Kultura na nagaznoj Nini

Viktor Ivančić
Autor 25.6.2021. u 13:56

Kultura na nagaznoj Nini

Faktička propast “Nagrade mlade kritike”, odnosno matrice po kojoj je ona koncipirana, predstavlja značajan dobitak za hrvatsku kulturu, koja se na taj način, barem na trenutak, barem u neznatno kratkoj epizodi, lišava terora vlastitog pridjeva

Užas: ograda od bodljikave žice pokazuje se propusnom!

Na što je, do vraga, utrošeno toliko gvožđa i šiljaka?! Na propalu investiciju? Rupe i prolazi niču na sve strane. Granica je tragično porozna. Nadležni su zgroženi. Nadležni su bijesni i raspižđeni. Strka je i panika, jer se u zoni stroge zabrane miješanja odvija nepodnošljiva cirkulacija ljudstva. Umjetnički nastrojene individue bez ozbiljna otpora prodiru na naš teritorij, a zabilježeni su i slučajevi da pojedinci odavde bezobzirno odlaze tamo. K tome se i osoblje za koje se pretpostavljalo da će čuvati svrhu i stabilnost bodljikave prepreke odalo sramnoj sabotaži. Neki su viđeni kako čudnim alatima drsko cvikaju državnu žicu, kao da imaju u primisli nečuvenu perverziju, ogradu sastavljenu od šupljina…

Kako zaustaviti taj granični debakl? Da pokušamo sa zidom od armirana betona? Da probamo s materijalom od kojeg je načinjen kolektivni mozak hrvatske kulturne vlasti?

Na moj tekst “Ne zvati se Semezdin” – koji je, toplo se nadam, pridonio nastanku džumbusa i prokazivanju kriterija na kojemu je ustanovljena “Nagrada mlade kritike”, projekt financiran od Ministarstva kulture, jer se rečeni kriterij u najkraćem svodi na to da Semezdin Mehmedinović i njemu slični u Hrvatskoj imaju biti tretirani kao strani pisci – stigla su dva “demantija”, oba nakrcana zavidnom količinom gluposti i niskosti. Prvi, nepotpisani, prispio je iz Instituta za promicanje čitanja, pa pretpostavljam da iza njega stoji predsjednica tog udruženja Ivana Ljevak, dok je drugi poslala glasnogovornica Ministarstva kulture Renata Margaretić Urlić, pretpostavljam u ime ministrice Nine Obuljen Koržinek.

“Demantije” sam stavio u navodnike jer se njima ništa ne demantira, svi fakti navedeni u mome tekstu ležerno preživljavaju hinjene “ispravke” i opstaju kao nepobitne činjenice, a svejedno se reagiranja pjene od teških kvalifikacija za moje novinarsko nedjelo: gospođa Ljevak veli da se njime “na ozbiljan način dovodi u zabludu javnost” i “stvara krivu sliku o projektu”, da je ono puno “naknadnih konstrukcija” koje su “u najmanju ruku netočne”, dok je za gospođu Obuljen Koržinek, odnosno njenu trbuhozborku Margaretić Urlić riječ o “teškoj povredi novinarske profesije”, o “teškim klevetama” i o “govoru mržnje”.

Glasnogovornica Ministarstva kulture Renata Margaretić Urlić (Foto: Davor Puklavec/PIXSELL)

Ovo zadnje mi je, priznajem, najzabavnije, naročito kada se sagleda u integralnoj verziji, naime: “Nagrada koja je trebala poticati učenike u hrvatskim školama na čitanje djela suvremenih hrvatskih autora nije zaslužila ovakav govor mržnje.” Zaista? Zlobnik poput mene mogao bi pitati što će ti slavni hrvatski jezik nad čijom čistoćom bdiješ s tolikim žarom, štiteći ga od infekcija i štetnih tuđinskih utjecaja, ako si u stanju napisati da “Nagrada… nije zaslužila ovakav govor mržnje”? I što će šire građanstvo zaključiti kada ovakav primjer invalidne pismenosti dolazi iz centra koji se patetično busa u prsa misionarskim planom da proizvede načitanu i pismenu omladinu?

A opet, zanemarimo li problem pismenosti, možda se želi sugerirati da ja prakticiram govor mržnje naprosto zato što “mrzim” ministricu kulture i njenu nacionalističku politiku, što su za ovu priliku nazvane “Nagradom”. Bojim se da su tu ozbiljno pobrkani lončići, i to na lošem hrvatskom. Prema najprostijoj definiciji, govor mržnje je delegitimiranje drugoga po osnovi njegova porijekla, a to će reći da ni najteže invektive, uključujući uvrede, klevete i psovke, da i ne govorimo o pukim kritičkim opservacijama, najčešće nije moguće podvesti pod tu kategoriju bez pakosna krivotvorenja. Kada bi, na primjer, gospođa Obuljen Koržinek, preko svoje trbuhozborke Margaretić Urlić, meni opsovala majku ili izjavila da sam gad, to ne bi bio govor mržnje. Govor mržnje bio bi tek ako bi mi opsovala hrvatsku, bosansku ili srpsku majku, ili mi rekla da sam hrvatski, bosanski ili srpski gad.

Zadržimo li se na najprostijoj definiciji – da je govor mržnje delegitimiranje drugoga po osnovi njegova porijekla – što je onda proglašenje knjige jednoga Bosanca nepoželjnom nego neverbalni govor mržnje?

Ona to, naravno, uopće ne misli: ona drži da sam ja običan gad, koji zbog kritičkih razmatranja njezina lika i djela zavrjeđuje da mu se pripiše krimen govora mržnje i na taj način diskvalificira iz debate. Ja pak, bez trunke mržnje, smatram da je ona obična sitna manipulantica, doduše lišena skrupula, te joj je najmanji problem utopiti bliske suradnike kada se za to ukaže potreba, ili ih koristiti kao potrošnu sapunsku robu da u javnosti stvori predodžbu kako su, u pogledu tekućih prljavih poslova, njoj osobno ruke čiste.

Ipak, zadržimo li se na najprostijoj definiciji – da je, dakle, govor mržnje delegitimiranje drugoga po osnovi njegova porijekla – što je onda proglašenje knjige jednoga Bosanca nepoželjnom za srednjoškolce nego neverbalni govor mržnje, odnosno govor mržnje čije su riječi zamijenjene djelom? I zbog čega Ministarstvo kulture smatra da smije svoja djela upisivati u moje riječi?

U “demantiju” Ministarstva kaže se da gospođa Obuljen Koržinek ni na koji način nije sudjelovala u izbacivanju romana Semezdina Mehmedinovića iz izbora, nego je samo inzistirala na poštivanju utvrđenih kriterija, a kriteriji su podrazumijevali da djelo bude napisano na hrvatskome, ne na bosanskome ili nekom trećem stranom jeziku, s tim da ni kriterije nije donijelo Ministarstvo, već ih je sastavio nositelj projekta, Institut za promicanje čitanja, uz napomenu da je Ministarstvo bilo spremno dati novac jedino ako su oni točno takvi, odnosno – kako se precizira u “demantiju” – “prihvatilo je financirati ovaj projekt zbog njegova cilja promicanja čitanja hrvatskih suvremenih autora”.

Iz očitovanja predsjednica obaju žirija, Đurđice Čilić i Jagne Pogačnik, jasno je, međutim, da Ivana Ljevak kao glavna organizatorica “Nagrade mlade kritike” isprva nije imala ništa protiv toga da se roman “Me’med, crvena bandana i pahuljica” nađe u užem izboru od pet knjiga, čak je osobno o tome obavijestila autora i zamolila ga za daljnju suradnju, da bi onda nakon četiri tjedna promijenila mišljenje, očito zbog direktive iz centrale, te betonirala kriterije što su dotad bili tobože nejasni. Tko je iz ministričine birokratske posluge šeficu Instituta priveo razumu i elementarnim normama hrvatske duhovnosti – jer je ova tek krotko prihvatila “odgovornost”, ne objasnivši u čemu se ona sastoji, niti otkrivajući tko ju je prosvijetlio – i kako je tekla moguća komunikacija između autorica dvaju “demantija”, Nine i Ive, možemo samo nagađati. Pa dobro, evo fikcije:

N: Tu imate nekog Bosanca. Piše na bosanskom i plus se zove Semezdin. To ne može.

I: Tako je odlučio stručni žiri.

N: Znači da se žiri nije držao utvrđenih kriterija. U kriterijima jasno stoji – hrvatski pisac, hrvatski jezik, hrvatski izdavač.

I: Mislila sam da je na meni da komuniciram sa žirijem i vodim projekt. Ja sam njihovu odluku već prihvatila. Sad je to malo nezgodno…

N: Ali na meni je da kontroliram jesu li poštovani kriteriji. Zbog tih kriterija ste dobili dvjesto tisuća kuna, sjećate se? Sad lijepo objasnite žiriju da je pogriješio, a ako otkaže poslušnost, zamijenite ga novim.

I: Izbit će skandal. Mogao bi vas neki gad napasti u novinama.

N: Zašto mene? Pa nisam ja predložila kriterije, nego vi, sjećate se? Drugi put predložite neke druge, pa nećete imati ovakvih problema.

I: Kada bih predložila druge kriterije, da li bih od vas dobila novac?

N: Naravno da ne biste. Već sam i onom gadu u demantiju protumačila da ovakve projekte prihvaćamo financirati isključivo zbog “promicanja čitanja suvremenih hrvatskih autora”.

I: Znači, kvaka 22. Nagrabusila sam u svakom slučaju.

N: Nemojte u ovoj kući, Ivana, citirati stranu literaturu.

Ili već nekako slično… U svakom slučaju, za prosječno je inteligentnu osobu dosta uvredljivo i ponižavajuće kada se personal Ministarstva kulture pravi blesav, tvrdeći da ni na koji način ne učestvuje u odbacivanju nepoćudnih knjiga i autora, nego tek brine o dosljednome poštivanju kriterija, kada nema dvojbe da se upravo preko kriterija provodi čistka, a te kriterije, čak i kada ih formalno ne donosi, objektivno utvrđuje Ministarstvo kulture, jer uskraćuje novac ako su oni drugačiji od očekivanih.

Početkom ove godine, recimo, Ministarstvo kulture odbilo je otkupiti za biblioteke Litterisovo izdanje “Filosofije palanke” Radomira Konstantinovića (inače prvo u Hrvatskoj), uz obrazloženje da je riječ o knjizi na srpskome jeziku, a Ministarstvo otkupljuje “samo knjige na hrvatskom jeziku” ili strane knjige “prevedene na hrvatski jezik”. Nakon što se vlasnik Litterisa Dražen Katunarić žalio na odluku, navodeći da bi pridržavanje tog kriterija vodilo u “jedan oblik diskriminacije sa suptilnim izgovorom” i u “neku vrstu čišćenja knjižnica od srpskih knjiga” – koje je besmisleno prevoditi – odgovoreno mu je da je Kulturno vijeće za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost, razmotrivši iznova ponuđene argumente, “ostalo pri svojem prvotnom prijedlogu koji je ministrica prihvatila”. Ministrica je pak novinaru tim povodom saopćila da “nisu zadovoljeni formalni kriteriji za otkup”, kao i da je temeljni cilj tijela kojim rukovodi “očuvanje hrvatske književne i kulturne baštine te poticanje suvremene hrvatske književne i kulturne produkcije”. Tada, u veljači, pisao sam o tome kako je kulturni fašizam palanke odbacio knjigu u kojoj je ispisana njegova dijagnoza.

Zašto bismo se, dakle, u slučaju skidanja Mehmedinovićeva romana s liste knjiga koje smiju doći učenicima u ruke detektivski upuštali u otkrivanje izaslanika ili birokratskog punkta koji je realizirao Višu volju, ako svi znamo tko je nositelj te volje i ako je bjelodano kako sistem funkcionira na način da u svim varijacijama najodgovornijem licu osigura alibije? Meni je, pokorno priznajem, savršeno svejedno preko koje od metastaza Nina Obuljen Koržinek provodi svoju kancerogenu kulturnu politiku.

Meni je, pokorno priznajem, savršeno svejedno preko koje od metastaza Nina Obuljen Koržinek provodi svoju kancerogenu kulturnu politiku

U konkretnome slučaju ne bih čak stavio ruku u vatru da su gospođa Ljevak i gospođa Obuljen dvije odvojene osobe, odnosno da gospođa Ljevak nije ekstenzija gospođe Obuljen zadužena za to da teret javne blamaže ponese na svojim plećima. Ako taj vid trudbeništva gospođi Ljevak prija, ako je ta radna obaveza uvjet za dotok onih dvjesto hiljada iz državnog budžeta, nemam ništa protiv, svatko ima svoja zadovoljstva i svoju moralnu metriku, no osjećam se prilično neudobno kada me u sklopu tih aktivnosti optužuje da “dovodim u zabludu javnost” i gradim “konstrukcije” koje su “u najmanju ruku netočne”.

Jedina konstrukcija koja se ovdje servira, i to u najmanju ruku bezočno, a u krajnju ruku uzaludno, jest da su Semezdin Mehmedinović, Andrej Nikolaidis, Josip Mlakić i njima slični za hrvatske čitatelje školskog i postškolskog uzrasta – strani pisci.

Objašnjavajući zbog čega je istupila iz drugog žirija, Jagna Pogačnik je tu administrativnu manipulaciju, s akterima koji muljaju, lažu, spletkare i taje informacije, lijepo raskrinkala, zakucavši predzadnji čavao u lijes jedne farse s pseudoprosvjetnim aspiracijama. Moj tekst, istina, drži “pretjeranim”, jer “postavlja šira pitanja” i jer “polazi od onoga što je percipirala javnost”, mada se meni čini da je i njena reakcija uslijedila nakon što je “pretjeranim” tekstom ta percepcija promijenjena, te je umjesto kuloarskoga pred općinstvo iznesen suštinski aspekt priče. Svejedno, odbivši biti dio tima sklepanog radi toga da sanira štetu koju je izazvao prvi, neposlušni i nedovoljno patriotski žiri, povukla je potez vrijedan poštovanja.

Tek, da sad ne bismo skrenuli iz suštinske u bulevarsku sferu, moram primijetiti da onaj “Nepoznati Netko” koji defilira kroz njezin tekst, a još je napadnije prisutan u opreznom žamoru književne čaršije – N. N. koji je “doista” zabranio Mehmedinovićevu knjigu i o kojem svi tako grozničavo nagađaju – meni uopće nije nepoznat (kao ni bilo kome drugom, uostalom), bez obzira na identitet ovlaštenog predstavnika koji je isporučio njegovu egzekutivnu mjeru. Taj – odnosno ta – stoluje u zagrebačkoj Runjaninovoj ulici i maše s prozora čistim ručicama.

Kada još malo “pretjeram” – sada uz posebnu napomenu da se to ne odnosi na Jagnu Pogačnik, koja se uz članove prvog žirija i nekolicinu pisaca principijelno suprotstavila odurnoj nacionalističkoj rutini – realni sadržaj toga N. N. je Nemojmo Naljutiti onog čija ljutnja košta, ili još pretjeranije: Nemojmo Najebati. Iz preventivnih razloga stvar uvijek mora ostati u zadovoljavajućoj mjeri nepoznata i maglovita.

“Strani” autor – Semezdin Mehmedinović (Foto: Matija Habljak/PIXSELL)

Znatan je dio kulturne scene, naime, na ovaj ili onaj način – u materijalnom pogledu svakako – navezan na Ministarstvo kulture, koje postaje centar odlučivanja o više-manje svemu, budući da drži kasu i budući da mu je operativni model djelovanja kartela bliži od demokratskog poštivanja kulturne autonomije, a centar onda preko ekspozitura – nagrada, natječaja, otkupa, povjerenstava, komisija… – distribuira nacionalističku ideologiju, uvjetujući njome pare. Naredba “k nozi” je sve vrijeme na snazi, ne mora više biti ni izgovorena, dovoljan je mrk pogled ili podignuti prst, i lijepi se broj kulturnih pregalaca zdušno odaziva, tako što doskakuće ili što drži jezike za zubima.

Imamo li u vidu nasilnu “zaštitu hrvatskih vrijednosti”, Nina Obuljen Koržinek vodi uvlas istu politiku kao njen prethodnik Zlatko Hasanbegović, samo što je ovaj bio otvorena knjiga, nije mu bilo mrsko slikati se s ustaškom kapom ili zastavom, i time odbijao kulturnjake koji o sebi vole misliti kao o liberalnom svijetu, dok ih sadašnja nadzornica nad kulturnim životom privlači upravo svojom hipokrizijom, to jest stalnom mogućnošću da se sudjelovanje u svinjarijama opskrbi nekim ljepšim terminima.

Odbacimo li tu hipokriziju, odbacit ćemo i patetična naricanja o tome kako su nastalim skandalom “zakinuti učenici”, kako je plemenita ideja bila da “srednjoškolci čitaju”, a sada valjda neće čitati, jer su im knjige nedostupne i jer je “Nagrada mlade kritike”, zahvaljujući jednom ordinarnom gadu, izložena “govoru mržnje”, pa će gluvariti preko ljetnih praznika, možda se i drogirati, ne hajući za hrvatsku kulturu… Zašto bi bilo korisno da djeca čitaju ako se pomno pazi da čitaju samo Hrvate? Naprotiv, faktička propast “Nagrade mlade kritike”, odnosno matrice po kojoj je ona koncipirana, predstavlja značajan dobitak za hrvatsku kulturu, koja se na taj način, barem na trenutak, barem u neznatno kratkoj epizodi, lišava terora vlastitog pridjeva.

Taj teror traje već više od trideset godina, uz kratka i ne osobito uspješna razdoblja relaksacije, i jedva da je ikada bio konzistentniji nego danas. Slučaj povlačenja knjige Semezdina Mehmedinovića iz školskog optjecaja samo je posljednji pasus u najopsežnijoj i najmučnijoj hrvatskoj kulturnoj kronici, o kojoj je – nimalo paradoksalno – napisano i izgovoreno najmanje toga, gotovo ništa. To je kronika kulturnoga nasilja počinjenog u ime najuže shvaćenog hrvatstva i “duhovne obnove” nacije.

Počelo je onim grandioznim čišćenjem hrvatskih biblioteka od neželjenih knjiga – procjenjuje se da ih je iz ovdašnjih knjižnica tokom devedesetih izneseno i uništeno oko 2,8 milijuna, iliti 14 posto ukupnoga knjižnog fonda! – uz šutnju kulturne javnosti i nacionalne inteligencije koja je imala veličanstvene razmjere. Kada je već riječ o školskoj omladini, “Naputak o postupku prema knjižničkoj građi u školskim i dječjim knjižnicama” iz 1992. – dokument što je bibliotekarima osigurao konkretne upute o metodama čišćenja, te o izboru literature koja ima biti uklonjena s bibliotečnih polica i na odgovarajući način uništena – u svojoj je preambuli deklarirao svrhu cijele operacije kao “potrebu bolje prezentnosti literature na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu”.

Preporučujem da se ne previdi fatalna identičnost toga leksika s onim što ga danas rabi personal Nine Obuljen Koržinek: Konstantinović ne dolazi obzir jer mi brinemo o “očuvanju hrvatske književne i kulturne baštine”; Mehmedinović ne dolazi u obzir jer mi skrbimo o “promicanju čitanja hrvatskih suvremenih autora”. Kao i prije tri decenije, kao da vrijeme ne protječe i kugla se ne vrti, fokusirani smo na “potrebu bolje prezentnosti literature na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu”, jer je to izgovor za golo nasilje. Jezik s dvostrukim diskursom dovoljno je zahvalan i operabilan u kriminalnom smislu da će, pravilnom upotrebom, u sami zapovjedni akt kulturnoga zločina biti ugrađeno njegovo poricanje.

Ako bih trebao izabrati sliku koja dostojno dočarava taj trajni zgrčeni nesporazum oficijelne hrvatske kulture sa samom sobom, bio bi to onaj krasni prizor s početka devedesetih, kada jezikoslovac i akademik Dalibor Brozović, ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, šalje u rezalište četrdeset tisuća primjeraka “Enciklopedije Jugoslavije”, skupa sa svojom dotadašnjom biografijom. Budući da je Krleža, čovjek čije ime nosi uvažena kulturna institucija, drugu polovicu svoga života posvetio stvaranju “Enciklopedije Jugoslavije”, demonstrirani modus operandi je neumoljiv: dičit ćemo se tvojim imenom i uništiti tvoje djelo! Što reče jedan marginalni kroničar, “konstrukt nacionalne kulture samo je lažnom deklaracijom ukrašena forma kulturne samodestrukcije”. Ako veliki nacionalizmi i teže ekspanziji, oni mali, bijedni, provincijalni, hrvatski… radije naginju imploziji.

Zato se danas ni u jednoj knjižari u Hrvatskoj ne mogu kupiti knjige tiskane u Srbiji, Bosni i Hercegovini ili Crnoj Gori, mada je više nego izvjesno da bi većini potencijalnih kupaca bile jezično bliske. Zato se u Hrvatskoj podiže neviđena haranga na potpisnike Deklaracije o zajedničkom jeziku, koji redom postaju nacionalni izdajnici najvišeg ranga, pa gospođa Obuljen Koržinek grmi da nas žele otrovati “političkim konstruktom” nastalim “kao rezultat određene ideologije”. Zato u hrvatskim knjižnicama ne možemo tek tako pronaći djela Danila Kiša, mada ih je Predrag Lucić uredno objavio u Feralovoj biblioteci, a Ministarstvo kulture odbilo otkupiti, budući da ono otkupljuje “samo knjige na hrvatskom jeziku”, ili “strane knjige prevedene na hrvatski jezik”, a od Ferala ništa.

Stvarno, zašto napredni i prevareni hrvatski srednjoškolac, koji je zbog jednoga kulturnog skandala ostao bez paketa knjiga, nije u prilici zaliječiti pretrpljenu bol tako što će u biblioteci uzeti Kišovu zbirku pripovijetki? Ili čak, ako je još napredniji, “Filosofiju palanke”? Što o tome misle ministrica Obuljen Koržinek i njena ekstenzija iz Instituta za promicanje čitanja?

Dobro, to je ipak nepotrebno, jer ga u školskoj lektiri čeka kolekcija kvalitetnih hrvatskih autora. Na primjer Mile Budak, koji će ga najprije ubiti u pojam naplavinom smrtnodosadna štiva, kako već priliči ustaškome ministru, a zatim mu prirediti multikulturalno buđenje i osvješćivanje pridjevom “čivutski”, jer se taj “čivutski” u “Opancima dida Vidurine” (lektira!) ukazuje na svakoj drugoj stranici, a odgovorni obrazovni stručnjak na margini lektirne knjige učenicima daje ovakvo objašnjenje manje poznata izraza: “Čivut (tur.) – Židov; preneseno: trgovac.” Što bi se tu jedan Kiš, Čivut, trgovac, imao petljati?

Nezgodna stvar s jezikom i književnošću je što nisu podatni poput teritorija, ne možeš ih tako lako rascjepkati, razgraničiti, opasati žicom ili pak u kratkome razdoblju protjerati dvjesto hiljada tuđica. Bilo je, doduše, pokušaja, no nisu završili slavno. Konstrukt nacionalne kulture – etnički i jezički nezagađene – stoga nalazi svoj prostor u kolektivnoj imaginaciji. To što je neostvariv, uopće nije važno. Važna je moć koja nastupa u ime ideološki uobličene fikcije. Važno je zajednicu držati pod diktaturom nacionaliteta. Utvara nacionalne kulture i postoji samo zato da legitimira birokratsku prisilu, da osigura grb na šapki i žig na službenome formularu s popisom nepoželjne literature. Da dakle i gospođa Obuljen Koržinek dobije grobarsko poduzeće gdje će iživjeti svoju komesarsku prirodu.

Utvara nacionalne kulture i postoji samo zato da legitimira birokratsku prisilu, da osigura grb na šapki i žig na službenome formularu s popisom nepoželjne literature

Stvarnost, međutim, stanuje izvan iluzije koja se širi u zoni djelovanja državnoga aparata, izvan škola, natječaja, projekata i otkupa. Tamo ta iluzija ljupko crkava. Prinudna proizvodnja razlika luči suprotne rezultate, te je daljnje inzistiranje na sizifovskom poslu tek izraz nacionalističke gorčine. Kolaps “Nagrade mlade kritike” – čije je kriterije grupa nepotkupljivih intelektualaca prokazala kao besmislene – nije pokazatelj trenutnoga poraza, već debakla koji je u Veliku Nacionalnu Ideju bio upisan i prije nego što je njena nasilna realizacija započeta. Sada već i Hrvatsko društvo pisaca nonšalantnom gestom otpora prima autora odbačenog romana u počasno članstvo.

Predlažem ministrici kulture i njenim vodonošama da pokušaju dešifrirati na kojem je od postjugoslavenskih jezika napisana sljedeća rečenica:

Semezdin Mehmedinović, Andrej Nikolaidis, Josip Mlakić i njima slični nikad u Hrvatskoj neće postati strani pisci.

Dobro, tačka.

Portalnovosti.com

Viktor Ivančić
Autor 25.6.2021. u 13:56