Ladislav Babić: Nadmenost Zapada

Ladislav Babić
Autor 26.9.2015. u 10:09

Ladislav Babić: Nadmenost Zapada

Grčka je, kaže se, „kolijevka evropske civilizacije”, pri čemu se uglavnom misli na onu zapadnu. Na filozofskom, znanstvenom, umjetničkom i kulturalnom polju nema sumnje da antička Grčka predstavlja temelj suvremenoj civilizaciji zapadnjačkog tipa, s tim da se ne smije zaboraviti ono što samosvjesni, samoljubljivi i umišljeni Zapad – barem gro njegovih političkih elita i neobrazovanih masa – nastoji zatajiti. Svega toga ne bi bilo da preko Bizanta i arapskog muslimanskog svijeta nije sačuvano, dodatno razvijeno i isporučeno tadašnjoj Evropi “kamenog doba”, stenjućoj pod duhovnim zabranima kršćanske “civilizacije“. I, naravno, da – iako bitan – grčki doprinos nije bio jedini.

Piše: Ladislav Babić, magazinplus.eu

Razvijajući se na tim, od Grka poklonjenim temeljima (još i više od Arapa koji su prenijeli njihovu baštinu),Zapad se umislio kako predstavlja nešto posebno u civilizacijskim lutanjima ljudske vrste. Tek površni pogled na tu bezrazložno umišljenu i samoljubivo samosvjesnu civilizaciju, daje dosta činjenica koje bi je trebale spustiti na zemlju. Što njoj i nije na kraj pameti. Genocidi u Južnoj i Srednjoj Americi – još tamo od španjolskih osvajanja i misionarskog širenja „kršćanstkog humanizma“, plaćenog stotinama tisuća poklanih starosjedilaca, istovrsno istrebljenje američkih Indijanaca, kolonijalna osvajanja, začetak oba svjetska rata, koncentracioni logori, samo su neke od poputbina svojih zapadnih uzročnika. Sve to, više nego dovoljno da se iole moralna civilizacija prekrije ušima i spusti na tlo realnosti, i ravnopravnih odnosa sa “manjevrijenim”, navodno “nerazvijenim” svijetom – ako se mjeri aršinima zapadnjačke konzumerističke civilizacije.

Tako i sada, nakon iskustva Afganistana, Iraka, Libije, Libanona, Sirije,…, i inih tragedija uzrokovanih ne tamošnjim despotima već “ovdašnjim” demokratima, Zapad lije krokodilske suze nad posljedicama koje su mu se poput bumeranga vratile – izbjeglicama koje prepljavljuju zemlje uzročnice svog jada. I u velikoj mjeri nalazi za to glavnog krivca, naravno – ne u vlastitim redovima. Zapadnjaci vole plakati nad svojim bolima, jadima i žrtvama; implicitno – jer su odavno shvatili da eksplicitni izrazi odviše mirišu na propagandu, što inače mentalno deficitno stanovništvo shvaća i ne prihvaća u takvom obliku. Primjerice, nakon francuskog učešća uIndokineskom ratu, štafetnu “civilizacijsku” palicu od njih preuzeše Amerikanci svojim angažmanom uVijetnamskom ratu, posljedično uzrokujući klanja i patnje i u okolnim zemljama. Država čije se elite hvale kako su lišene ideologije (ne smatrajući religiju, teorijske verzije kapitalističkog sustava i antikomunizam ideološkim konstruktima), poduzela je poduhvat da Južni Vijetnam spasi komunističke “napasti”, kao tek jedan od koraka u spašavanju svijeta od iste. S istim razlog s kojim se postavila i protiv Kube – očajnog straha od širenja komunističke ideologije, uslijed čega ne strahuje za ljudska prava koliko za svoje profitne interese. „Mačak“ je podvio rep, jer su ga složni “miševi” uz grozomorne žrtve – uslijed upotrebe napredne tehnologije i ratnih zločina (čak i biokemijskog rata), koje su činili demokratski uzori većine zapadnog stanovništva – do nogu porazili.

I što se od onda dešava. Osveta Amera i Zapada je naknadna, i perfidno dolazi u obliku propagandističkih filmova o patnji svojih momaka koji su – sasvim s razlogom, bilo da su bili naivne budale, bilo najobičniji agresori – ostavili kosti po vijetnamskim džunglama, patili po logorima ili se vratili s PTSP-ovskim posljedicama. Srcedrapateljno, neovisno od toga što je human odnos prema svakome neophodan za iole moralno biće. Ali, stavi li se u kontekst posljedica rata, ukazuje se svo licemjerje američkih i zapadnjačkih prenemaganja. Sjedinjene Države su u tom ratu, nepozvano dolazeći na tuđe tlo, imale oko 58000 poginulih, uglavnom suvremeno naoružanih vojnika. Istovremeno, gubici “komunističke bezvrijedne žgadije” koji ostadoše posijani po znanim i neznanim gorobištima iza “mačke podvijena repa”, vidljivi su iz tabele posljedica Drugog indokineskog rata:

Možete li se prisjetite kada ste na svojim zapadnjačkim televizijama pogledali film i zaplakali nad neizmjerno većim stradanjima vijetnamskog ili kambodžanskog naroda, pod „humanističkim tretmanom“ jednog od korifeja suvremene zapadne civilizacije i prozapadnih mu saveznika (Australija, Novi Zeland, Južna Koreja, Tajland iFilipini)? Ali ćete, primjerice, suze liti nad filmom, koji izgubljeni obraz Zapada naknadno nadoknađuje, krijući se iza patnji – Francuza, Amera? – kaj god; dobro su ih istrenirali propagandni stručnjaci:

„Vijetnam, 1975. godina nakon završetka rata. Mnogi žele napustiti zemlju, a među njima su američki časnik (R. Shukor Kader), supruga Vijetnamka (Lina Chua) i njihov sin Son (Daniel Guyant). Majka i sin ne mogu napustiti Vijetnam jer nemaju američke dokumente što rezultira time da Sona pokupi vijetnamska vojska i smjesti ga među drugu siročad i delikvente koji su na putu u logor za preodgoj djece. Bijeg iz logora se strogo kažnjava, ali će Son uz pomoć svoja dva novostečena prijatelja pokušati pobjeći…“

Jest’ da su „oni“ rat dobili, a „mi“ ga izgubili – ali su ipak najobičnije zvijeri naspram „naših“ pitomih, umiljatih i nedužnih stvorova! A onda vi plačete nad gubitnicima (takvi nekako uvijek izazivaju simpatije, ma bili i najgori gadovi), bez obzira što i danas u Vijetnamu ljudi ginu od zaostalih mina, umiru od posljedica trovanja biokemijskim agensima, rađaju se obogaljeni, i tijela prekrivenih ožiljcima napalma hramlju podupirući se štakama od bambusovine. To je naprosto vaše udresirano, usmjereno čovjekoljublje, kojega možda niste ni svijesni dok plačete, niti shvaćate da se ono pretvara u svoju suštu suprotnost. Ukoliko ste šokirani slikom:

Foto: Huynh Cong Ut

traje li vam šok i kad doznate od čega ova djeca bježe, ili vam više suza izmamljuje topla pričica o fotografu koji se pobrinuo da djevojčica završi u Kanadi negoli zgražanje i srdžba nad uzročnicima tragedija od kojih je ovo tek jedna.

„Godine 1971. kasniji američki predsjednički kandidat John Kerry svjedočio je pred američkim senatom i izjavio da je preko 150 američkih veterana svjedočilo tokom istrage naziva Winter Soldier, a koji su u detalje opisali ratne zločine počinjene u Jugoistočnoj Aziji. “Pričali su nam o događajima iz vremena kada su osobno silovali, odsijecali uši i glave, vezali genitalije žicama od telefona i puštali struju, odsijecali udove, dizali tijela u zrak, nasumično pucali na civile, sravnjavali sela u maniri Džingisa Kana, pucali na stoku i pse iz zabave, trovali zalihe hranom i općenito uništavali zaselke Južnog Vijetnama uz dodatak normalnom ratnom uništavanju.”“

Naravno, otkad je svijeta i vijeka takvih prizora ima koliko nam srce želi, i nije namjera evocirati uspomene na prošle ratove popraćenje ljudskim patnjama, niti smatrati kako je toga bilo samo na strani agresora. Za proteklih ratova u regiji bježali su Bošnjaci i Hrvati i Srbi, i oni kojima nikakva etnička identifikacija nije bitna, a bježali su od rata, od stradanja, od zločina koje su svi vršili nad svima drugima. „Naši“ su se spašavali pred zločinima „vaših“, a ljudi s najmanje tribalističkog (plemenskog) mentaliteta pred zločinima svih njih. Namjera je upitati se, jesmo li mi svijesni uzroka i uzročnika, da potom bijes i zgražanje ne bismo preusmjerili isključivo na žrtve pokretača užasa?

Kaže o ljudskoj vrsti poznati biolog Edward O. Wilson, u knjizi „Pomirenje – jedinstvenost znanja“:

„U međuvremenu, mješavina moralnog rezoniranja kojima se koriste moderna društva jest, da pojednostavimo, čista zbrka. To je himera sastavljena od nasumce slijepljenih dijelova. Paleolitski egalitarni i tribalističk instinkti, još su uvijek čvrsto usađeni. Kao dio genetske osnove ljudske prirode, ne može ih se zamijeniti. U nekim slučajevima, poput brzog neprijateljstva prema strancima i konkurentskim grupama, postali su općenito loše adaptirani i trajno opasni. Na temeljima instinkta uzdiže se nadgradnja argumenata i pravila koji odgovaraju novim institucijama koje je stvorila kulturalna evolucija. Te prilagodbe, koje odražavaju pokušaj održavanja reda i zastupanja plemenskih interesa, bile su previše nestalne da bi ih pratila genetska evolucija; one još nisu u genima. Nije onda čudo da je etika najviše javno osporavana od svih filozofskih grana, ili da su političke znanosti, koje su u osnovi primarno studija primijenjene etike, tako često problematične.“

A problematične su koliko ste vi koji prosuđujete, problematični u svom stupnju evolutivnog razvoja i podložnosti podvrgavanja „autoritetima“. Nastavlja naš biolog:

„Želim reći ovo: bihevioristički znanstvenici s drugog planeta odmah bi uočili semiotičku sličnost između submisivnog (podložničkog) ponašanja životinja s jedne strane i ljudske poslušnosti religijskim i civilnom autoritetu s druge.“

Dobro to znaju propagandistički stručnjaci zapadnjačkih imperija (a i drugi prilježno od njih uče), te upravo stoga i vi – pod utjecajem političkih i medijskih autoriteta (naročito TV!) – prvenstveno krivite Assade, Gadafije iSadame (apsolutno nemam namjeru proglašavati ih svecima) za ono što su drugi izazvali. Većina bi, vidjevši – a većma vidimo ono što nam zapadni mainstream mediji prikazuju – kako sam opalio na ulici šamar nekom tipu, odlučno svjedočila pred sudom o meni kao kabadahiji i zloglasnom huliganu, neovisno od uzroka postupka: „dobitnik“ pljuske je maltretirao moju ženu! Sav vaš bijes bio bi vođen onim što ste vidjeli, jer se najveći dio mentalno nesposoban udubiti u nevidljive uzroke. Većina svoj plemenski mentalitet i podložnost vođama krda ne umije uvidjeti, čemu svjedoči i svrstavanje iza vlastitih plemena u proteklim eksjugoslavenskim ratovima, kao i najnovije budalaštine milanovićevskog i vučićevskog tipa oko graničnih prijelaza, koje odmah izazivaju svrstavanje plemena iza svojih „alfi“. Ostavimo li načas po strani glavni američki udio u izbjegličkoj tragediji (primjerice, WikiLeaks je objavio američke dokumente o destabilizaciji Sirije) postavlja se pitanje: zašto Evropanije bila preplavljena palestinskim izbjeglicama nakon silnih izraelsko-arapskih ratova,  dok sada to čine tsunamiji Sirijaca, Afganistanaca, Iračana, Pakistanaca, Somalijaca,…? Jedan od odgovora daje portal advance.hr; pojednostavljeno rečeno – pozvala ih je Angela Merkel! Kada je predsjednica Hrvatske to javno izjavila, premijer Milanović prozvao ju je za vrijeđanje njemačke kancelarke, a bivša premijerka Kosor javno se ispričala istoj. Danke Deutschland, mi ne zaboravljamo okus vaše guzice!

Jasno je da treba pomagati žrtve – posebno nevine, civilne, uvučene u splet zbivanja mimo svoje volje – pa tako i izbjeglice; pružiti im maksimalnu moguću pomoć i iskazati ljudskost prema njima. Ali, nije prvi dokaz ljudskosti u izbjegličkom logoru. On se nalazi na mjestu odaklem su ti ljudi pobjegli upravo zbog neljudskosti kojoj ste (i) vi kumovali ili je podržavali. Daklem, primarno se bavimo uzrocima i rješavajmo probleme tamo, a tek kasnije (možda bolje reći – paralelno) posljedicama. Rješenje se ne nalazi smještajem izbjeglica, iako je to, svakako, neophodno učiniti na ljudski način. Ono se može naći ako su poznati i priznaju se uzroci, pak se s te osnove kreće u potragu za njim, umjesto jednostranog prozivanja navodnih krivaca. Stoga, razmišljajući o kaosu suvremenog svijeta i pokušavajući identificirati krivce za takvo stanje, prvo razmišljajte o sebi kao o glavnim krivcima, jer sve to dozvoljavate. U svojoj životinjskoj zaostavštini podvrgavajući se prvom „alfi“ koji se proglasi autoritetom, ispunjavajući praznine vašeg mozga, ne dajući mu raditi ono za što se razvio. Misliti! A potom ispravno i zakonito djelovati, gajeći nadu da ne ćete svojim postupcima izazvati još gore tragedije.

Ladislav Babić
Autor 26.9.2015. u 10:09