni sude, jednorog nikome. Pardon, ne d’o Bog nikome. Tko nije iskusio surovu zagrebačku ulicu nakon Tomićeve kolumne u NIN-u – tko Cvjetnim trgom i „špicom“ nije prošetao subotom u podne, kada u Zagreb dođe NIN s novom Tomićevom kolumnom, pa ga manekenke i starlete prezirno mjerkaju preko dizajnerskih naočala, bakice s cekerima formuliraju prema njemu „ideološki jednorože!“

Tup.

A Igor Mandić sa štekata u Preradovićevoj iz cigare otpuhuje dimove u obliku slova U, podrugljivo podvikujući „alo, politički minotauru!“ – taj ne zna što je pakao. Kriv je kurac bio Križni put hrabre hrvatske vojske po prašnjavim drumovima Bleiburga u proljeće 1945. prema križnom putu Zlatka Hasanbegovića po Bogovićevoj ulici prošlog siječnja, kad je kod kolportera na Trgu razgrabljen novi NIN, a tout le Zagreb čitao samo zloglasni beogradski nedeljnik. „Neugodnim situacijama“ – da, gospodo: neugodne situacije, najstrašnije od svih situacija u kojima se živ čovjek ikad našao – ministar Hasanbegović „bio je izložen i na radnom mjestu“.

Tu sam se, priznajem, i ja slomio: jedva čekam suđenje, pa da čujem kakvim je to točno „neugodnim situacijama na radnom mjestu“ bio izložen ministar kulture.

– Bilo je tih, kako se zovu, neugodnih situacija koliko hoćete – tronuto će svjedočiti shrvani ministar. – Samo koji dan kasnije objavili su mi mladenačke fotografije s ustaškom kapom na splitskoj Rivi, pa sam se morao odreći NDH. Javno, pred cijelom državom! Teško mi je i danas pričati o tim danima. Na kraju sam kao ministar kulture morao i u Jasenovac!

– Ne valjda službeno? – promucat će sudac u nevjerici.

– Službeno – drhtavim glasom potvrdit će ministar. – Ukratko, na radnom mjestu me zbog Tomićevog teksta zajebavao tko je stigao. Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, na primjer. Niti tjedan-dva nakon teksta u NIN-u poslala me… oprostite… u Pakrac.

– U Pakrac? Što ćete zaboga vi u Pakracu?

– Kao posebni izaslanik predsjednice Republike – duboko će udahnuti ministar – na susret s patrijarhom Irinejom i Svetim sinodom Srpske pravoslavne crkve, te parastos za četvoricu episkopa pakračkih u sabornom hramu Svete trojice.

– Sereš?! – otet će se sucu. – Ispričavam se. Stvarno?

Ne, stvarno: kojim je to – sad bez zajebancije – „neugodnim situacijama“ na „zagrebačkim ulicama“ i „radnom mjestu“ bio izložen ministar kulture Zlatko Hasanbegović? Dobro, osim ministarske posjete Jasenovcu i parastosu za četvoricu episkopa u Pakracu, kad je ministar kulture ispao, hm, „ideološki dvorog“: to je zaista bilo neugodno, i rijetko podlo od gospođe Predsjednice. Ustaška kapa na njegovoj glavi, opet, bila je – i to je točno – prilično „neugodna situacija“, ali bila je punih dvadeset godina prije Tomićeva teksta, i nije bila „na zagrebačkim ulicama“, nego na splitskim.

Ako je, naime, zaista tako – ako ga je Tomić „formulacijama“ u NIN-u prikazao kao „čovjeka koji ne zaslužuje nikakvo poštovanje okoline“, te mu nanio „neimovinsku štetu” i ozbiljne duševne patnje zbog „neugodnih situacija na ulici“ – zašto onda „neugodne situacije na ulici“ doživljava Ante Tomić? Jasno, ako se složimo da je onaj fizički napad rabijatnih dvoroga u Splitu, nekoliko tjedana kasnije, situacija ponešto ipak neugodnija od parastosa za episkope. Zašto – to mene zanima, a trebalo bi i časni sud – nakon strahotnog Tomićevog teksta devastirani Zlatko Hasanbegović po Hrvatskoj maršira kao brončani narodni heroj, zašto ga dakle tako duševno oboljelog NIN-ovi čitatelji u Hrvatskoj dočekuju kao Juru Francetića na konju, a Antu Tomića „na ulici“ sačekuju samo Francetićevi duševno bolesni konji?

Zašto je, konačno, onu čuvenu rečenicu – „Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu ili napisanu riječ“ – ministar Zlatko Hasanbegović potpisao tek nakon napada na Antu Tomića, a ne nakon njegova uvredljivo formuliranog teksta? Zašto, da pojasnim – imam ja tih „zašto“ koliko hoćeš – na „važnost odgovornosti za javno izgovorenu ili napisanu riječ“ Antu Tomića podsjećaju razbijači „na ulici“, a Zlatka Hasanbegovića samo Ante Tomić u NIN-u?

O da, „važnost odgovornosti za javno izgovorenu ili napisanu riječ“. Dobro jutro, gospodine ministre, imam novost za vas: u odgovornost javnog posla spada i rizik da vas zbog „izgovorene ili napisane riječi“ novinar nazove i takvim „formulacijama“ kao što su – samo trenutak, da pronađem – dakle „retard“,“politički minotaur”, “ideološki jednorog”,

Tup.

“nemoguće biće”, “slaboumni zagrebački musliman”, “bijednik”, “ustaški klaun” i „ograničeni kolodvorski endeholičar“. Dobro, ova posljednja formulacija nije Tomićeva, to ja častim.

Novinari, jebiga, nemaju Općinski sud, već svoj vlastiti. Naš je posao „maloumnike, klaunove, redikule i bijednike“ u politici prikazivati kao ljude „koji ne zaslužuje nikakvo poštovanje okoline“. Za ministra kakav je Zlatko Hasanbegović, recimo, imamo zgodnu, kratku i vrlo preciznu formulaciju.

Tup.

N1