Kurspahić: Država za čovječuljka

Povezani članci

• Saračević: IT sektor, organska hrana i turizam su šansa za BiH
• A ŠTA KAŽE VJEŠTAK: KOLIKE LI SU DUŠEVNE BOLI POLITIČARA?
• Vladimir Milutinović: Kalup za Lazara
• Spašavanje vojnika Baketa
• Zlatko Dizdarević: ISIL je u tehničkom smislu proizvod zapadne politike, kao faktor destabilizacije cijelog prostora
• DOMINACIJA POLITIKE NA UNIVERZITETU

Bosanskohercegovačke institucije, a sa njima i građani, baš nemaju sreće: prvo je trebalo više od godinu dana nakon izbora da dođe do formiranja nove vlasti a sada je u toku višenedjeljni zastoj radi njenog “prekomponovanja” u skladu s raskidom jedne i neizvjesnom uspostavom druge neprirodne koalicije u vrhu.

To “prekomponovanje” podsjeća me na jedno predratno putovanje preko snijegom zavijanog Komara, između Travnika i Donjeg Vakufa, i večeru u usamljenoj krčmi pred kojom je bila parkirana desetina kamiona i poneki autobus, uvijek pouzdan znak da se unutra služi dobra hrana. E, tu, u zadimljenoj krčmi, iz pijanog društva izdvojio se delija u razdrljenoj kožnoj jakni i da skrene pažnju tresnuo pivskom flašom o šank.

“Ima li ko da bi se pobio?” – podviknuo je.

Koji trenutak kasnije, iza stola u uglu, ustao je drugi kavgadžija: “Evo ja ću” – rekao je prilazeći prvome. Ovaj ga je zagrlio i uputio novi izazov: “A ima li ko da bi se pobio s nama dvojicom”?

Nekako na tom nivou političke artikulacije – demokratije seoske krčme – odvija se i sadašnje “prekomponovanje” jedva uspostavljene bosanskohercegovačke vlasti.  U tome za stranački nezainteresovanog posmatrača i nije najvažnije s kojim će neprirodnim saveznikom, SDA ili SBB, “relativni pobjednik” izbora 2010. formirati parlamentarnu većinu i vlast koja bi trebalo da ispunjava zadaću u vezi s proevropskim reformama.

Birači su, ne dajući nijednoj političkoj partiji apsolutnu većinu, na neki način i postavili scenu za svaku vrstu neizvjesnosti i trgovine glasovima. Samo će neki budući izbori pokazati da li je SDP, sklapajući i zatim odbacujući jednu i prihvatajući drugu još neizvjesnu matematičku većinu, usput žrtvovao i ponešto od principa i vrijednosti zbog kojih su mu građani u značajnom broju ukazali povjerenje u oktobru 2010.

Ovonedjeljna zbivanja pokazuju da i u samom vrhu te partije postoje suštinska neslaganja u vezi s njenim najnovijim odlukama. Riječ je, naravno, o istupanju iz članstva SDP-a potpredsjednika stranke Željka Komšića. Nastojanje stranačkog vodstva da Komšićevu odluku o odlasku predstavi kao “lični čin”, koji – kao – osim “žaljenja” ne izaziva dublje potrese i posljedice, pokušaj je da se izbjegne čak i ozbiljan razgovor o principijelnim aspektima njegovog protesta.

Naime – o pristajanju rukovodstva SDP-a da drugi uzastopni izbor Komšića u Predsjedništvo države, koji je ranije istican kao dokaz multietničkog karaktera partije i perspektiva multietničke Bosne i Hercegovine, zarad partnerstva s nacionalno isključivim partijama sada prećutno prihvati kao neku vrstu “greške u sistemu” koja će ubuduće biti uklonjena formiranjem  zasebne bošnjačke i hrvatske izborne jedinice u federaciji pa se više neće događati incidenti u kojima će “Bošnjaci birati hrvatskog člana Predsjedništva”.

Komšićevo nepristajanje da povjerenje koje mu je ukazalo 337.065 građana glasajući za njega u oktobru 2012. žrtvuje za račun mira u kući i novog partnerstva nije samo lični čin elementarnog samopoštovanja nego i ozbiljan povod za preispitivanje nije li u pojednostavljivanju rješenja za provođenje presude u slučaju Sejdić-Finci SDP istovremeno obećanje “države za čovjeka” devalvirao do perspektive “države za čovječuljka” u kojoj će sve odluke o državnim poslovima donositi šestorke – ili sedmorke – političkih prvaka bez učešća ili bar konsultacije javnosti.

Ta grupa samozvanih ustavotvoraca, umjesto da u provođenju evropske presude traži ustavne garancije uvažavanja i ravnopravnosti manjina, u ime ekspeditivnosti spremna je da žrtvuje i simbolične ostatke građanskog i multietničkog.

Po tom odsustvu svake potrebe i namjere da se u tako važnim stvarima konsultuje na nivou ekspertize – s domaćim i svjetskim autoritetima za ustavno ili međunarodno pravo, s respektabilnijim nevladinim organizacijama i javnošću – aktuelne bosanskohercegovačke političke vođe neodoljivo podsjećaju na trojku, Izetbegović–Silajdžić–Šaćirbej, koja je uoči Dejtona ignorisala čak i preporuke američkih posrednika da traži savjet eksperata za ustavno pravo. Tako su i došli do toga da prihvate ustav koji su kasnije predstavljali kao “ludačku košulju” a ideja cjelovite Bosne i Hercegovine svela se na završni pokušaj Silajdžića da u razgovoru s Miloševićem isposluje da se Ustikolina ustupi Federaciji “zato što tamo ima najstarija džamija”. Po sjećanjima Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke), Milošević je na to rekao: “O, Harise, ne znaš da su je ti idioti digli u vazduh”.  Silajdžić je odgovorio: “Ali ta lokacija je sveta”.

“Harise, sada zvučiš kao Karadžić“, odgovorio je Milošević ipak ustupajući Silajdžiću Ustikolinu.

Od tada je prošlo više od šesnaest godina i danas je kasno razmišljati o tome šta bi bilo da su Bosnu i Hercegovinu u Dejtonu zastupali kompetentniji predstavnici – pa da su, recimo, insistirali da u izboru organa i ličnosti na nivou države svi glasaju za sve – ali nije kasno insistirati da se makar u sadašnjim razmatranjima demokratija ne ograničava na pamet šestorke ili sedmorke .

Slobodna Evropa