Kuga i kolera

Heni Erceg
Autor 30.6.2022. u 13:30

Izdvajamo

  • Pa kako je bilo moguće da se čitav jedan grad otme njegovim stanovnicima i prepusti turističkoj rulji čija je kupovna moć takva da su se i ugledni restorani u centru „prilagodili“ i postali smrdljive pečenjarnice u kojima su pica i pomfrit jedina ponuda? Uz već gomilu, u zidove Palače ugrađenih, pečenjara, dragstora s alkoholom i sladoledarnica. Kako je bilo moguće da se čudesna estetika takvog grada onečisti trećerazrednim konfekcijskim turizmom, da vas susjedi preziru jer svoj stan niste pretvorili u sredstvo lake i izdašne zarade? I gdje su uostalom svi ti ljudi čiji su stanovi u čitavim stambenim zgradama pretvoreni u apartmane? Svakako, daleko od razuzdane gomile i grada kojemu je isisana duša i smisao bivanja.

Povezani članci

Kuga i kolera

Uglavnom, u državi u kojoj brodovi odavno ne klize s navoza – nedavno je ugašeno i ono jada što je bilo preostalo od splitskog škvera – tvornički se dimnjaci ne dime, mali obrti gase, turizam je slamka spasa, a od plaćanja poreza izuzeti vlasnici apartmana, njih mali milijun, garant socijalnog mira. Ako će se pri tome Split pretvoriti u veliki javni zahod, koga briga. Njegovi su rijetki građani koje apartmanska pohlepa nije zaslijepila ionako odustali od užitka u bezobrazno skupoj kavi na prelijepim mu trgovima. Kao prije njegove tranzicije iz Grada u kužni stacionar.

Ulicom u centru Splita vijugala je toga sparnog dana oveća količina ljudi strpljivo čekajući u redu. Mogla sam ih zaobići, doduše jedva, probijajući se kroz nepodnošljivu gomilu polugole dječurlije, u kupaćim kostimima, s otkrivenim sisama, takozvanim turistima koji su neumoljivo prisvojili Dioklecijanov grad čija je fenomenalna jezgra spomenik kulture; prisvojili, kažem, ali ne da ga poštuju i uživaju u njegovom izgledu, nego posve obrnuto, da ga zgaze, unize, požderu, dok ih ponizno opslužuje obespravljena nacija konobara i čistačica.

No vratimo se onom zmijolikom redu i pitanju što se tamo može čekati, budući da nijednog dućana s odjećom, knjigama ili metlama u ovome gradu više nema? I otkrivam da je to obična buža u kojoj se prodaje sladoled, nikakvih kolača nema, jer Split ima tek jednu i pol slastičarnu, ali zato svaka preostala rupa unutar Palače nudi taj kurentni proizvod. Pa zašto onda toliki red baš ovdje, kad sličnih rupa ima gdje god hoćeš? Zato što kugla sladoleda, zaleđene vodice umjetnih boja i mirisa, tu košta „samo“ 12 kuna, dok je drugdje cijena dvostruko veća, pa će dvije kuglice koštati 44 kune, nešto manje od kilograma teško uzgojenog teleta.

Tako ovoga ljeta svjedočimo kugi dvostruke inflacije; novčane koja Hrvate ostavlja bez daha kod svakog ulaska u trgovinu, o restoranu mogu tek sanjati, i inflacije podvrste turista koji su Split prepoznali kao grad za partijanje jer se kao takav godinama propagira. Postao je tako turistička prijestolnica primitivizma i sramote, preplavljena isključivo gostima čija zamisao dobrog provoda ne seže dalje od cjelonoćnog lokanja za što su im na raspolaganju snažno reklamirane „alkoholne ture“ na koje ih vode za to „školovani“ turistički radnici, sve od birtije do birtije, gdje se toči alkohol po dogovorenim sniženim cijenama. A kako je čitav centar Splita pretvoren u jedan veliki birc, tako ono malo žilavih, preostalih stanara gradske jezgre pola godine žive životom zombija. Neispavani, bijesni i nemoćni pred stihijom „finih“ Evropljana, uvjerenih da su u zoološkom vrtu, a ne u gradu vjekovne kulture, pa pišaju gdje stignu, razbijaju vrata na renesansnim zgradama i spomenicima, goli teturaju po ulicama i, dakako, arlauču. Policija? Inspektori? Kazne? Ne, toga nema, to se, naime, protivi politici grčevite borbe za svakog gosta.

Pa kako je bilo moguće da se čitav jedan grad otme njegovim stanovnicima i prepusti turističkoj rulji čija je kupovna moć takva da su se i ugledni restorani u centru „prilagodili“ i postali smrdljive pečenjarnice u kojima su pica i pomfrit jedina ponuda? Uz već gomilu, u zidove Palače ugrađenih, pečenjara, dragstora s alkoholom i sladoledarnica. Kako je bilo moguće da se čudesna estetika takvog grada onečisti trećerazrednim konfekcijskim turizmom, da vas susjedi preziru jer svoj stan niste pretvorili u sredstvo lake i izdašne zarade? I gdje su uostalom svi ti ljudi čiji su stanovi u čitavim stambenim zgradama pretvoreni u apartmane? Svakako, daleko od razuzdane gomile i grada kojemu je isisana duša i smisao bivanja.

Bilo je moguće zato jer tako hoće državna politika, uz asistenciju lokalne vlasti koja je – za račun masovnosti neodgojenih mladih turista željnih tek pijane zabave – izgubila nekadašnje kvalitetne goste srednjih godina, odgojene da po gradskim ulicama, svojim ili tuđim, ne hodaju goli, ne povraćaju i urlaju, te poštuju domicilno stanovništvo. Onemogućen je i dolazak domaćih gostiju koje sada tjedan dana ljetovanja košta kao bolji polovni auto. Na kartu takvog turizma, što za sobom ostavlja devastirani, usmrđeni grad, zaigrale su odavno splitske vlasti i sada se kusaju rezultati opake strategije – dokidanja grada za njegove stanovnike i prepuštanje stihiji.

Središnja vlast pak u ladici odavno drži Zakon održivog turizma kojim bi se povećao broj hotela, koji sada čine tek 10 posto ponude, i regulirala histerična apartmanizacija gradova i otočkih mjesta, koja sva, Split pogotovo, infrastrukturno pucaju, izložena masovnom, nekontroliranom turizmu. Riječ je o vrlo jednostavnom zahvatu koji se zove porez na dohodak, a kojega su, kao unikatna kategorija građana, lišeni jedino vlasnici apartmana. Uz to, Zakon, po uzoru na evropske zemlje, predviđa zabranu turističkih apartmana u stambenim zgradama, ukoliko se nema privola svih stanara, to jest onih „neposlušnih“ koji stan koriste za življenje, te razlikuje iznajmljivanje u domaćinstvu, uz prisustvo vlasnika, od apartmana čije gazde vide svoje goste samo kada im uzmu pare i daju ključ.

Uglavnom, u državi u kojoj brodovi odavno ne klize s navoza – nedavno je ugašeno i ono jada što je bilo preostalo od splitskog škvera – tvornički se dimnjaci ne dime, mali obrti gase, turizam je slamka spasa, a od plaćanja poreza izuzeti vlasnici apartmana, njih mali milijun, garant socijalnog mira. Ako će se pri tome Split pretvoriti u veliki javni zahod, koga briga. Njegovi su rijetki građani koje apartmanska pohlepa nije zaslijepila ionako odustali od užitka u bezobrazno skupoj kavi na prelijepim mu trgovima. Kao prije njegove tranzicije iz Grada u kužni stacionar.

Mladina

Heni Erceg
Autor 30.6.2022. u 13:30