KRVNIKOVA PJESMA

Autor 25.1.2012. u 10:53

KRVNIKOVA PJESMA

Jedini argument koji prozvani nude jest da se misa zadušnica može održati za svakoga, tim više – da je nema smisla održavati za pravedne i poštene, već prije svega za grješnike, za spas njihove duše. Duše? Ante Pavelić nema nikakvo pravo na dušu, kamoli na njen spas. To je pravo – pred svakim poštenim čovjekom, institucijom i svime postojećim što atribut poštenja hoće ponijeti – nepovratno proćerdao naređujući pokolje, paleže i deportacije na nacionalnoj, rasnoj, vjerskoj, rodnoj, političkoj i drugim osnovama. To je pravo zauvijek izgubio pred gotovo 100. 000 ubijenih u Jasenovcu, svima onima poklanim oko Gline, streljanim u Gračacu, povješanim u Sanskom Mostu – izaberite vrijeme, mjesto i način oduzimanja života, ali smrt i samo smrt za tim vampirom ostaje, nikakva duša.


S prozora moje druge dječje sobe, kutijice u neboderu u koji smo, baš nekako s prvim žrtvama nacionalističkih mašinerija i ekonomskoga kolapsa u njihovoj pozadini, uselili zadnjom rundom zamjene vojnih stanova nije se, početkom tih crvljivih devedesetih, vidio niti jedan crkveni toranj. Ako bih se baš nagnuo, toliko da susjedu ‘presječe srce’, mogao bih pogledom tek okrznuti vršak zvonika Sv. Duje, te možda najironičnije među katedralama. Njezin je brod, izgrađen početkom 4. stoljeća, projektiran i isprva je služio kao mauzolej cara Dioklecijana, jednog od posljednjih zaista revnih rimskih progonitelja kršćana. Na kraju je pak, iako službeno posvećena ‘uznesenju blažene Djevice Marije’, crkva u pučkom imagnariju ostala trajno uknjižena na ime jedne od Dioklecijanovih žrtvi – prvog salonitanskog biskupa Dujma.

Zatim su crvi uzavreli i kroz prozor se bilo još manje preporučljivo naginjati. Uslijedili su dani provedeni u podrumima, sirene za opću i zračnu opasnost, Galebovi i Migovi koji su sa sobom, osim straha, donijeli odredbe o potpunom zamračenju. Upravo nekako u okrilju tog općeg mraka počeli su u dometu pogleda nicati neobični betonski hangari, građevine nalik kasarnama nekih jednako sumnjivih generala jednako sumnjivih namjera. Planski izgrađeni da prime masu novokomponovanih, oportunističkih, ‘Tuđmanovih vjernika’ – gomilu mahom bivših članova partije, skojevaca i onih kojima u crkvu još do jučer nije padalo napamet zaviriti – te dovršeni otprilike s početkom novog milenija, ti su mi nezgrapni bastardi pseudosakralne arhitekture odjednom uzeli obzor. U ovom trenutku, vratim li se u svoje djetinje odaje, i bez naginjanja mogu ih izbrojiti pet.

Ona najveća, čiji zvonik sad stoji između mene i Mosora – Mertojački Sv. Josip – nedavno je bio pozornica splitskog uprizorenja jedne iznimno opasne povijesne travestije. U njoj je, naime, kao što je to u nekim splitskim župama na godišnjicu smrti već tradicija, služena sveta misa zadušnica za poglavnika kvislinške Nezavisne Države Hrvatske, Antu Pavelića: s dvjestotinjak prisutnih bilo je to jedno od posjećenijih misnih slavlja. Lekcija iz povijesti nije potrebna – riječ je o zloglasnom ustaškom vođi, naci-fašističkom slugi i dupeliscu, čovjeku koji je izravno odgovoran za smrt stotina tisuća ljudi i najcrnju epizodu hrvatske povijesti uopće. Upravo je taj tamni mesar, koji je na ‘hrvatski tron’, pod imenom Tomislav II, formalno inaugurirao vojvodu od Spoleta (u narodu poznatijeg kao ‘vojvoda od Šporeta) – dodajmo dašak lokalne ironije – Dalmaciju i Split, njeno srce, predao fašističkoj Italiji.

Od katoličke crkve, da odmah raščistimo, ništa drugo nisam ni očekivao. Taj izrazito konzervativno i nacionalno obojeni kapitalistički trust već stoljećima nema ništa zajedničkog s naukom kojeg formalno ispovijeda, kao ni s principima i praksama uime kojih su na mukama umirali oni kojima, dokraja izopačeno i cinično, još uvijek posvećuju svoje objekte. No gdje su javnost, mediji, država? Je li moguće da baš nitko, osim gerile standardnih sumnjivaca, ‘udbaša, bezbožnika i djece jugooficira’, ne vidi u tome problem? I poslovično lešinarenju skloni mediji isprva su uglavnom prečuli priču – ona više niti ne predstavlja zanimljivost, eksces: priče zapravo nema. Minimalna prašina digla se tek nakon reakcije iz vana, nakon službene note Efraima Zuroffa i Centra Simon Wiesenthal, a čak i formalno veliki antifašista, predsjednik države Ivo Josipović, izjavljuje da su mise za Pavelića ‘privatni čin vjerske prirode’!

Jedini argument koji prozvani nude jest da se misa zadušnica može održati za svakoga, tim više – da je nema smisla održavati za pravedne i poštene, već prije svega za grješnike, za spas njihove duše. Duše? Ante Pavelić nema nikakvo pravo na dušu, kamoli na njen spas. To je pravo – pred svakim poštenim čovjekom, institucijom i svime postojećim što atribut poštenja hoće ponijeti – nepovratno proćerdao naređujući pokolje, paleže i deportacije na nacionalnoj, rasnoj, vjerskoj, rodnoj, političkoj i drugim osnovama. To je pravo zauvijek izgubio pred gotovo 100. 000 ubijenih u Jasenovcu, svima onima poklanim oko Gline, streljanim u Gračacu, povješanim u Sanskom Mostu – izaberite vrijeme, mjesto i način oduzimanja života, ali smrt i samo smrt za tim vampirom ostaje, nikakva duša.

Čak i kada bi zaista samo vjerski razlozi bili u pitanju, za takav je čin nemoguće pronaći moralnog opravdanja; čak i takav bi postupak bio nepojmljiv bez da je, u najmanju ruku, ta ista crkva održala zadušnicu za svaku krvnikovu žrtvu. No problem je mnogo dublji, i naravno, nema nikakve veze s dušom, kao što sama ta služba nema nikakve veze s vjerskim obredom. Zadušnica Paveliću politički je čin par excellence, i kako takvog ga treba tretirati. S obzirom na instituciju koja obred provodi, ‘pastvu’ koja ga redovito pohađa i pripadajući kontekst, i više je nego evidentno da je riječ o povijesnom revizionizmu najgore vrste, apologetici nečega što nipošto ne smije biti relativizirano. Ovakve bi manifestacije, smatram, ako naš antifašizam nije samo deklarativan, mogle i morale biti podložne zakonskoj sankciji, kao što to, prema ustavu, promicanje zločinačkih nacifašističkih ideologija uostalom jest. Tek smo se mlako i jedva, pod vanjskim pritiskom, oslobodili dijela simbola Ustaške vojnice, Crne legije i sličnog znakovlja godinama viđanog na glavnim trgovima pod izlikom ‘koncertnog domoljublja’; koliko će nam trebati da bez vrdanja i nedvosmisleno osudimo i sankcioniramo apologetiku sistema koji ih je proizveo? I to u srcu te iste prodane Dalmacije, jednom tužnom, trulom i pokvarenom srcu, kad o glavi već ne može biti govora.

S obzirom na povod dopustit ću si da završim u dostojnom i ekumenskom tonu, kakvog odgovorni svećenici, njihovi nadređeni te oni koji su im sve to omogućili žive i propagiraju: pizda vam materina klerofašistička; smrt fašizmu – sloboda narodu!

Maribor 2012 – zivljenjenadotik

Autor 25.1.2012. u 10:53

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija