ENG
Praktični su razlozi – koji drugi? – za osebujan katolički običaj obilježavanja nekršćanskih, bezbožničkih i ateističkih kuća, koje svake godine u ovo doba, prije nego seoski pop krene u tradicionalni blagoslov obitelji i škropljenje namještaja, ministrantski volonteri označavaju različitim lako uočljivim simbolima.
U vinkovačkoj župi Presvetog Srca Isusovog u Lapovcima, recimo, to rade kredom.
‘Proteklih godina na zidove se kredom ispisivala ‘0’, zbog čega je bilo dosta prigovora od strane građana, pa sam dolaskom u župu to promijenio’, odgovorio je na ‘prigovore građana’ na lokalnom portalu tamošnji župnik, velečasni Ladislav Dort. ‘Sada ministranti kredom na vrata ili kapije građana koji primaju svećenika ispišu ‘plus’, a na vrata onih koji ne primaju svećenika, ili nisu u tom trenutku doma, stave malu crticu, koja se kasnije, ako bude potrebe i želje, pretvori u ‘plus’.’
Svakako, valja pohvaliti svećenika koji je hrabro dokinuo uznemirujuću praksu obilježavanja nekršćanskih domova kredom iscrtanim slovom O – ili brojkom 0, ovisi o kutu gledanja – pa uveo radikalno drugačiju metodu: obilježavanje malom crticom – ili, ovisno o kutu gledanja, ‘minusom’. Koji, ako ste pažljivo pratili, ostavlja mogućnost pokajanja.
Praktični su, eto, razlozi, koji drugi – svećenik odmah sa šora vidi u kojoj kući ima ‘potrebe i želje’, a u kojoj nema, da se ne zajebava džabe – pa je praktična i metoda. Ako te, kako se zove, potrebe i želje ima, pokajaloj se i blagoslovljenoj obitelji kuća naknadno označi jednim potezom krede, pretvarajući ‘minus’ u ‘plus’, grafem koji, slobodno preveden, znači ‘Zauzeto, Hrvat’, ili preciznije ‘Blagoslovljeno, katolik’. Ako pak nikakve potrebe i nijedne želje nema, na neblagoslovljenoj kući ostane zgodan mali ‘minus’. Nešto kao ono ‘O’: ‘Obuzeto, Sotona’.
Neki bi građani, istina, mogli prigovoriti kako pravo na šaranje po privatnoj svojini nije predviđeno čak ni Vatikanskim ugovorima, a oni sitničaviji dodati i kako zapravo nema nijednog praktičnog razloga da se neznabožačke kuće uopće označavaju, kad su već dragovoljno označene one vjerničke: jednako je lako, ‘ako ima potrebe i želje’, i one neoznačene kasnije blagosloviti ‘plusom’. To je zato što građani ne razumiju da praktični razlozi označavanja kuća i njihov praktički smisao nisu jedno te isto. Praktični je razlog da župnik s ulice vidi u koju je kuću dobrodošao, a praktički smisao da narod na ulici vidi u koju kuću župnik dobrodošao nije.
Kad to ne bi bio smisao, onoga bi vrelog ljeta 1944., recimo – kad su počele deportacije mađarskih Židova u Auschwitz, a gradonačelnik Budimpešte Ákos Farkas obznanio odluku da se svi gradski Židovi privremeno prebace u dvije hiljade za njih predviđenih zgrada – sasvim dovoljno bilo već i to što su čestiti i čisti Mađari svoje kuće označili tablama s gradskim grbom i natpisom ‘Itt nem laknak zsidók!’, ‘Ovdje ne žive Židovi!’. Ne bi, da je iz praktičnih razloga dovoljno označiti ‘naše’, nežidovske kuće, i onih dvije hiljade židovskih bilo označeno žutim Davidovim zvijezdama. Koje su se kasnije – da je bilo vremena koliko ‘potrebe i želje’ – lako mogle pretvoriti u ‘plus’ i označiti s ‘Itt nem laknak zsidók!’.
Nije to, znamo, bilo prvi put da nacisti označavaju židovske domove i dućane, ali jest bilo prvi put da su sustavno i precizno označene sve židovske kuće u jednom gradu. Neki su građani Budimpešte, istina, mogli prigovoriti kako nema nijednog praktičnog razloga da se židovske kuće uopće označavaju, kad su već dragovoljno označene one arijevske, a oni sitničaviji dodati kako privremeno preseljavanje Židova u dvije hiljade ‘csillagos házak’ – hm, ‘zvjezdastih kuća’ – prije Auschwitza nema ni nekog praktičkog smisla. To je zato što građani nisu razumjeli da praktični razlog označavanja neblagoslovljenih kuća žutim zvijezdama i praktički smisao te operacije nisu jedno te isto. Praktični je razlog, na primjer, bio vrlo jednostavan: dvjesto hiljada Židova u označenim zgradama raštrkanim po gradu bili su, recimo, ‘živi zid’ kojim se Budimpešta branila od savezničkih zračnih napada.
Učini li vam se stoga pomalo preuzetno i ambiciozno uspoređivati označavanje neblagoslovljenih kuća u Hrvatskoj 2017. s označavanjem neblagoslovljenih zgrada u Budimpešti 1944., to je zato što ne razumijete da praktični razlozi mogu biti različiti, a da praktički smisao ostane isti. A praktički je smisao uvijek i samo označavanje onih neblagoslovljenih pripadanjem većini. Čak i kad su praktični razlozi vrlo različiti, od olakšavanja posla mjesnom župniku do otežavanja posla savezničkim bombarderima: i vojnici Baghdadijeva kalifata, primjerice, jednako danas savezničkim bombama kao živi zid podmeću Druge. I jednako im označavaju kuće.
U iračkom gradu Mosulu, recimo, to rade crvenom bojom.
Prije dvije i pol godine, kad su glavosječe Islamske države zauzele Mosul, svijet su obišle slike kuća obilježenih znakom nalik jednookom ‘smajliću’, zapravo krugom unutar kojega se nalazi arapsko slovo N, odnosno Nun – kao ‘Naṣārā’, ‘Nazarećani’ – kojim su kalifovi ‘ministranti’ označavali, shvatili ste, kršćanske domove.
‘Zbog toga je bilo dosta prigovora od strane građana’, jednako je kalif Baghdadi mogao odgovoriti na ‘prigovore građana’ koji su tada, sjetit ćete se, diljem svijeta u znak solidarnosti s iračkim kršćanima svoje profilne slike na društvenim mrežama mijenjali arapskim grafemom Nun. I on je tada imao praktične razloge i vrlo praktično rješenje: kršćani mogu – ‘ako ima potrebe i želje’, valjda – jednim potezom ‘minus’ pretvoriti u ‘plus’ i primiti blagoslov islama, ili ostati kršćanski bezbožnici i plaćati poseban porez, takozvani jizya. Ili pak – ne žele li primiti svećenika u kuću, ni plaćati porez – ono treće.
Kao, na primjer, u egipatskom selu Al Nazla godinu dana ranije, kad je nakon vojnog udara u Kairu pobješnjela rulja krenula ubijati i paliti prethodno pedantno označene kuće koptskih kršćana. Praktični su bili razlozi – narod s bakljama odmah sa šora vidi u kojoj kući ima ‘potrebe i želje’, a u kojoj nema, da se ne zajebava džabe – pa je bila praktična i metoda. Ako te, kako se zove, potrebe i želje nema, neblagoslovljena se kuća naknadno označi petrolejom i vatrom.
Od označavanja neblagoslovljenih kuća do njihove paljevine, kako vidite, ne treba mnogo. Ponekad se, ne biste vjerovali, dogodi preko noći. Kao onomad u Bosni i Hercegovini, kad bi označene muslimanske kuće već sutradan ujutro – doslovno dakle preko noći – svitale temeljito ispražnjene, nerijetko i spaljene, ponekad zajedno s neblagoslovljenim stanarima.
U Prijedoru su, recimo, to radili bijelim krpama.
‘Prije su se te kuće palile, zbog čega je bilo dosta prigovora od strane građana, pa sam dolaskom na čelo Skupštine srpskog naroda općine Prijedor to promijenio’, jednako je, lijepo ga mogu čuti, pred Haškim sudom za ratne zločine mogao objasniti ratni gradonačelnik Prijedora Milomir Stakić. ‘Sada nesrpsko stanovništvo grada samo izvjesi bijelu zastavu na krovove ili prozore, pa stanare protjeramo ili poubijamo, a kuće kasnije, ako ima potrebe i želje, jednim potezom pripišemo našim borcima.’
Različiti su praktični razlozi, koji drugi?, za označavanje kuća, različite su i praktične metode, ali je praktički smisao uvijek isti – označavanje Drugih i Drugačijih. Nije stoga problem kad kredom ispisani ‘minus’ na kući na to podsjeti neblagoslovljene: problem je kad se toga dosjete blagoslovljeni.
