Kupuj domaće domaćine

Autor/ica 👤Haris Hrustemović 6.6.2015. u 11:15

Povezani članci

20 godina Dejtonijade ili splet naših narodnih igara i običaja u kratkim ogovaranjima

DEMO(N)KRATIJA UBI(H)

Piše: Haris Hrustemović

Vraćam se jučer kući od baba Jage. Polahko, vučem nogu za nogom. Malo kraticama, više stramputicama. Spominjao sam već baba Jagu iz sela Vukodlaci, godina je između 78 i 143. Gleda isključivo u organski grah jer je zdravije za komitenta, a ima i pretilog iskustva kako sa ovcama, tako i sa čobanima. Idem tako, čas kroz Bosnu, sat kroz Hercegovinu. Nigdje ne žurim. Putem sričem imena stranih preduzeća sa džambo plakata i ostalih reklama. U neka doba, nešto me u čelo ošinu. Stanem, okrenem se oko sebe, nigdje nikog, osim blendirano brendiranih brendova koji nude popuste, akcijske cijene, nove proizvode. Sakupili se sa sve četiri strane svijeta, pa kažu – tu smo mili moj za tvoje dobro. Velim, baš lijepo, hvala, te nastavim bezbrižno svojim puteljkom. Razgledam, čitam, nabadam strane riječi. Opet me nešto opauči. Samo ovaj put udari u prkno, pa proleti kroz stomak i sijevnu u mozak. Cijeli dunjaluk napravi dva kruga pred mojim očima, padoh na koljena, i vrisnuh – Utekoše pare. Domaćini moji državni, odoše nam sve pare preko granice. Stanite ljudi, dok još imamo gdje i na šta stati. Odoše naši novci susjedima i komšijama, ali i preko sedam mora, preko milion gora gdje o nama znaju malo ili nimalo. Dobro, pretjerujem, znaju oni nešto više, ali uglavnom samo kada i kako njima odgovara. Za svojim parama koje zapošljavaju tuđeg, a raspošljavaju našeg, još samo što ne polijevamo vodu, da im bude sretan put. Naš pazar prepun njihove robe, a njihov nema naše. Domaćine, neće ti otpasti glava ako razmisliš od koga ćeš kupiti ceker oraha, zna se od koga ćeš ceker kompjutera. Kućepazitelji naše države kao da imaju uvezenih oraha u džepu, pa ne da su širom otvorili vrata, već su ih skinuli skupa sa prozorima. Nosi propuh, marka ne može ostati. Nekima je i to malo, pa su navalili zidove kuće odvaljivat, krov skidati, ali o njima drugom prilikom ili neprilikom. Kada već spomenuh reklame, plakate, te ostale oglase i proglase, 90-tih, ne prošlog, već pretprošlog stoljeća oliti vijeka, u bh novinama mogle su se pročitati primamljive poruke za kupce. Tako neki Jovanović iz Novog Sada kaže – Čast mi je poštovanoj publici do znanja staviti da imam najnovijih i najpraktičnijih rakijskih kazana koji su moj pronalazak i na koji sam patent dobio. Gospodin Černi iz Beča reklamirao je farbu za kosu, bradu i obrve od olova, garantujući da je neškodljiva, te istočno mlijeko od ruža za mladenački svježi ten, a profesor Libera je nudio svoj tonik za živce. Tridesetak godina kasnije, naslov “džabaluk” privlači pažnju čitalaca: Berlinski trgovci, kako bi privukli kupce, badava nude limunadu, kafu, čokolade, bombone, telefoniranje, papir i vrpcu za pakovanje. Danas bi rekli gratis, ali na stranu sada geografija i zemljopis, istorija, historija i povijest, te ostale vragolije, okrenimo se mi budućnosti. Nedavno, baba Jaga i ja, kada smo uz ogovaranje trijebili grah za gatanje, napravismo program kako BiH izvući iz krize. Za ostale, šta nas briga. Eto ih tamo. Naš plan ekonomskog oporavka temelji se na jednom tradicionalnom običaju tj. nasljeđenoj vrijednosti, a to je, čekanje da ti znanje, odnosno pamet dođe u glavu odozdo, sa mjesta namijenjenog za drugu svrhu, npr. sjedenje. Nismo naš progam još bacili na papir, jer smo od velikog intelekutalnog naprezanja, priče o nama, našima i parama dobili grčeve u stomaku, pa nam je zatrebao za nešto drugo. Ukratko, plate treba smanjivati svakog mjeseca dok ne dođu na bezplate. Onda je vrijeme da radnici počnu plaćati firmi zato što rade. Fino, dođeš na posao, Dobar dan – dobar dan. Koliko sam dužan za ovaj mjesec. Izvolite, hvala, odoh raditi. Ko nema da plati, nema da radi. Svezane za državne jaslice, treba momentalno odvezati. Sako preko ramena, kravatu u džep pa niz ulicu ili uz ulicu, ovisi gdje je kome kuća. Ostaviti dvoje – troje da pečataju potvrde, upisuju rođene i ispisuju umrle. Možemo i mi, samo neka nam pokažu gdje su pečati i knjige. Škole pod katanac. Sada nema posla ni za školovane, ni za neškolovane, a kako će tek biti za ovu djecu. Doktorima i ostalim u zdravstvu, isto otkaz. K’o je zdrav, zdrav je. Bolesni neka se liječe narodnim ljekovima. Razmile se po planinama i livadama, pa beru trave, suše, piju i puše. Oporezovat treba sve, od izležavnja, prežderavanja, pa nadalje. U svakoj kući jedan poreznik. Sjedi cvikeraš na nacionalnom tronošcu u ćošku sobe, gleda, bilježi i na licu mjesta odmah naplaćuje. Kada se svi priduže armiji opuštenih i otpuštenih, neće nam trebati ni policija. Nema se ništa, nema ko šta ukrasti, pa ćemo i njima dati voljno. Onda ćemo svi, blago meni, k’o ovce opaliti po pašnajcima i šumetinama. Pasi, preživaj i uživaj. Sve naturalno, sve organik. Ljepota.

Uživaj, sutra može biti i gore.

Para svijet raspara

Da ne bi demo(n)kratije, ne bih nosio kravate

Korupcija je fuj, mito je bljak

Izbjeglica i poslovica ili pametnom je išaret glasača dovoljan

Pričam ti priču o dolasku demo(n)kratije