Krugovi ljubavi Srđana Aleksića nadahnjuju svijet!

Goran Sarić
Autor 13.4.2014. u 10:24

Krugovi ljubavi Srđana Aleksića nadahnjuju svijet!

Kolumnista našeg portala Goran Sarić piše o reakcijama javnosti u Holandiji na film Srđana Golubovića ” Krugovi”.

Piše: Goran Sarić

Već danima se spremam da odgledam film “Krugovi” (Circles) o pokojnom Srđanu Aleksiću. Znate, o onom vojniku koji je u Treb… Ma, ko u bivšoj Jugi, a posebno u BiH, ne zna pokojnog Srđana? Samo onaj ko, iz nekih svojih razloga, neće da zna za njega. A takvima, neznalicama iz nečiste savjesti, ne želim, i neću, ništa da objašnjavam.

Film je dobio izvrsnu recenziju u dnevnom listu Volkskrant, i to na cijeloj stranici, sve sa fotografijom glavnog glumca Aleksandra Berčeka, zagledanog u daljinu, u crne oblake.

Hoću, velim da odgledam taj film, imam ga kod kuće, ali nikako mi se ne da. Svaki put kad sjednem pred ekran nešto iskrsne. Kao sa poezijom: neće stih kad ti hoćeš, nego kad je njemu ćef!

Tako se desilo da odem u bioskop, i prvo odgledam nešto sasvim drugo. Prijateljica slavila rođendan, pa nas đuture pozvala na novi film Meryl Strip, August Osage County. Odlična priča. Zamršena porodična drama, vrckavi dijalozi, dobar scenario. No, ono što plijeni i dominira je upravo glavna glumica – ovdje neurotični cinik – koja doslovce “nosi” film. Čudi me da sjajna Stripova (opet) nije dobila oskara.

Dobar fim, kažem. Ali, pravu umjetnost, onu koja te barne do koske, vidio sam tek dvije-tri noći docnije, kad sam u sitne sate napokon sjeo da odgledam film režisera Srđana Golubovića, tako visoko ocijenjen (i) u ovdašnjoj štampi. Mada imam običaj da, na kućnoj projekciji, često ustajem do wc-a, frižidera, podruma sa “tečnim derivatima”, ovaj film sam odgledao prosto “zalijepljen” za stolicu. I supruga, moj najbolji filmski kritičar – uvijek zaspi već nakon petnaestak minuta ako film počne da “gnjavi”- ni da trepne! Tih dva sata prošlo nam je kao u nekom teškom, mučnom, ali ljekovitom snu. To zaista može samo vrhunska umjetnost. Da te, na javi, prisili da sanjaš, sve zaboraviš: znaš da si tu, a opet u nekoj sasvim drugoj stvarnosti, njenoj izvrnutoj kopiji, mimesisu.

   Sasvim kratko: ovaj celuloidni mimesis se, odvija dvanaest godina nakon rata u Trebinju, Beogradu i Njemačkoj, i prati likove povezane sa nasilnom smrću Srđana Aleksića: njegovog oca, najboljeg prijatelja – hirurga koji u Beogradu treba da operiše jednog od Srđanovih ubica! – te, u Njemačkoj, njegovu bivšu ljubav i čovjeka kojeg je Srđan u ratu spasio.

Naravno, nije mi namjera da prepričavam film. Reći ću samo da nad svim pozitivnim likovima, kao blaga sjena, bdije lik čovjeka koji ih je volio, a eto, neke i spasio. Oca koji, mada star i bolestan, njemu u spomen svojim rukama hoće da sagradi kapelicu; bivšu ljubav, uvučenu u nesrećnu vezu s jednim kriminalcem; i, na koncu, čovjeka koga je, u centru Trebinja, spasio od premlaćivanja, plativši taj herojski čin sopstvenim životom.

Dugo sam se te noći, s gukom u utrobi prevrćući se u krevetu, pitao: je li to bilo uzalud? Kad vidim moju, i Srđanovu zemlju: izdijeljenu, zaostalu, siromašnu, korumpiranu, totalno sjebanu… Da li je, takva, vrijedila njegove žrtve?

Na to pitanje neka svako da svoj odgovor. Što se mene tiče, ja duboko vjerujem da svako od nas nosi barem mrvu odgovornosti za svijet u kojem živimo. Za mene lično, svaki rat na planeti je svačiji rat. I baš u tome – preuzimanju lične odgovornosti u borbi protiv zla –  je ogromna veličina onog što je Srđan Aleksić, u centru svog grada i pred gomilom pasivnih promatrača, učinio.

Uostalom, na to teško pitanje o smislu i besmislu dobročinjenja najbolji odgovor u samom filmu daje Srđanov otac: (treba sve učiniti) “…da se nešto pokrene na bolje, da se potakne na nova pozitivna djela, da se poput krugova koji nastaju kada se kamen baci u vodu, širi dobro.”

Krugovi mržnje, krugovi ljubavi.

A da je u Bosni i Hercegovini, pa i u mom Konjicu, bilo još aleksića, tome sam i sam svjedočio.

Nije li, tako, nakon što su pljačkaši jedne noći došli da opelješe napušten stričev stan, u naše sklonište došao moj komšija i prijatelj Dino Šašić, vojnik Armije BiH, da mene i majku čuva od zlikovaca? Nije li moj drugi prijatelj Gordan Bertolan, rizikujući sopstveni život, usred bijela dana izašao da spriječi otimačinu i pljačku u radionici drugog našeg susjeda. Pa mu ono, dvonožno, u uniformi – ni zlikovaca nije bilo samo u Trebinju – pucalo iznad glave u znak upozorenja?!

Dobri moji momci, Dino i Gordan. Namjerno ih navodim po imenu. Zaslužili su, debelo. Oni su moja vojska, ja druge niti imam, niti mi treba.

To su neki moji, i naši, u grotlu mržnje i zla, napravljeni vreli krugovi.

   

Goran Sarić
Autor 13.4.2014. u 10:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija