Ladislav Babić: Krčag ide na vodu…

Ladislav Babić
Autor 18.5.2015. u 15:30

Izdvajamo

  • Osnova svake politike je djelovanje, a one koja pretendira na etiku – humanističko djelovanje! Opravdanje da tamo nema predstavnika vlasti, niti pokroviteljice „pobjegulje“ koja je poslala svoju predstavnicu, već iduće godine može postati ništavno. Sabor ili Vlada će obnoviti pokroviteljstvo, povećat će se financijska podrška manifestaciji, a na licu mjesta će – uz već danas prisutne najviše predstavnike „Crkve u Hrvata“ – ponosno blistati likovi hrvatske predsjednice i njenog političkog mentora Tomislava Karamarka. Za sada je politički oportuno, ne se previše izlagati uz slikovitu bratiju iz RH (i BiH), jer – ipak je ona predsjednica sviju nas, jeli? Hrvatske vlasti već četvrt stoljeća vuku za nos svoje državljane igrajući igre skrivača
  • hoće li to trajati vječno? Koliki je put od guzice do mozga hrvatskih građana?

Povezani članci

Ladislav Babić: Krčag ide na vodu…

Foto: vijesti.hrt.hr

Znajući iz kojeg stranačkog miljea dolazi i slušajući političke maloumnosti koje prezentira javnosti, prilog „vjerojatno“ treba izbaciti. Sasvim je izvjesno da je ona „trojanski konj“ svog lutkara i stranke kojoj je ovaj na čelu, koji samo čekaju zajahati na pleća građana Hrvatske. Po svemu sudeći, čeka nas ozbiljenje stare kineske kletve „Dabogda doživio interesantna vremena!“. No, ima i jedna narodna, dobro znana onima koji su povijesno neuspjelo pokušavali prevesti narode žedne preko vode: “Krčag ide na vodu dok se ne razbije”. Za nadati se da će, kad se to desi, biti zaista nadasve zanimljivo – „krčagu“ koji se razbio i njegovom sadržaju. Samo da se otrov na sve nas ne prolije!

Nimalo poštovanja ne gajim prema hrvatskim vlastima, dok Sabor smatram tek cirkusom prepunim klaunova, lopova, desničara, demagoga i sličnih pitoresknih i kriminalnih tipova – slažući se s oživljenim Matoševim sarkazmom o njemu kao kokošinjcu (u ovome doduše čuče korisniji stvorovi) – uz tu i tamo koju osobu od digniteta. Kontinuitet zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni sve me više u to uvjerava. Ponekad se nađe i pokoja razumna saborska odluka, doduše nespremna do kraja iskazati pretpostavljeni etički humanizam tog – navodno – najvišeg političkog tijela Hrvatske, iznad kojeg samo Bog stoluje. Jedna od takvih je i ona iz 2012-te, da se ukine saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu (uz financijsku podršku!), što je pokojni predsjednik Sabora ovako potkrijepio:

„Šprem je naglasio kako Kukuriku koalicija smatra da su se na Bleiburškom polju odvijale ‘završne i legitimne borbe između Narodnooslobodilačke vojske i tada već gotovo poraženih Pavelićevih snaga’ i da je tamo bilo stradanja vojnika s obje strane, ali ne i nevinih žrtava, odnosno onih koje su ubijene bez suđenja. ‘Nevinih žrtava je bilo na stratištima i grobnicama kroz Križni put. Smatramo da treba obilježavati, dati počast i pun pijetet tim žrtvama na stratištima i grobnicama Križnog puta’“

Obrazloženje posve točno, dano na osnovu relevantnih povijesnih dokumenata, a ne temeljem pretjerivanja ustaške emigracije koja je tijekom vremena sve više napuhivala ovo „stradavanje hrvatskog naroda“. Ipak, u početnim fazama iskrenosti znalo im se zalomiti priznanje “da je nakon povlačenja s Bleiburškog polja pronađeno 40 mrtvih tjelesa”, (Vinko Nikolić). Činjenica je, da na Bleiburškom polju nije bilo nikakve tragedije, izuzmemo li pogibiju nekoliko desetaka kvislinških vojnika, koji se nisu htjeli predati partizanima, nakon što su Englezi – u skladu s prethodnim sporazumom među Saveznicimaodbili njihovu predaju, te su se ovi morali predati (a ne biti izručeni!) pobjednicima – partizanima. Sve što se komemorira na Bleiburgu, povezujući izravno s njim, dešavalo se kasnije, što nas ovdje ne zanima.

„Jer ako tamo nije počinjen zločin, ako je na Bleiburškom polju izvršena tek jedna sramotna predaja jednog neobičnog mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojim je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih, onda ono što se događalo poslije Bleiburga postaje kazna i osveta. A je li to i u kolikoj mjeri osveta i zločin, o tome pravnici imaju što reći.“ (Danijel Ivin, „Smisao Bleiburga)

Identificirajući ustaštvo bez ostatka s izvornim hrvatstvom, uveliko se njegovi zagovornici povodom spomenutih zločina-osvete pozivaju na Ženevsku konvenciju koju je NDH potpisala tek 20.1.1943. godine, u međuvremenu (a niti poslije) uopće ne mareći za njenu primjenu – sve dok vrag nije došao po svoje – kako na „nepodobno“ civilno stanovništvo, tako ni na učesnike partizanskog pokreta. Saveznici su „… na konferenciji u Teheranu, koja se održala u prosincu 1943. godine, priznali NOV i POJ kao jedine borce protiv fašizma u Jugoslaviji“, dok su „na Krimskoj konferenciji u veljači 1945. godine, priznali Jugoslaviju kao svog ravnopravnog saveznika u antihitlerovskoj koaliciji“, pa otpadaju svi prigovori da partizani kao „banditi“ nisu bili obuhvaćeni konvencijom, uobičajena metoda licemjera koji ljudskost ne traže u sebi, već na načrčkanom papiru. Prema akedemiku Petru Strčiću:

„…doslovce na cestama u Sloveniji i Austriji našli su se pri kraju rata 1945. god. preostali dijelovi vojske NDH, ustaše i domobrani koji se nisu odazvali amnestijskim pozivima pobjednika. S njima je prema Zapadu krenuo i znatan broj civila, uvjeravan i obmanut od vrha NDH da će ih Zapad uskoro ionako pobjednički vratiti, da će NDH preživjeti, jer neminovno predstoji njihov skori sukob s Istokom. No, znatan dio tih civila odlazio je iz NDH i samoinicijativno, preplašen brojnim vijestima, izmišljenima od struktura NDH radi zastrašivanja naroda ili stvarnoga, veoma prijetećega sadržaja – da pobjednici pribjegavaju oštroj odmazdi i represiji i prema civilnim strukturama pa i prema građanstvu NDH općenito. S ustašama su se na zajedničkome bijegu našle i velike i brojne skupine četnika (srbijanskih, hrvatskih, crnogorskih itd.), nedićevaca (isto tako srbijanskih kvislinga), slovenskih bjelogardista i drugih kvislinga, što se slabo spominje na obje strane, osobito na pro-endehaškoj, jer time otpada teza da se radi o smišljenom istrebljenju Hrvata. I sad se javlja klasična, intimna situacija, odavno poznata već u povijesti i u drugim sredinama koja nema veze s politikom, već sa značajem, moralom i etikom pojedinaca.“, („Čemu danas nedoumice oko Bleiburga i Križnoga puta“)

        Postavlja se daklem pitanje, što se komemorira na Bleiburgu, i zašto to hrvatske vlasti i opozicija glasno, jasno i javno ne kažu? Ovaj autor je pisao:

„…za dva dana (subota, 16.5.) u Bleiburgu će se komemorirati ne žrtve, već onodobni poraz kvislinške fašističke tvorevine, uz notu trijumfalizma nad aposteriornim porazom svojih pobjednika. Napis na spomeniku postavljenom 1987. godine “U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945”, od 2007. glasi „U spomen na nedužne žrtve bleiburške tragedije; mai 1945“, da bi se potom još jednom promijenio: „U spomen na hrvatske žrtve bleiburške tragedije, svibnja 1945“. Kako su još do pred godinu-dvije bile uobičajene ustaške odore i znakovlja (do prijetnje austrijske policije da to više neće tolerirati), jasno je čega se tamo prisjeća(lo) i usput prigodice obnavlja(lo) – uz prisustvo visokih državnih i crkvenih dužnosnika – što je preraslo u kontinuirani, polujavni proces u RH. Već samo prisvajanje zločinačke vojske za „hrvatsku vojsku“, dovoljno govori o etici komemoranata, pa da ne bi baš eksplicitno na sebe navukli lošu atribuciju pred svijetom, natpis je promijenjen. Nadalje, on sasvim neopravdano masu koja se skupila tih poratnih (rat je bio završen pred tjedan dana!) dana na bleiburškom polju izjednačuje sa vojskom – „hrvatskom vojskom“. Iz razloga što je to bila smjesa svih mogućih kolaboracionista iz cijele Jugoslavije, kvislinga i zločinaca, te civila – rođaka, prijatelja, istomišljenika – pa zbog istoga ni ono što se naziva „tragedijom“ nije bila samo „hrvatska“. I konačno, na samom Bleiburgu nikave tragedije nije bilo – poginulo je svega nekoliko desetaka ljudi koji su se suprotstavili predaji partizanima.“,

na što mu je jedan čitatelj primijetio, neka obrati pažnju na slijedeću fotografiju:

 kgk

odnosno, natpis na spomeniku:

sp

Slabovidnijima, prepišimo: „U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945“, uz grb koji započinje bijelim poljem i više je nalik grbu propale ustaške tvorevine negoli onom Republike Hrvatske. Što to komemorira Predsjednica Republike i Vrhovna zapovjednica HV, izražavajući svoj „duboki pijetet“?:

„Završetak Drugoga svjetskog rata i pobjeda nad nacizmom, kojoj je velik obol dao i hrvatski narod, označili su početak jednog od najtragičnijih poglavlja hrvatske povijesti. U samo nekoliko poslijeratnih mjeseci ubijeno je ili od mučenja i iscrpljenosti stradalo mnoštvo zarobljenih vojnika i civila. Njihov točan broj ni do danas nije utvrđen, jer su žrtve skončale na više stotina mjesta, na područjima nekoliko država, bez suda i dostojnoga pokopa. Iskazujući poštovanje žrtvama „Križnoga puta“ na Bleiburgu, u Teznom i Macelju imam obvezu moralno osuditi režim koji je progonio i ubijao ljude. Zločin je zločin i nijednom se ideologijom ne može opravdati. Zato su mjesta stradanja i patnje ujedno mjesta pijeteta i spomena na sve žrtve, ali i opomena našem i budućim naraštajima koliko je važno bdjeti nad istinskom vrednotom svakog ljudskog života te koliko je važno promicati duh demokracije i suživota kao jamstva mira i bolje budućnosti .“

Nije li upoznata sa stvarima (poput većine političara koji kao da su s neba tresnuli o tlo), neka upita svoje generale iz „Vijeća za nacionalnu sigurnost“, dali njihova vojska, kojom su zapovijedali za nedavna rata – Hrvatska vojska (HV) – predstavlja sljednika hrvatske vojske sa spomeničkog epitafa? Možda joj, a prije svega hrvatskim i antifašistima bivše države,

umirovljeni viceadmiral Zdenko Simičić, umirovljeni general-bojnici Miljenko Filipović i Josip Štimac, umirovljeni brigadni general Ivan Pokaz, umirovljeni komodor Ivica Tolić, umirovljeni brigadir Zoran Piličić, umirovljeni pukovnik Ante Šoljić, te Željka Antunović, Ivan Baketa, Stipe Božić, Nikola Brzica, Vlatko Cvrtila, Filip Dragović, Zlatko Gareljić, Gordan Kolak i Damir Vanđelić,

uspiju objasniti čiju povijesnu liniju zapovijedanja nastavljaju – Pavelićevu ili Titovu? Generalima iz „Vijeća“, koje će „donositi rješenja o domovinskoj sigurnosti u svrhu pripreme odgovarajućih stručnih podloga i analiza, te pružati savjete Predsjednici RH u izvršavanju Ustavom utvrđenih dužnosti i ovlasti“, za početak preporučujemo da razmotre, jesu li za sigurnost Hrvatske veća prijetnja antifašisti ili njihova vrhovna zapovjednica? Ili je i generalima potrebna edukacija?

        Kako Hrvatska (navodno) ne nastavlja kontinuitet fašističke NDH, već prema Izvorišnim osnovama Ustava svoj legalitet – među inim – crpi i iz uspostave

„…temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potomu Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.)…“,

pred spomenikom čijoj vojsci (koju njemački natpis ničim ne spominje!) se Kolinda Grabar Kitarović prenemaže, polažući cvijeće i podupirući to ispraznim riječima sasvim lišenih humanističke suštine? Svojim „skrivenim“ posjetama Jasenovcu i Bleiburgu, praćenih riječima bez ikakvog povijesno kontekstualnog značenja: „zločin je zločin“,

Kitarović je u istu ravan dovela ideologiju koja je u logoru ubijala nevine žrtve u ime rasne čistoće i “ideologiju” koja je u osvetničkom pohodu ubijala pripadnike režima odgovornog za Jasenovac.“.

        Poruke, da su joj članovi obitelji navodno bili „antifašisti u Drugom svjetskom ratu, ali nisu bili komunisti niti su ikad izjednačavali to što su radili, pa čak i to što su tada nosili crvenu zvijezdu na kapi, s onim što se događalo nakon 1945. godine“ (pod čijim su se vrhovnim zapovjedništvom borili?), mogu korespondirati s njenom djelatnošću samo koliko to potvrđuje životna praksa, stvarnost. Ona pak pokazuje tek, da na mala vrata – čemu svjedoči i predstava pred spomenikom promijenjenog epitafa – nastoji dovesti do demontiranja antifašizma u Hrvatskoj. Jeli sama odgovorna za svoje postupke ili i veliki dio naroda na čijem je čelu, donekle je retoričko pitanje – usporedi li se broj učesnika na jasenovačkom i bleiburškom odavanju pijeteta žrtvama (od kojih prve s pravom nose to ime). Uviđa li Hrvatski Sabor, zajedno sa aktualnim vlastima, što se radi i misle li da je dovoljno samo izbjeći pojavljivanje u Bleiburgu uz davanje prigodnih izjava, nije stvar slabovidnosti ili nedostatka receptora na mrežnici, već manjak morala koji je nemoguće sakriti igranjem skrivača. Osnova svake politike je djelovanje, a one koja pretendira na etiku – humanističko djelovanje! Opravdanje da tamo nema predstavnika vlasti, niti pokroviteljice „pobjegulje“ koja je poslala svoju predstavnicu, već iduće godine može postati ništavno. Sabor ili Vlada će obnoviti pokroviteljstvo, povećat će se financijska podrška manifestaciji, a na licu mjesta će – uz već danas prisutne najviše predstavnike „Crkve u Hrvata“ – ponosno blistati likovi hrvatske predsjednice i njenog političkog mentora Tomislava Karamarka. Za sada je politički oportuno, ne se previše izlagati uz slikovitu bratiju iz RH (i BiH), jer – ipak je ona predsjednica sviju nas, jeli? Hrvatske vlasti već četvrt stoljeća vuku za nos svoje državljane igrajući igre skrivača; hoće li to trajati vječno? Koliki je put od guzice do mozga hrvatskih građana?

        Prema vojnicima i inim pripadnicima organa represije – kao i prema njihovima zapovjednic(ima/ama) – imam još lošije mišljenje no prema vlasti. S obzirom da je Einsteina ipak nemoguće tužiti za klevetu, uvredu ili mu nakalemiti neko kažnjivo djelo, navest ću njegov stav s kojim se sasvim slažem:

„Kad sam već kod tog predmeta da kažem i koju riječ o najgorem izrodu života krda, o meni omrznutoj vojsci. Kad je netko u stanju sa zadovoljstvom marširati strojevim korakom, ja ga već prezirem: veliki je mozak dobio zabunom, jer za to bi mu bila potpuno dovoljna i leđna moždina. Ta civilizacijska sramota zvana vojska morala bi nestati što je moguće prije. Junaštvo po naredbi, besmisleno nasilje i slijepo rodoljubništvo, kako ja sve to silno mrzim, kako mi je rat niska i mrska rabota; prije bih se dao sasjeći na komade negoli sudjelovati u tom bijednom činu.“

Uvjeren da ni vojni zapovjedni(ci/ce) u prosjeku nisu nimalo etičniji ni inteligentniji od „najgoreg izroda života krda“, mogu shvatiti da je predsjednica možda nepismena, nedovoljno obrazovana, ili joj mentalne sposobnosti onemogućuju logički povezati natpis na spomeniku sa stvarnim dešavanjima, u kontekstu povijesnih okolnosti i sadašnjosti u kojoj sramoti svoju funkciju, cijelu hrvatsku državu i narod. Možda i od suznih očiju nije uspjela pročitati kome je spomenik namijenjen (i to se dešava!), a vjerojatno joj se od silne žalosti zamaglilo razmišljanje, pa se nije upitala tko i zbog čega je promijenio epitaf, te zašto je krdo savjetnika s kojima se okružila nije upozorilo? Znajući iz kojeg stranačkog miljea dolazi i slušajući političke maloumnosti koje prezentira javnosti, prilog „vjerojatno“ treba izbaciti. Sasvim je izvjesno da je ona „trojanski konj“ svog lutkara i stranke kojoj je ovaj na čelu, koji samo čekaju zajahati na pleća građana Hrvatske. Po svemu sudeći, čeka nas ozbiljenje stare kineske kletve „Dabogda doživio interesantna vremena!“. No, ima i jedna narodna, dobro znana onima koji su povijesno neuspjelo pokušavali prevesti narode žedne preko vode: “Krčag ide na vodu dok se ne razbije”. Za nadati se da će, kad se to desi, biti zaista nadasve zanimljivo – „krčagu“ koji se razbio i njegovom sadržaju. Samo da se otrov na sve nas ne prolije!

Ladislav Babić
Autor 18.5.2015. u 15:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija