Ladislav Babić: Kolateralne žrtve

Ladislav Babić
Autor 17.11.2012. u 11:23

Ladislav Babić: Kolateralne žrtve

 Do devet sati i nekoliko minuta, 16.11. ove godine, Haaški sud je u percepciji većine Hrvata i kreatora njihova javnog mnijenja bio „politički sud“, da bi se u onih svega nekoliko minuta koliko je trajalo čitanje oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču, sve promijenilo. Kvantnim skokom, neviđenim i u analima kvantne fizike, sud je prešao iz jednog, „političkog“ kvantnog stanja,  u drugo – „pravedničko“ kvantno stanje, postajući samomislećim Hrvatima uzor pravednosti na koji se treba ugledati. Kako takovrsni kvantni skokovi bivaju praćeni emisijom energije, nije niti toga falilo. Sputana energija nacionalnog ponosa i egzaltacije razlila se širom ulica i medija, preplavivši u tili čas i saborske dvorane te ured Predsjednika Republike, a da katedrale – i one duha i duše – ni ne spominjemo. Svršavanje je bilo masovno, a kamenje što se odvalilo sa srca većine pripadnika ovog naroda gotovo je zaustavilo promet na cestama. Oslobađajuća presuda donijeta je „preglasavanjem“ petero sudaca Žalbenog vijeća ICTY-a u omjeru 3:2. Prvostepena presuda donijeta je od troje sudaca jednoglasno, uz djelomično izdvojeno mišljenje jednoga od njih. Tako je, summa summarum, od ukupno osmero ljudi – pravnih stručnjaka – koji su odlučivali o sudbini hrvatskih generala – ukupno petero smatralo iste krivima, dok ih je troje oslobodilo po svim točkama optužnice. Ipak, rezultat je spomenutih 3:2, s obzirom da su pogotci postignuti u prvom poluvremenu postignuti iz offsidea – kako je proglasio glavni sudija Theodor Meron – po nacionalnosti Amerikanac, rođen u Poljskoj. Nekako se poplavi nacionalnog oduševljenja gotovo neprimjetno uklopila gotovo istodobna vijest da je „Australija odlučila kako će Hrvatskoj izručiti Dragana Vasiljkovića, poznatog kao kapetan Dragan“. Što će kod nekih ponovno potaknuti razmatranje o ulozi slučaja ili sinhroniciteta u životnim zbivanjima, dok će drugi u to izražavati duboku sumnju.

Bilo kako bilo, dvoje generala je pravomoćno oslobođeno svake krivnje za događaje koji su pratili „olujne“ u „postolujne“ procese u hrvatskoj oslobodilačkoj akciji, što su pobijene srpske starice i starci popratili sa vidljivim (doduše, na „onom svijetu“) odobravanjem, uz istovremeno pitanje: „A ko nas bre onda pobi?“. I, unatoč umirujućim tonovima kojima su premijer Milanović i predsjednik Josipović popratili oslobađanje hrvatskih generala, pozivajući na dostojanstvo i nastavak rada istražnih organa na otkrivanju zločina koji su nepobitno počinjeni, ostaje gorak okus. Sedamnaest godina nakon rata većina hrvatskih zločinaca još nije procesuirana, pa ako se  – na poziv najistaknutijih predstavnika vlasti – i nastave istrage u ovom tempu, neće ni u slijedećih nekoliko višekratnika ovog broja, sve do smrti počinitelja. Što je, čini se, i naum svih vladajućih struktura do sada.

Generali zaista mogu biti nevini, i svakako bi bila krivda prema ljudima da ih se osudi tek zbog funkcije koju su imali u proteklom ratu. Međutim, postavlja se jednostavno sherlokholmesovsko pitanje: Ako imamo leš i optuženika koji tvrdi da je nevin, nije li najlakše bilo dokazati njegovu nevinost privođenjem pravog krivca ruci pravde? Izgleda da hrvatskim vlastima kao i većini naroda nad kojim vladaju, sem  dokazivanja nevinosti svojih zapovjednika po svaku cijenu, ono niti nije padalo na pamet. A krivci? Zameo ih vjetar!

  Amerikanci i Izraelci sve više upotrebljavaju nove metode u obračunu sa svojim političkim protivnicima, po njihovom sudu – najobičnijim teoristima. Bespilotnim ih letilicama lociraju i raketiraju – rukovodeći se poznatom američkom pragmatičnom filozofijom. Važan je cilj, a ne kako ćemo doći do njega ili, po Machiaveliju: „Cilj opravdava sredstvo“! Učinimo stvar tako da svedemo na najmanju moguću mjeru izloženost “naših” momaka. S takvom filozofijom bačene su i dvije nuklearne bombe na japanske gradove koji nisu ni bili spomena vrijedni vojni ciljevi. U takvom stavu implicitno je prikriven nacionalizam protiv kojega se mnoge vlade javno izražavaju, a u praksi su uvijek važni “naši” momci i djevojke. Treba reći da takva “filozofija”, bolje rečeno pristup – jer to filozofija niti nije (fali joj etička komponenta) – ima velikih uspjeha, čemu svjedoči i brza japanska kapitulacija, kao i pogibije terorista/”terorista” kojima se osiguralo suđenje i egzekucija u istom paketu. „Demokracija“ na djelu.
Međutim, što sa slučajnim namjernicima, nevinim prolaznicima, žiteljima koji veze nemaju sa aktivnošću pronunciranih i ostalim nevinim žrtvama gore opisanih aktivnosti? Pa, reći će vam, istražit ćemo jeli bilo kako nas optužuju da je bilo, a ako je  i bilo mi svakako žalimo i izražavamo najdublju sućut obiteljima poginulih. Svaki rat, ionako zahtijeva kolateralne žrtve, to je odvajkada poznato, zar ne? To je etika pragmatizma, koju u praksi prihvaća hrvatski politički sustav i – na žalost – velika većina naroda. Pa, izražavajući nadu – praćenu ogromnom dozom skepse i sumnje – da su dvojica generala doista s pravom oslobođeni, istovremeno možemo konstatirati kako će, vrlo vjerojatno, pobijena srpska čeljad u akciji “Oluja” biti u ovoj zemlji zauvijek percipirana kao kolateralne žrtve. A tko njih šljivi, zar ne svjedoče o tome događanja širom svijeta, u čije tokove se krajnje nesamokritično uključuje i Hrvatska. Uostalom, a tko im je bio kriv što ne bjehu “naše” starice, starci, momci i djevojke – zar ne?

Ladislav Babić
Autor 17.11.2012. u 11:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija