Kultura sjećanja ili nekultura zaborava

Ladislav Babić
Autor 24.9.2015. u 15:13

Izdvajamo

  • Stoga domoljublje blijedi pred čovjekoljubljem, nacionalizam pred kozmopolitizmom a klanjanje zastavama (obojenim krpama koje simboliziraju tek baconovske idole koji trenutno vladaju masama) i ukipljenje pred taktovima glazbe od kojih postoje duhu beskrajno privlačniji, postaje ništavno pred poklonjenjem čovjeku pojedincu i njegovoj utemeljenosti u božjim zapovjedima, odnosno humanističkom moralu kako tko to želi shvatiti.

Povezani članci

Kultura sjećanja ili nekultura zaborava

Prošle godine je, od 12-13 aprila, održan u Sarajevu I međunarodni simpozij „Bosna i Hercegovina – Kultura sjećanja: Sumrak ili Novo buđenje“ u suradnji Internacionalnog univerziteta u Sarajevu (IUS) i pro kultura magazina “Diogen”, s dvadeset učesnika iz BiH i inozemstva. Među inima, i ovaj autor je bio pozvan, no nažalost je bio spriječen lično sudjelovati. Niže je njegov tekst – zajedno s radovima ostalih učesnika – objavljen u nedavno izašlom, štampanom i elektronskom izdanju Zbornika radova sa simpozija.

Na simpoziju koji svojom tematikom uključuje kulturu sjećanja, govorit ću o nečemu što će možda većina sudionika nazvati upravo protivno – „nekulturom zaborava“. Otprilike se povodim za meni bliskim, Einsteinovim stavovima:

„Kad sam već kod tog predmeta da kažem i koju riječ o najgorem izrodu života krda, o meni omrznutoj vojsci. Kad je netko u stanju sa zadovoljstvom marširati strojevim korakom, ja ga već prezirem: veliki je mozak dobio zabunom, jer za to bi mu bila potpuno dovoljna i leđna moždina. Ta civilizacijska sramota zvana vojska morala bi nestati što je moguće prije. Junaštvo po naredbi, besmisleno nasilje i slijepo rodoljubništvo, kako ja sve to silno mrzim, kako mi je rat niska i mrska rabota; prije bih se dao sasjeći na komade negoli sudjelovati u tom bijednom činu.“

Na tragu toga su i sva moja promišljanja i shvaćanja povijesti, posebno njenog dijela uzrokovanog nasiljem a ne evolutivnim razvojem. Mada shvaćam da – u izuzetnim okolnostima – nasilje može biti inducirano kao još jedino mogući obrambeni mehanizam građana protiv postupaka vladajućih elita krajnje nehumane vlasti, ili društvenopolitičkog sistema. Odavno sam zamijetio kako uz sve ostale, posjedujem jednu bitnu intelektualnu falingu odnosno manu. Radi se o izuzetno slaboj memoriji; zaljubljenici informatičkih uređaja rekli bi kako posjedujem vrlo mali RAM ili ROM, ili kako li već sve ne zovu memoriju svog hardvera. Istovremeno sam, ispočetka podsvijesno a kad mi je ta spoznaja dopuzala do svijesti i racionalno, shvatio kako bih taj manjak trebao na neki način preobraziti sebi u prid, želim li na bilo koji način da me okolina ne smatra rođenim idiotom. Svaki pisani izričaj, baš kao i svaki živi razgovor, sadrže sem sijaset slova, riječi i rečenica te, naravno, teme kojom se bave – i suštinu o kojoj govore. Dakako, i zaključak, eksplicitni ili implicitni, direktno ili posredno iskazan – naravoučenje koje je očito ili ga moraš izvući iz konteksta cijelog teksta, odnosno razgovora. Čitamo li, primjerice, neku knjigu koja na umjetnički način raspravlja o etici zločina i zločinaca, zaključio sam, nakon uživanja u fabuli, kako mi nakon nekog vremena ona sasvim iščezava iz sjećanja, međutim ostaje naravoučenje. Recimo: zločin se ne isplati – kazna (gotovo) uvijek slijedi – a zločinac je najčešće psihički defektna ili nečim frustrirana osoba. Pročitao sam u životu hrpu knjiga, što stručnih (studirao sam fiziku), što beletristike, no ako poželite sa mnom raspravljati o gotovo bilo kojem naslovu iz moje oveće biblioteke (realne ili virtualne, smještene u umu), teško ćete se razočarati. Slično je i sa doživljajima iz vlastitog života, od kojih mi u sjećanju ucrtavaju dublje tragove tek neki, koji su me se očito psihički jako dojmili. Povijest mog života, ispisana vlastitom rukom, obuhvaćala bi vrlo mali broj stranica, sa vjerojatno još manje detalja. Kad je tome već tako, a jeste, možete tek misliti koliko mi je u glavi ostalo od svekolike povijesti svijeta i regije – a time i BiH – koju sam bilo slušao od osnovne preko srednje škole ili djelomično doživio na svojoj koži, do vlastitih lutanja po tekstovima koji su me neobavezno zanimali.

        Možda vas zaprepasti moj zaključak, da povijest za suvremene generacije ima mnogo manji značaj negoli joj se pridaje. Dakako da fakti o zbivanjima, a posebice naravoučenja koja možemo iz njih izvući – posebno ovo poslijednje – moraju ostati sačuvani za buduće naraštaje, ne toliko da oni steknu formalno znanje o prošlim događajima koliko da očvrsnu inače tanku nit humanističkog morala koja prožima prosječnog čovjeka. Po mom skromnom mnijenju, postoji tanka, neprekinuta „zlatna nit“ koja prožima našu vrstu od njenih začetaka do dana današnjega, a koju pažljivi štioci djela naših predaka i proučavatelji historije mogu zapaziti – naravno, ako tome prilaze bez dogmatizama, predubjeđenja ili baconovskih (Francis Bacon) idola, odnosno predrasuda koje mu zastiru um i kvare njegove zaključke. S fizikalnog stanovišta, neki smatraju kako postoji samo sadašnjost; prošlost je nepovratno prošla dok je budućnost tek potencijalna, u smislu da vlastitim djelovanjem određujemo „oblik stvari koje dolaze“. Daklem, prošlost nam može biti važna tek ukoliko smo naučili neke pouke iz grešaka koje smo činili, a te pouke bi trebale korespondirati sa suvremenim humanističkim moralom. U centru pak njega nisu ni države, koje se rađaju i nestaju, te ni jedna ne može računati na vječnost, ni mase koje se mogu okupljati oko raznoraznih – vremenu korespondirajućih – ideja, i razilaziti se tijekom njegova proticanja od njih, nego čovjek pojedinac, osoba iliti ličnost. Stoga domoljublje blijedi pred čovjekoljubljem, nacionalizam pred kozmopolitizmom a klanjanje zastavama (obojenim krpama koje simboliziraju tek baconovske idole koji trenutno vladaju masama) i ukipljenje pred taktovima glazbe od kojih postoje duhu beskrajno privlačniji, postaje ništavno pred poklonjenjem čovjeku pojedincu i njegovoj utemeljenosti u božjim zapovjedima, odnosno humanističkom moralu; kako tko to želi shvatiti.

        Bez namjere dociranja, tek podsjećanja radi, da ukratko samo spomenem devet načela suvremenog humanističkog morala, prvenstveno orjentiranog prema osobi, kako ih je naveo naš, upravo tako, naš – jer ne tako davno, prije no pođosmo različitim putevima; neki od nas svojevoljno a neki pod prinudom većine – poznati humanista Ivan Supek, u svojoj knjizi „Na prekretnici milenija“. To su:

– uvažavati prošlost i sačuvati život

– afirmirati jednakost među ljudima

– afirmirati slobodu

– proširiti solidarnost na sve ljude

– tražiti istinu i uvažavati načelo tolerantnosti

– gajiti ljepotu i umjetnost

– dići pravo na pravdu

– promicati svjetsko jedinstvo

– biti dobar

Ugraditi u sebe ova načela i aktivno ih nastojati promicati u svim sferama života, meni lično je značajnije od pamćenja povijesnih fakata, vladara, država i datuma, bitnije od klečanja pred bilo kakvim i bilo čijim simbolima. Nekako sam svoj prijezir prema odnosu gomile spram vitlajućih simbola, koji utapaju pojedinca u masu čineći ga tek jednom kapi tog oceana, sasvim beznačajnih ličnih osobina, izrazio u pjesmici (zbirka poezije „Odlazak“) za nekoga možda uvredljivoj, no to je moj stav kojega se ne stidim:

Himnospjevni krpoljubi

mjere otkucaje srca.

Kao jarbol ukrućena

gomila u transu grca,

dok plahta veselo vijori

s motkina vrhunca

hladeći se, što od užarene

mase, što od sunca.

Dozvoljavam si, kao čovjek koji je preživio dva vijorenja plahti i dvije srceparajuće melodije, uz spoznaju kolikima su se tek morali pokloniti moji preci izražavajući im nametnuto poštovanje, da znam o čemu govorim.

        Možda će, nešto starijima moje viđenje postati jasnije prisjete li se kolikim smo se svi mi skupa zastavama klanjali, i na koliko pjesmuljaka stajali poput stijene ukrućeni, u stavu mirno. Sve prolazi, države umiru, ideologije se mijenjaju, krpe na vrhu jarbola mijenjaju svoj redoslijed boja i oblike popratnih simbola, sad ovi a sutra oni taktovi paraju uši izazivajući nas da slijedimo instinkt gomile a ne svoj iskonski odnos prema suštinama ljudskog roda. Nekada svi mi (osim učesnika simpozija izvan regije) bijasmo sudržavljani, pod istom zastavom i istom melodijom „opčinjeni“ – zašto bismo se danas manje ili više uzajamno poštivali samo rad činjenice što tome više nije tako? Daleko od toga da propagiram ideju povijesnog zaborava, ali je podjednako daleko moje robovanje floskuli „oprostiti da, zaboraviti ne“, koja se ponavlja otkada je svijeta i vijeka. Jer, da smo si zaista oprostili (a govorim o svekolikom čovječanstvu koje si uzajamno vječno nešto „oprašta i ne zaboravlja“, da bi koliko sutra zaboravilo na svoja zaklinjanja) – onda ne bi bilo klanja, krvi i genocida kojih je prepuna ljudska povijest; onda rečena izreka ne bi ni bila floskula, dapače – bila bi sasvim nepotrebna. Moja skepsa da će se ona i poslije nedavnih uzajamnih zločina na regionalnom tlu (ne želim ulaziti u raspodjelu i intenzitet krivice), ozbiljno uzeti u obzir, je ozbiljnija od vjerojatnosti da tome zaista bude tako. Ne, nisam za zaborav – povjesničari neka bez robovanja predrasudama i čista srca proučavaju činjenice, ali neka se mladim generacijama ne serviraju „argumenti“ u prilog opstojnosti ove ili one države, ovog ili onog naroda, od ovog ili onog stoljeća, jer – to je posve nebitno za izgradnju čovjeka s velikim, a na žalost u praksi uglavnom s malim početnim slovom. Svaki narod zasigurno ima zaslužne pojedince, zaslužne ne za izgradnju nekih fantomskih, zamišljenih, „velikih“ ovih ili oni država u ime kojih se ljudi tretiraju kao topovsko meso i stoka za klanje, već nasuprot – onih koji veličaju neponovljivost osobe i ljudskog života. A ti su zasigurno „kraljevi nad kraljevima“, koji mogu proširiti kraljevsto osobnosti više no što je ijedan vladar uspio proširiti svoju državu. O njima i treba govoriti, naučavati i isticati kao primjer, ideal koji treba poštivati i težiti mu.

        Eto, ukratko, upravo je to moja kultura sjećanja – ili nekultura zaborava, ako vam je tako draže; jedino bitno, jedino važno, jedino ljudsko, jedino humano, jedino etičko što nas povezuje od davne prošlosti – preko država, vladara, ratova, genocida i nebrojenih žrtava koje možda u svojoj nevinoj naivnosti ni nisu bile svijesne zašto su to postale. To je ona zlatna nit, tanka tanašna ali vrijednija od zlata i država i vladara i simbolike kojoj se klanjamo, a koju humani pojedinci vjekovima i tisućljećima provlače kroz povijest ljudskog roda. Nit koju još uvijek neizgrađene gomile, točnije – njeni sastavni djelovi koje je teško nazivati potpunim ljudskim bićima (sem, naravno, u biološkom pogledu) – svako malo nastoje, nesvijesno doduše, bezuspješno razoriti. Ta je nit čvršća od Osmanskog carstva, Austro-Ugarske, Jugoslavije i njenih osamostaljenih konstituenata, čvršća od svih prošlih i budućih oblika formalnog udruživanja ljudskih bića u ove ili one aglomeracije. Njena čvrstina ovisi tek o relativnom malom broju draguljara humanosti, koji i na razvalinama prošlosti uvijek iznova nastoje uzgajati ono jedino trajno i vrijedno (možda upravo stoga što je malobrojno) – ljudskost dostojnu poštovanja. Kako je i BiH – baš poput države iz koje i ja dolazim, i koja mi nije nimalo ni draža ni mrskija od vaše – upravo jedan takav fragment ne tako davno raspukle cjeline, reći ću još tek toliko:

        Sjećanje koje nastojim vući tijekom svog – u smislu trajanja i ličnog doprinosa društvu – beznačajnog života, je dovoljno da ispuni moju skromnu memoriju. To je sjećanje na ljude (naročito one koje cijenim), a ne na povjesne tvorevine. One vrijede koliko i ljudi koji ih grade i nanovo ruše, a oni kojih se ja sjećam vrijede neizmjerno više! Moja duboka nada – ne uvjerenje, jer ono i prečesto krahira – je, da i učesnici simpozija većinom spadaju u takve. Na samom kraju, dozvolit ću si još kratki dodatak, zbog onih koji su me eventualno svrstali u kategoriju bezosjećajnih tipova, indiferentnih prema povjesnim zbivanjima i patnjama naroda. Radi se o pjesmi napisanoj usred najtežih trenutaka za vašu državu, kada je Sarajevo bilo pod najžešćom opsadom, a šanse za očuvanjem BiH kao cjelovite države izgledale minimalne. Pjesma naziva „Requiem za Bosnu“, objavljena je u mojoj zbirci poezije „Pjesme (za iščezle krijesnice)“, a više puta je objavljivana i na raznim internetskim portalima.

Requiem za Bosnu

 

Dragulj u kruni što se runi,

biser iz školjke koja ugiba,

zlatna nit u prekinutoj struni,

ponosno se, Bosno, ne sagibaš.

 

Bosno derviša, ćitapa i insana,

mahala i ćuprija, Bosno islama i medrese.

Umireš Bosno pod nožem hajvana

što ih opanci i kravate mjesto časti rese.

 

Ti, Bosno onih za koje si jedina.

Koji te Istoku i Zapadu ne prodaše…

Bosno Andrića, Meše, Nasredina,

Rizvan – bega Bosno i Sokolović paše.

 

Bosno Bosanaca. Svih koji su upijali

ljudskost iz drugih civilizacija

a zauzvrat ih mržnjom zatirali

jer, “nisu baš nikakva nacija”…

 

Bosno kozmopolitska. Ne srpstva. Ne hrvatstva.

Ona što nisi izlila s prljavom vodom

svetu utopiju jedinstva i bratstva;

uboga Bosno; sa zmijskim rodom.

 

Sad krvariš Bosno, teturaš se, svijaš.

Obzor oko tebe se nepovratno mrači.

Tanak ti srp već sve slabije sija…

Oh Bosno moja, kako ti duša zrači!

        Žaleći zbog nemogućnosti ličnog sudjelovanja, želim svima nama sve najbolje i ljepšu budućnost od deprimirajuće sadašnjosti.

Ladislav Babić
Autor 24.9.2015. u 15:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija