Kurspahić: Praktični čas parlamentarizma

Autor 17.3.2012. u 08:30

Kurspahić: Praktični čas parlamentarizma

Bilo je zanimljivo, iz bosanske perspektive, slušati raspravu u srijedu u Evropskom parlamentu o perspektivama pridruženja Bosne i Hercegovine Evropskoj Uniji: Svako kome je stalo, a iz mnogo razloga i svako kome uopšte nije stalo do Bosne i Hercegovine – i ko je vidi kao “nemoguću”, “nametnutu”, “besperspektivnu” i “propalu državu” – trebalo bi da posluša tu raspravu, dostupnu na Internetu na svim jezicima Unije, ako ni zbog čega drugog, onda zbog samoobrazovanja za učešće bilo u promociji ili u onemogućavanju bosanske evropske budućnosti.

Razumljivo je da, u ograničenom prostoru medijskih izvještaja, javnost o takvim raspravama čuje samo najznačajnije zaključke, kao što je recimo onaj o “zabrinutosti Parlamenta zbog ograničenog napretka u reformama potrebnim za potencijalno članstvu u EU” ili poruka kako budućnost BiH jeste u Evropskoj Uniji ali kako može postati članica samo kao “jedna, suverena i ujedinjena zemlja s državnim ovlašćenjima potrebnim da ispuni kriterije pridruženja”.

Nakon višegodišnje blokade proevropskih reformi, razumljivo je da su evropski parlamentarci zabilježili napredak u vidu formiranja Savjeta ministara, a izvjestiteljica Evropskog Parlamenta Doris Pack to je izrazila na zasjedanju opaskom kako se “za šest nedjelja (u BiH) desilo više nego za prošlih 15 mjeseci”.

Evropa je – u rezoluciji usvojenoj na ovonedjeljnom zasjedanju – još jednom potvrdila opredijeljenost za pridruženje Bosne i Hercegovine i očekivanje da će sada, kad je izvjesno da bi susjedna Hrvatska mogla postati članica Unije već iduće godine i da je Srbija dobila status kandidata za prijem, i Bosna i Hercegovina pojačati nastojanja da ispuni uslove i da – kako je rečeno na zasjedanju – “uskoči u voz koji je već krenuo”.

Nije teško zamisliti ma-šta-oni-imaju-da-nam-govore reagovanja domaćih euroskeptika i euroignoranata. Njima za dušu – mogla se čuti prilična doza skepticizma i u raspravi u Evropskom Parlamentu uključujući i pitanja: je li za Uniju uopšte dobro da s prijemom jedne tako disfunkcionalne države unosi u evropsku kuću i svu etničku i vjersku neslogu; treba li otvarati vrata za članstvo zemlji sa prihodom osam puta manjim nego što je prihod u Velikoj Britaniji i hoće li to evropske poreske platiše nastaviti da fiinansiraju državu na koju su za posljednjih deset godina već potrošili 1,6 milijardi eura; kako će se – ako se Bosna i Hercegovina ne pozabavi vjerskim ekstremizmom – stvari razvijati kad ta zemlja s prijemom Hrvatske postane prvi susjed ujedinjene Evrope; sve do zaključka kako “gurati ih u Evropu možda i nije tako dobra ideja”.

Doris Pack

Za skeptike je Doris Pack imala umirujuću, a za bosanske euroentuzijaste otrežnjujuću poruku: još je prerano za takve bojazni jer zemlja tek treba da ispuni uslove za članstvo, a čak i njena vrlo sažeta lista tih uslova uključuje i takve za čije ispunjenje u aktuelnom bosanskom kontekstu treba ili jako puno dobre volje ili jako puno vremena a i jednoga i drugoga je – uprkos napretku posljednjih nedjelja – još premalo.

Da navedemo samo neke najočitije: ispunjavanje uslova iz presude Sejdić-Finci o jednakim pravima pripadnika manjina; ravnopravnost u obrazovnom sistemu i ukidanje diskriminacije u vidu postojanja “dvije škole pod istim krovom”; uspostava tržišta i nezavisnost pravosuđa i funkcionalnost države i njeno osposobljavanje da donosi odluke neophodne za pridruženje Evropi.

Kako sve to – i još mnogo toga o čemu su govorili evropski parlamentarci – postići u zemlji u kojoj ima tako malo domaće saglasnosti čak i o njenoj budućnosti. Zanimljiv odgovor ponudio je, u jednom od prvih intervjua nakon stupanja na dužnost šefa evropske delegacije i specijalnog izaslanika Evropske Unije za Bosnu i Hercegovinu, Peter Sorensen: rekao je u razgovoru za Večernji list kako u svojoj misiji ima najmoćnije sredstvo u vidu opredjeljenja 70 posto bosanskohercegovačke javnosti za pridruženje Evropi i iskustveno potvrđenu činjenicu da nema nijedne zemlje koja nije imala koristi od članstva u Uniji i kako Unija ima ono što građani BiH žele, a to je pristup evropskom tržištu, investicijama koje samo članstvo u Uniji može donijeti, otvaranje novih poslova i pristup evropskom obrazovnom sistemu.

Da se, ipak, vratimo obrazovnom aspektu rasprave u Evropskom parlamentu: za domaću političku praksu vrlo je poučno evropsko iskustvo s ograničavanjem diskusije na samo jednu minutu.

Ono zahtijeva od evropskih poslanika sposobnost da kažu samo ono najvažnije i to je – u ovom konkretnom slučaju – omogućilo da se u kratkom vremenu čuju razmišljanja u najširem spektru o temama u rasponu od bosanske unutrašnje politike do vjerskog i političkog ekstremizma, od prioriteta u procesu pridruživanja do uloge i odgovornosti susjednih zemalja, od realnosti duboko podijeljenog društva do neminovnosti primjene evropskih standarda. Ali, u rječniku domaćih euroignoranata: ma, čemu to oni nas mogu učiti?

Radio Slobodna Evropa

Autor 17.3.2012. u 08:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija