Kurspahić: Patriotizam i autizam

Povezani članci

• Besplatan život: realnost ili utopija
• Marinko Čulić:Čiji je Draža?
• Nemanja Tubonjić: Šta se krije iza režimskog slogana “Granica postoji”
• Vrijeme je za još jedno izdanje Pravo Ljudski Filmskog Festivala!
• Status koji je zapalio državotvorne mreže
• Bilježnica Robija K.: Park sajd ov lajf

Nedavno me, u najčešće uljudnim reagovanjima na ovu kolumnu i raspravama povodom nje, poštovani čitalac pitao šta mislim o medijima u našim krajevima. Učinilo mi se da je postavio pitanje na koje – iz ove sasvim lične perspektive – ne mogu odgovoriti na prostoru nedjeljnog komentara: o tome sam, pored desetina eseja, objavio i cijelu knjigu („Prime Time Crime; Balkan Media in War and Peace“ u Americi koja je zatim prevedena i objavljena u Sarajevu, Beogradu i Ljubljani pod naslovom „Zločin u 19:30 – Balkanski mediji u ratu i miru“). 

U njoj sam dokumentovao ulogu koju je dobar dio medija pod kontrolom nacionalističkih vođa i partija imao u širenju etničkih strahova i mržnje i poticanju, opravdavanju i slavljenju zločina. Ovih dana, povodom najava gašenja zagrebačkog “Vjesnika”, prisjećam se jedne epizode opisane u mojoj knjizi u kojoj je taj list, u funkciji potpirivanja muslimansko-hrvatske mržnje, u broju od 9. avgusta-kolovoza 1993. u vrhu strane objavio tekst pod naslovom “U Zenici obješeno 35 Hrvata!” u čijoj se prvoj rečenici kaže kako su ti nesretni ljudi obješeni “na trgu ispred katoličke crkve u tom gradu”.

Ratnohuškačka namjena tog teksta, u kojem se istovremeno potiče osjećaj i nacionalne i vjerske ugroženosti, očita je ne samo sa ove distance od gotovo dvije decenije – kada je lako utvrditi da niko nije obješen ispred katoličlke crkve u Zenici – nego se mogla vidjeti i najpovršnijim čitanjem tog “izviješća” u kojem nema imena ni jedne žrtve ili počinioca, izjave nijednog svjedoka ili relevantnog izvora, ama baš ničega što bi opravdavalo njegovo objavljivanje osim potrebe da se potakne osveta za zločin koji se, eto, nije ni dogodio.

Huškački tekst iz “Vjesnika”

Nakon objavljivanja knjige toj temi sam se vraćao još samo u predavanjima na školama novinarstva ili u povremenim akademskim debatama ostavljajući da sami novinari u bivšim jugoslovenskim republikama, u nekom priželjkivanom profesionalnom “suočavanju s prošlošću”, svode račune i izvlače pouke devedesetih.

A onda su se u samo jednoj – prošloj – nedjelji desila dva povoda za vraćanje temi “patriotskog novinarstva” i njegovoj ulozi u društvu, bilo da je riječ o “zemljama u tranziciji” ili zemljama višedecenijske demokratske tradicije.

U Bosni i Hercegovini je televizija Republike Srpske emitovala američki film “Pucanj u srce” a u Sjedinjenim Državama je dnevnik Los Angeles Times objavio fotografije kojima se dokumentuje iživljavanje američkih vojnika nad tijelima i ostacima talibanskih ratnika u Afganistanu.

Prikazivanje filma u Republici Srpskoj izazvalo je reagovanja “boraca, porodica poginulih i ratnih vojnih invalida” i promptno izvinjenje uređivačkog kolegija Radio-televizije Republike Srpske (RTRS) svima koji su povrijeđeni prikazivanjem filma “koji sa stanovništa srpskog naroda ima uvredljiv sadržaj” što je rezultiralo i podnošenjem – i prihvatanjem – ostavke direktora filmskog programa i javnim podsjećanjem kako su zaposleni na RTRS i njihove porodice “sa Republikom Srpskom rasli i prolazili sve teške i srećne trenutke evo već 20 godina” što je reagovanje na nivou obećanja “Radovane, mi ti se kunemo …”

Objavljivanje uznemirujućih fotografija iz ratne zone u Americi takođe je praćeno najozbiljnijim prigovorima s najviših mjesta – uključujući i Pentagon i Bijelu kuću – kako bi objavljivanje tih snimaka moglo pojačati antiamerička osjećanja i potaći nove napade na američke snage u Afganistanu. Ima, dakle, i u Americi uticajnih ličnosti i institucija koji od medija očekuju patriotsku samocenzuru ali u ovom slučaju nije bilo nikakvog izvinjenja ni odstupanja od novinarske misije u čijoj je samoj suštini obaveza da se javnosti kaže makar i najneugodnija istina.

Novinar koji je došao do snimaka iz Afganistana, 60-godišnji ratni reporterDejvid Zukino (David Zuchino) kaže kako je njegova redakcija uradila pravu stvar jer je dužnost novinara da kažu punu istinu o ratu, a na primjedbe kako bi fotografije mogle podstaći antiamerička osjećanja i nasilje, odgovorio je kako iz vlastitog iskustva u Afganistanu ne vidi da pobunjenici trebaju bilo kakvu dodatnu motivaciju za napade. Veteran američkog novinarstva Sejmor Herš(Seymour Hersch), koji je planetarnu slavu stekao otkrivajući masakr nad više stotina nenaoružanih vijetnamskih civila 1968. godine, a potvrdio je dokumentujući ponižavanje zatvorenika u iračkom zatvoru Abu Ghraib 2006. godine, izjavio je za The Washington Post kako novinari objavljujući takve dokumente samo rade svoj posao: “Naš posao nije da budemo u bilo čijem timu”.

Dva “incidenta” u samo jednoj nedjelji pokazuju dramatičnu razliku u shvatanju misije novinara i novinarstva. Iz balkanske perspektive – odbijanje da se čuje i vidi šta svijet misli o nama, i pristajanje medijskih kuća i poslenika da javnost i po cijenu ostavki i smjenjivanja čuva od suočavanja sa, u svijetu, preovlađujućom slikom rata i nasilja u našim krajevima, prije će doprinijeti dubokom nesporazumu s cijelim svijetom o prirodi i dimenzijama ratova devedesetih nego prijeko potrebnom razumijevanju svega onoga “što nam se desilo”. Mediji koji pristaju da doprinose tom istorijskom autizmu iznevjeravaju javnost kojoj bi trebalo da služe.