Kula babilonska

Autor 15.5.2012. u 21:51

Kula babilonska

Začuđeni i smeteni jezičnom raznolikošću među ljudima, različiti narodi su tokom povijesti pokušavali objasniti tu činjenicu. Naravno, nivo znanja im nije bio dovoljan da se uzdignu iznad mitološkog objašnjenja, pomiješanog dakako s pojedinim elementima inkorporiranima iz stvarnosti. Uz različite mitove, od sumerskih, preko židovskih, srednjoameričkih, muslimanskih i inih, nekako je – barem za ljude „zapadne civilizacije“ – najpoznatiji onaj iz biblijske Knjige postanka, poznat kao mit o kuli babilonskoj. Babilonska kula je – naravno,  lišena mitoloških arhitektonskih svojstava – zaista postojala u doba kaldejskog kralja Nabukodonosora (7. stoljeće pne), kada je Babilon bio najveći grad na svijetu sa preko 80000 stanovnika. No, vratimo se biblijskom mitu: 

Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. Ali kako su se ljudi selili s istoka, naiđu na jednu dolinu u zemlji Šinearu, i tu se nastane. Jedan drugome reče : Hajdemo praviti opeke te ih peći da otvrdnu!. Opeke im bile mjesto kamena, a paklina im služila za žbuku. Onda rekoše : Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji! Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. Jahve reče : Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome jezik ne razumije. Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada. Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve raspršio po svoj zemlji.”  (Biblija, Stari zavjet, Knjiga postanka, 11) 

I tako je, razljućen ohološću ljudi koji smatrahu da se mogu uzdići do samih nebeskih dvorana Tvorca, samoljubivi i  kako se čini  još oholiji Bog, po kratkom postupku – mislio je za sva vremena – obračunao sa stremljenjima ljudske vrste. Pobuna ljudi koji smatrahu da Jahve nije smio nebesa ostaviti samo za sebe, a ljudima prepustiti tek Zemlju, bila je slomljena. No, ne po prvi puta Savršenstvo se prevarilo (što ostavlja mjesto za sumnju jeli baš zaista toliko savršen koliko se priča) – sjetite se samo Adama, Eve, drva spoznaje i izgona iz Raja, pa ćete shvatiti o čemu govorim. Daklem, spomenuta priča o kuli babilonskoj ima i svoj nastavak. 

        Ljudski rod pomiješanih jezika, pokazao se tvrđim i inovativnijim orahom nego li je Gospodin bio uvjeren. Hiljadama, da ne kažem tisućama godina, polako se uzdizao oporavljajući se od božje kazne i mic po mic napredovao ponovno se opasno približavajući nebesima. Vjerojatno je Pantokrator imao neka važna posla na nekom drugom dijelu svog posjeda (svemir je neizmjerno velik) te u prvi mah nije ni primjetio opasnost koja mu se ubrzano približavala (kako jedna božja godina iznosi 1000 ljudskih, ne moramo se čuditi kako taj “prvi mah” za nas traje tisućljećima). Ljudi su dodavali ciglu po ciglu – ovaj puta ne onu od gline, no od iskustva i znanja stečenog tijekom vremena u kojem su nekako uspjeli izbjeći svevidećem božjem pogledu, i počeli graditi novu babilonsku kulu – kulu Spoznaje! Čak su malo pomalo uspijevali prevladavati i jezične barijere koje im je Svevišnji tako lukavo nametnuo. Sve veći dijelovi čovječanstva počeli su od jezične fragmentacije prelaziti na sintezu, prije bismo rekli parcijalnog noli jedinstvenog karaktera, ali… Polako im je dospijevalo do uma kako je neizmjerno lakše surađivati ako se međusobno razumiju, nešto kao u ono mitsko nabukodonosorovo vrijeme. Pa su ogromni podskupovi čovječanstva počeli komunicirati engleskim, njemačkim, španjolskim, portugalskim, francuskim i inim jezicima koji im olakšavahu život i međusobno razumijevanje. Desilo se tako da se dragi Bog pri povratku sa svog službenog puta diljem vasione o kojoj vodi neprekidnu brigu, vratio u ovaj region svemira negdje krajem osamdesetih ili početkom devedesetih godina prošlog stoljeća (čini nam se da je iskoristio bliski prolazak komete ShoemakerLevy za prijevoz, no ne bismo se usudili inzistirati), i kratka inspekcija stanja na trećoj planeti od Sunca odmah mu je pokazala – stanje nije onakvo kakvim ga je ostavio poslijednji put! Ljudska bića ponovno podižu pogled prema nebesima! Što, pogled – naprosto nezadrživo streme prema njima ne obazirući se na sve moguće žute i crvene kartone kojima ih je svojevremeno opomenuo da dobro paze što rade. Treba hitno nešto poduzeti, inače bi stvari mogle lako izmaći kontroli. Bog je savršen i sveznajući doduše, ali i on mora povremeno, ako već ne učiti (jer sve zna, zar ne?) a ono ponavljati gradivo i iskustva stjecana tokom različitih perioda, u različitim događajima na različitim dijelovima svog posjeda. U djeliću djelića (božje) sekunde, shvatio je da na ovaj izrod svog – kako je nekada mislio – vrhunskog djela, ne može više primijeniti metode primjenjene za doba Nabukodonosora; ta dovitljiva, lukava i savršenija stvorenja no što ih je nakanio stvoriti, učas bi ga prozrela! Morat će promijeniti pristup, zaključio je, mada je mudro i dalje se držati lingvističkog područja gdje može zadati najbolnije udarce čovječanstvu (osim totalnog istrebljenja, razumije se, ali to već spada u područje djelovanja njegovog rođaka Sotone).

         Sasvim slučajno, strefilo se da u intervalu između sagledavanja situacije, promišljanja o njoj i donošenja odluke – što je sve trajalo koju pikosekundu (u našem vremenskom mjerilu), planeta okrene njegovom pogledu dio jednog poluotoka, danas uglavnom znan po imenu Region iliti Regija. Pa, negdje se mora početi, zar ne, pomisli, istovremeno skenirajući svojim umom situaciju na tom zabačenom zakutku planete. Ukazala mu se država nekih Slavena (koje Biblija, njegova najomiljenija knjiga, ni ne spominje), koji – činilo se na prvi pogled – življahu u relativno harmoničnim međusobnim odnosima. Već drugi pogled (ima li smisla uopće govoriti o prvom, drugom ili trećem pogledu kod bića koje sve obuhvaća u jedan jedini trenutak) naoblačio mu je lice ali ga istovremeno uvjerio kako je baš s pravog kraja počeo provoditi svoj plan – većina tih stvorova je upražnjavala neku čudnu religiju zvanu ateizam, iliti bezboštvo! Kad već bogomoljce drskost navodi na pokušaje da se uspnu do njega, što li će se tek usuditi ovi pogani? Uspijevali su se međusobno sporazumijevati nekim čudnim jezikom koji su maltene svi dobro razumijevali i bez većih problema komunicirali na njemu. „Ako im pobrkam jezike“, pomisli Vrhovni Magičar kozmosa, „oni će se prisjetiti slučaja babilonske kule i odmah će znati o čemu se radi. Neće proći mnogo vremena, i opet će se oporaviti od tog udarca – još uspješnije negoli od poslijednjeg koji su pretrpjeli. Mnogo će biti bolje ako im pobrkam razum; nadalje će se stvari kretati same od sebe!“. 

        Rečeno, učinjeno. Kako je upravo u to vrijeme nekako bio maksimum sunčeve aktivnosti, bez mnogo problema umiješao je u ogranak plazme koji je liznuo spomenutu Regiju poveću količinu virusa miješanih tipova (označenih inicijalima imena bezbožnih žitelja poluotoka, kao H, S, B i C) koji izravno djeluje na mozak – virusa nacionalizma. A dalje se sve odvijalo po prastarom scenariju babilonske kule. Zaraza se širila sve brže i brže, prelazeći s čovjeka na čovjeka eksponencijalnom brzinom; svaki tip virusa u krugu određene narodne zajednice. Kako su im se mozgovi inficirali raščlanjujući nekad jedinstveni mozak Homo sapiensa na međusobno nesukladne podvrste (H, S, B i C), istom brzinom došlo je i do raščlanjivanja nekoć jedinstvenog jezika i do posvemašnje zbrke u sporazumijevanju. Pretvaranje mozgova u pihtijastu masu, ne veće vrijednosti no 2 Eu po kilogramu, pratio je totalni jezični kaos i ludilo. Nisu više mogli razumijeti jedni druge, a bome da su još manje razumijevali i sebe same. Kaos se proširio na cijeli spektar međusobnih odnosa inicirajući krvava nasilja, ratove, razaranja, lopovluke i ine oblike djelovanja karakterističnih njihovim dalekim precima. Jauci nesrećnika na različitim jezicima (H: „Pomozi nam Bože!“, S: „Pomozi nam Bože!“, B: „Pomozi nam Bože!“, C: „Pomozi nam Bože!“) nailazili su na gluhe uši kako onoga od kojega zahtijevahu pomoć, tako i na pripadnike drugih naroda Regije, jer se više nisu razumijevali. Jezici im bijahu pobrkani! U svom somnambulističkom bezumlju zaraženi smatrahu kako je to upravo prirodno stanje stvari koje je, sretnim stjecajem okolnosti, ipak uspjelo izaći na vidjelo. Samo mali broj pripadnika tih nesretnih naroda ostao je neinficiran razarajućim virusom – mora da su vukli imunitet, preko svojih predaka,  još od nabukodonosorovih vremena. Svijet je ostao zatečen događajima koji su eskalirali pred njegovim očima. Odmah je shvatio važnost jezika za međusobno razumijevanje i prevenciju tragedija kakva je zadesila regionalce, te se svim silama bacio na traženje cjepiva koje bi spriječilo širenje zaraze na svekoliko svjetsko pučanstvo. Istraga je – pardon – istraživanje je u tijeku, sa neizvjesnim ishodom. 

        A dragi Bogo? Kozmos je neizmjeran u svojoj veličini, raznolikosti i kompleksnosti. Bezbroj nepredviđenih događaja na bezbroj lokacija ište njegov angažman. Koristeći prolaz svog kometodialnog prijevoza kroz perihel, napustio je naš Sunčev  sistem s osmjehom na licu. Posijao je sjeme raskola koje će bar na idućih par tisuća godina držati ljudsku vrstu daleko od njegovih nebeskih dvora. Njegovo rješenje, postalo je naš problem. Kako se narodi Regije nose sa njegovoim razrješenjem? Uglavno se, na različitim, međusobno nerazumljivim jezicima mole onome koji ga je i stvorio: „Pomozi nam Bože!“. Tako govori mit. U stvarnosti je stvar nešto drukčija – probleme uvijek stvaraju ljudi sebi samima.       

 

Autor 15.5.2012. u 21:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija