KULTURA SJEĆANJA – OD VJEČNOG RATA K VJEČNOM MIRU

Vesna Rajnović
Autor 15.4.2020. u 14:01

KULTURA SJEĆANJA – OD VJEČNOG RATA K VJEČNOM MIRU

Ukoliko smo nemoćni shvatiti rat, ponovno ćemo ratovati. Koliko ratova treba proživjeti čovjek da bi shvatio? Dok čekamo da netko drugi umjesto nas odgovori, oružje već opet zvecka, s oltara se čuje glas mržnje koji ne poziva na oprost, političari prijete natječući se u pokazivanju i dokazivanju svoje moći, a mi zbunjeni, bez odgovora, prestrašeno čekamo upirući prstom u one “druge”

Piše: Vesna Rajnović

U davnom 6. stoljeću prije naše ere, grčki je filozof Heraklit govorio kako rat nije nešto slučajno što bi moglo i ne biti, nego je utkan u samu narav svijeta. Svijet je, u svojoj biti, borba. Cjelokupno svjetsko zbivanje je vječna igra logosa, umne zakonitosti i racionalnosti kojom se stvarnost strukturira u pravilan i skladan poredak (kosmos). Sve se neprekidno kreće, govorio je, i dok se kreće, ujedno se mijenja, a ta promjena se zbiva dijalektički, kao borba suprotnosti. Nema ničega što bi odolijevalo promjeni jer rat je srž postojanja, “svemu otac, svemu kralj” (fr. 53). I zato nikada ne prestaje.

Na ovoj našoj, svakodnevnoj i vidljivoj razini, na koju smo toliko navikli da smo zaboravili na sve druge pa nam se čini kao da ih niti nema, ljudi i narodi ratuju više-manje stalno. Uvijek nađu neki razlog koji im se čini dovoljno dobar –  za moć, ugled, bogatstvo ili da bismo jednom za svagda ustanovili čiji je pogled na Boga autentičniji ili čija granica, evo, baš ovuda treba proći. Pozivaju se pritom na povijesne međe, vade stare atlase i zapise pretvarajući se da ne znaju najveću slabost svog argumenta – njegovu vremensko-prostornu relativnost. Naime, da su dokazujući otišli samo malo “dalje” u povijest (ili samo malo “bliže”) argument bi se pretvorio u protuargument. Pozivaju se i na obranu svog ugroženog naroda od pokušaja istrebljenja, čuvanje vjere od zaborava, spas domovine od drskog osvajača, zaštitu pravednosti i čovječnosti, demokracije i svih civilizacijskih vrijednosti. I uvijek im se čini da je bilo koji od tih, kako misle – plemenitih ciljeva, dovoljno plemenit da bi svojom plemenitošću oplemenio ujedno i sredstvo kojim ga uzaludno pokušavaju ostvariti.

Još iz antike potječe teorija pravednog rata. Ali, može li rat biti pravedan? Treba razmisliti može li, jednako tako, biti i nepravedan. Možda ratovanje uopće nema ništa s kategorijom pravednosti. Ako je, naime, rat sama bit postojanja po kojoj se ravna život kao takav, onda nije ni pravedan ni nepravedan, nego nužan. To, međutim, ne znači da su ujedno i sva sredstva ratovanja dopuštena.

Borbena narav svijeta očituje se i u nadmetanju dobra i zla, herojstva i kukavičluka, razuma i strasti, dužnosti i nagnuća. Sve je to naše, sve pobjede i porazi. Pa i islamski sveti rat, džihad, prije svega je rat čovjeka sa samim sobom, borba protiv vlastitih slabosti, nedostataka i neznanja. Sveti Augustin u 4. stoljeću naše ere pokušava cjelokupnu povijest svijeta sagledati kao borbu dobra i zla, nebeske i zemaljske države do konačne pobjede dobra i time ostvarenja Božjeg stvaralačkog nauma. Pritom dobro i zlo nisu jednako izvorni ni utemeljeni. Dobro je apsolutno jer svoj izvor ima, smatra Augustin, u apsolutno dobrom Bogu. Zlo je, pak, samo odsustvo dobra (pa i sotona je nekad bio anđeosko, dobro biće, do svojeg pada).

Ali rat se događa i na nekim drugim razinama stvarnosti. Dok se, naime, mi tako, braneći ono svoje, međusobno satiremo i ubijamo, ostrašćeni plemenskim identitetom u želji da uništimo “drugog” i “drugačije”, zaboravljamo da postoje mnoge razine postojanja pa i ratovanja od kojih nisu sve okom vidljive, ali zbog toga nisu ništa manje stvarne .

A onda nam se, usred ugodnog zaborava, dogodi pandemija koja nas preko noći na najtjeskobniji način podsjeti. Odjednom čovjeku više ništa nije tako važno ni zanimljivo kao tajni, skriveni rat. Oči cijelog čovječanstva sad uplašeno gledaju u COVID-19, tog potmulog, opakog osvajača, neprijatelja ljudskog roda, zlog agresora na “krunu Božjeg stvaranja”. Nije li nam Bog rekao da smo mi najbolje što je stvorio dok je sve ostalo tu samo zato da nam služi? Ali sluga se otrgnuo s lanca i sad progoni gospodara. I on bi htio život i moć, i on bi želio biti kruna stvaranja… ili bar preživjeti u najokrutnijoj od svih borbi, onoj za opstanak. Pritom je nemilosrdan, podmukao u svojoj nepredvidivosti i tako sličan nama dok ratujemo protiv onih tamo, neprijatelja, ugroživača. Ali taj veliki, epski rat do istrebljenja, nije počeo tek sad, iznenada. Ti sićušni agresori (virusi i bakterije) svakog dana, u svakom trenutku našega života, napadaju naš organizam. Da bi se obranio, on pokreće najmoćniju vojsku na svijetu, onu koja je bezrezervno odana i koja se bori bez uzmaka, hrabro i do kraja, vojsku leukocita koja čini našu obranu (imunitet). Ako u tom ratu “naši” gube, mi to na makro-razini prepoznamo kao bolest, kad pobijede ozdravimo, a velike gubitke u vojnoj sili zovemo smrt. I sve je to stalno tu, u nama, a mi se držimo kao da ništa s time nemamo. Tek smo pratitelji vanjskih pokazatelja trenutnog stanja na bojnom polju.

Kažu znanstvenici da smo se, nakon prošle velike pandemije (2013.-2016. EBOLA), trebali pripremati za novi rat s virusima razvijajući cjepiva pa sada ne bismo imali pandemiju. Vrijedi li ta poruka generalno, u smislu slavne latinske rečenice koju je prije oko 1600 godina izrekao rimski general Flavius Vegetius Renatus: “Si vis pacem, para bellum” (“Ako želiš mir, pripremi se za rat!”)?

Ukoliko prihvatimo da je stvarnost borba i rat na svakoj mogućoj razini postojanja, je li onda pacifizam tek iluzorna težnja? I kako postaviti sebe u odnosu na proživljen rat, neovisno o tome jesmo li iz njega izašli kao pobjednici ili gubitnici (ponekad to i nije moguće utvrditi). Svaka je pobjeda na neki način Pirova jer kad se pobjednik vraća s bojnog polja, kao epirski kralj iz rata protiv Rima, zna da je pobijedio, ali isto tako zna da nema što slaviti niti se ičemu veseliti jer su cijena pobjede bili ljudski životi. Nakon rata treba nastaviti živjeti znajući da su ruke krvave i srce, koje će jednom Maat staviti na vagu, preteško pod olovnim utegom onoga što se u ratu događalo. Nema ratnika mirnog sna, nema ni žene, djeteta ili starca kojega rat nije zauvijek promijenio. Svi će oni do kraja svog postojanja nositi traumu proživljenog. PTSP nije poremećaj, nego adekvatan odgovor na izloženost takvoj količini patnje koju nijedan čovjek ne bi trebao moći podnijeti. Poremećaj bi prije bio – izaći iz rata bez PTSP-a. Treba li rat zaboraviti i je li ga moguće zaboraviti? Slavni argentinski pisac Jorge Luis Borges bi odgovorio da nema veće osvete od zaborava. Ali, osveta je neoprostiva greška ukoliko želimo graditi kulturu života, a ne smrti. Baš zato nam, umjesto zaborava, treba kultura sjećanja, pročišćenog i odstrašćenog sjećanja. Sigurna sam da nije nužan vremenski odmak u odnosu na ratna zbivanja. Ne smije biti jer nemamo vremena, a nije ni časno, čekati da neke buduće generacije racionalno sagledaju ono što smo učinili mi današnji. Ne ponuditi adekvatne odgovore već danas, znači kukavički uzmaći u povijesnom trenutku koji od nas zahtijeva intelektualno poštenje i hrabrost jer bez odgovora, nema zdravog suživota. Put da to učinimo je ovaj – uvijek govoriti samo i isključivo o “našoj” krivnji, činiti to jasno i bez imalo uvijanja ili pokušaja umanjivanja i opravdavanja zločinima “druge” strane, s najvećim poštovanjem i sućuti prema svakom čovjeku koji je nastradao u ratu. Zločin nema i ne može imati opravdanja. Nijedan cilj nije  dovoljno plemenit da bi ga opravdao. Dogod nastupamo iz pozicije žrtve, nema dijaloga, samo optuživanje, mržnja i poziv na nove ratove. To je ujedno i odgovor na pitanje – Treba li oprostiti i kako oprostiti ako oprost nije niti zatražen? Naravno da treba oprostiti, ali ne drugome, nego sebi. To je put mira.

Ukoliko smo nemoćni shvatiti rat, ponovno ćemo ratovati. Koliko ratova treba proživjeti čovjek da bi shvatio? Dok čekamo da netko drugi umjesto nas odgovori, oružje već opet zvecka, s oltara se čuje glas mržnje koji ne poziva na oprost, političari prijete natječući se u pokazivanju i dokazivanju svoje moći, a mi zbunjeni, bez odgovora, prestrašeno čekamo upirući prstom u one “druge”. Ako sada nije vrijeme za unutrašnji rat, džihad sa samim sobom, neće nikad niti biti. “Sapere aude!” (lat. “Usudi se znati!”), rekao je rimski pjesnik Horacije, a nakon njega i slavni filozof Immanuel Kant. Dodajmo – i budi hrabar!

Tekst je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.

Vesna Rajnović
Autor 15.4.2020. u 14:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija