La Casa del Leasing

Boris Dežulović
Autor 30.10.2021. u 09:46

Izdvajamo

  • I što je najbolje, nitko se ne uzbuđuje: nema policijskih specijalaca, tajnih službi i vojske, nema njihovih lica na potjernicama Interpola po europskim aerodromima, nema ničega. Ima samo, shvatili ste, razorne kritike društva kojemu su banke što pljačkaju građane organizirani kriminal, a građani što pljačkaju banke narodni pokret otpora kapitalizmu i osveta korporativno-bankarskom establišmentu.

Povezani članci

La Casa del Leasing

U Netflixovoj seriji Profesor i suradnici zauzmu palaču Kraljevske kovnice u Madridu i u njoj odštampaju gotovo milijardu eura. A družina iz Nadzornog odbora RBA Leasinga za istih tih stotinjak milijuna eura za pola sata na jutarnjem kolegiju zavrtjela varijabilnu kamatu i fiksnu maržu, sve uz cappuccino iz automata i integralne kroasane iz Pan-peka u Radničkoj.

Piše: Boris Dežulović

Ima ta La Casa de Papel, Kuća od papira, španjolska heist-crime serija na Netflixu maštovito prevedena kao Money Heist, neviđena televizijska pizdarija – dobro, to se samo tako kaže, pizdarija koju je vidjelo sedamdeset milijuna ljudi sve je samo ne neviđena – u kojoj neki Sergio Marquina alias Profesor, zločinački mastermind s licem šahovskog komentatora na sovjetskoj televiziji, okuplja tim suradnika s konspirativnim urbonimima, poput Berlin, Nairobi, Tokio, Helsinki i sve tako, pa zauzmu ni manje ni više nego palaču Kraljevske kovnice u Madridu, i u njoj, držeći taoce, odštampaju gotovo milijardu eura.

Serija je, kažem, nepojamno smeće – po prilici kad bi Antunu Vrdoljaku dali da po scenariju Nenada Ivankovića režira nešto između turske sapunice i Reservoir Dogsa – u kojoj je od svih golemih scenarističkih rupa, provalija i ambisa svakako najdublja i najgluplja ona o pljački štamparije novca kao narodnom pokretu otpora kapitalizmu i osveti korporativno-bankarskom establišmentu. Sve uz “Bella ciao” i maske Salvadora Dalija, Profesor tako tumači svojoj ekipi onaj izlizani alibi o društvu kojemu su građani što pljačkaju banke kriminalci, a banke što pljačkaju građane dobre kompanije.

Prastara je to parabola o samoj prirodi bankarskog biznisa, u kojemu se pljačka u odijelima i kravatama, savršeno legalno, sitnim slovima u dnu ugovora, lihvarskim kamatama, ucjenjivačkim ultimatumima i sudskim ovrhama. Nitko nikad nije stvarno mislio kako članovi uprave neke banke pod Dalijevim maskama upadaju ljudima u kuće i naoružani kalašnjikovima zaključavaju ukućane u podrum, pa nožem režu stari kauč i po regalu traže zlatni nakit pokojne babe. Godinu dana trebali bi naoružani bankari obilaziti hrvatska kućanstva da skupe makar parsto hiljada, a kamoli, štajaznam, sto milijuna dolara, koliko je onomad prije trideset pet godina, u najvećoj pljački u povijesti, slavni Valerio Viccei s bandom usred bijela dana ukrao iz sefa Knightsbridge Security Deposit Centra u Londonu.

– Sto milijuna dolara?! – zaprepašteno je na jutarnjem kolegiju ponovio stariji član Nadzornog odbora RBA Leasinga u Zagrebu, nazovimo ga, štajaznam, Gospić.

– Razmislite – značajno je podigao kažiprst predsjednik Nadzornog odbora Zdenko Adrović alias Profesor. – Sedam stotina milijuna kuna, čak i više od Vicceija. Kad bismo ukrali, metnimo, blindirani kombi Hrvatske narodne banke sa sedamsto milijuna kuna, bila bi to najveća pljačka u povijesti, sve bi novine pisale o nama, digla bi se cjelokupna hrvatska policija, bio bi zatvoren i Zagreb i sve državne granice, a naša bi lica na potjernicama Interpola bila po svim europskim aerodromima. Ali kad bismo od pedeset hiljada ljudi ukrali po sto kuna, nitko ne bi ni primijetio: to se računa u sitnu krađu, po Kaznenom zakonu krađe do hiljadu kuna čak se i ne gone po službenoj dužnosti!

– Sto kuna? – zbunjeno je opet ponovio Gospić.

– Po glavi. Sto kuna po glavi – opet je Profesor podigao kažiprst. – Puta pedeset tisuća glava.

– Znam! Popis stanovništva, jel da? – dosjetila se jedna iz Nadzornog odbora, nazovimo je Virovitica. – Maskiramo se u popisivače i svakih deset godina uzmemo im iz kuća po sto kuna?

– Sjajna ideja, Virovitice. Sjajna, mada malo glupa – nasmijao se Profesor. – Odlična za Netflixovu seriju, ali ne i za ozbiljnu bandu. Otkud Hrvatima doma sto kuna u kešu?

– Kako onda? – pitao je drugi jedan član Nadzornog odbora, kodnog imena Šibenik.

– Imam za vas samo jednu riječ – svečano je objavio Profesor, teatralno uživajući u dramskoj pauzi. – Euribor.

– Euribor? – zbunjeno je ponovio Gospić.

– Pardon, EURIBOR. Velikim slovima.

– Aha, EURIBOR. Što s njim?

– Rate leasinga mi računamo u eurima po tržišnom indeksu EURIBOR-a, pa pretvaramo u kune, je li tako? Kad EURIBOR skoči, skoči i rata leasinga – nije Profesor spuštao onaj svoj kažiprst. – Što, međutim, ako skoči i naša fiksna marža? Što ako EURIBOR padne, a ne padne rata? Tih prosječnih, napamet govorim, stotinjak kuna mjesečno, nema šanse da itko primijeti: njima ide ista rata, a nama višak u kamati i fiksnoj marži. Puta dvanaest godišnje, puta dvanaest godina, puta pedeset hiljada. Sedamsto milijuna.

– Ali to je pljačka! – vrisnula je treća jedna iz Nadzornog odbora, nazovimo je Lička Dubrava.

– Haha – nasmijao se profesor. – Dobro jutro, Lička Dubravo. Mi smo RBA, mi smo banka.

– Mislim, to nije legalno! Fiksna marža se zove fiksna marža zato što je fiksna, ne može se mijenjati fiksna marža!

– Naravno. Ovo je pljačka.

– Samo jedna stvar – javio se uto s dna stola Donji Miholjac. – Građani neće ni znati za promjene u fiksnoj marži, ali tu su interne kontrole, Ministarstvo financija, Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga…

– Vrlo dobro, Donji Miholjče – kimnuo je glavom Profesor. – Vrijeme je da upoznate Slavonski Brod, Kostajnicu, Imotski i Beč.

– Kakav sad Beč? – pobunio se Šibenik. – Dogovorili smo se da koristimo imena hrvatskih gradova!

– Gospodin je iz austrijske centrale RBA – objasnio je Profesor. – Imotski je šef Hanfe, Slavonski Brod ministar financija, a gospođa Kostajnica njegova sestra, voditeljica Odjela za kontrolu leasing tržišta u Hanfi. Kako vidite, sve je pokriveno.

– Briljantno! – otelo se zadivljenoj Virovitici.

– Ako sam dobro shvatio, ukrast ćemo sto milijuna dolara ne mičući se od stola i kompjutera? – pitao je Gospić.

– Tako je.

– Zašto onda moramo nositi ove glupe maske?

– Ne morate. Mislio sam da će biti fora.

– Znam, ali Martina Dalić!?

– To je Imotski smislio. Martina je njegova prijateljica.

– Dali, Dalić. Meni je to dobra fora – branio se Imotski.

– Glupo.

– Samo još jedna stvar – javio se uto jedan s kraja stola. – Ja ne bih da se zovem Dugo Selo.

– Jebiga, Dugo Selo ima status grada.

– Ali ja bih da se zovem Cetingrad.

– Cetingrad je općina, nije grad, debilu.

– Gospodo! Gospodo! – prekinuo je svađu Profesor. – Čeka nas mnogo posla, a ja u jedan imam ručak s premijerom u Marcellinu.

Tako je – zanemarite li par sitnih izmjena za potrebe dramaturgije – isplanirana hrvatska pljačka stoljeća, u kojoj su članovi Nadzornog odbora RBA Leasinga varijabilnim kamatnim stopama i fiksnim maržama od pedeset tisuća svojih klijenata između 2008. i 2020. ukrali sedam stotina milijuna kuna. Ne izmanipulirali, ne sakrili, ne doveli u zabludu, nego baš bukvalno ukrali. Stotinjak kuna mjesečno, puta pedeset hiljada, puta dvanaest godišnje, puta dvanaest godina. Sedamsto milijuna.

La Casa de Papel?

U toj Netflixovoj pizdariji pljačku Kraljevske kovnice Profesor planira desetak godina, po cijele noći proučava nacrte zgrade, instalacije, trezore, osiguranje, alarme i nadzorne kamere, pa okuplja desetak stručnjaka za kompjutere, elektroniku, eksploziv i oružje, pet mjeseci pripremaju se u nekoj vukojebini, treniraju, vježbaju, uče napamet i kopaju tunele, pa nabavljaju sofisticiranu opremu, naoružanje i sto hiljada čuda, sedam dana ratuju s policijskim specijalcima, tajnim službama i svim rodovima španjolske vojske, odjekuju detonacije Madridom – pola ih izgine, sunce ti jebem! – i sve za devetsto milijuna eura, dakle za manje od stotinu milijuna po glavi.

A družina iz Nadzornog odbora RBA Leasinga za istih tih stotinjak milijuna eura za pola sata na jutarnjem kolegiju zavrtjela varijabilnu kamatu i fiksnu maržu, sve uz cappuccino iz automata i integralne kroasane iz Pan-peka u Radničkoj!

I što je najbolje, nitko se ne uzbuđuje: nema policijskih specijalaca, tajnih službi i vojske, nema njihovih lica na potjernicama Interpola po europskim aerodromima, nema ničega. Ima samo, shvatili ste, razorne kritike društva kojemu su banke što pljačkaju građane organizirani kriminal, a građani što pljačkaju banke narodni pokret otpora kapitalizmu i osveta korporativno-bankarskom establišmentu.

Jebala vas La Casa de Papel.

Novosti

Boris Dežulović
Autor 30.10.2021. u 09:46