Ladislav Babić: Oaze i pustinje duha

Ladislav Babić
Autor 5.5.2015. u 11:31

Ladislav Babić: Oaze i pustinje duha

        Postoji li ikoja znanost koja je u temelju materijalnog napretka čovječanstva, onda je to matematika. Činjenica je, međutim, da ona spada u najomrznutije školske predmete, te da je voli i shvaća tek manji dio učenika. Ako postoji ikoja disciplina u temelju napretka prema etičkom idealu čovjeka, prema prevladavanju njegove otuđenosti i ostvarenju utopične vizije „ljudi nalik na bogove“ – onda je to humanistička etika. No, činjenica je da najveći dio čovječanstva već vijekovima i tisućljećima učestvuje u ratovima, istrebljenjima, genocidima i svim oblicima najgorih zločinstava, a tek onaj mali dio podjednaki dio vremena uzalud poziva na razum. Dvije najznačajnije nauke koje je razvio čovjek – posebno humanistička etika – na taj način kao da predstavljaju glas vapijućeg u pustinji. Čak i oni koji razumiju matematiku, većinom je koriste mimo humanih svrha, u razvoju naoružanja za one koji tek žive na ovom svijetu u neprekidnoj, darvinističkoj borbi za opstanak, poput divljih zvijeri koje si umišljaju da imaju razuma. A kako ga je malo potrebno da se razumije kako bismo svi mogli opstati, samo da ne ponavljamo vječno onu „čovjek je naše najveće bogatstvo“, već se prema njemu, svom rođaku, bratu, susjedu, sunarodnaku i suzemljaninu, zaista odnosimo kao prema istinskoj dragocjenosti. Mislimo da smo ostavili idole iza sebe, a još im se uvijek klanjamo kao što smo to činili „zlatnom teletu“, posebno kad se idol materijalizira u obliku vraga ljudskog lika.

        Govori Krleža, svega nekoliko mjeseci prije smrti:

„Povijest obiluje zanimljivim primjerima ove ili one vrste, ali nešto je kroz sva vremena prati: Knjige se trajno pale i ljudske kosti pucaju stalno. Gledam koliko je svijeta poklano samo po gradovima visokih civilizacija, u Siriji, u Iraku… Gradovi od Bagdada do Damaska i Kaira bili su veliki gradovi još u davna vremena, bili su gradovi s bibliotekama, s ljudima koji su se bavili knjigom, čitali stare klasike i znali masu stvari napamet. I dolje niče pokret koji se zove kršćanstvo i dolje se odigravaju veliki pogromi kad kršćanstvo postaje agresivno: ‘Ubij ga, majku mu njegovu, to je šizmatik, on ne vjeruje u Krista!’ I ta se borba vodi stoljećima, krvava i nevjerojatna. Kad netko nekog denuncira da čita Euripida ili Sofokla ili Platona – zabranjenu lektiru – ubij ga, provali u njegovu kuću i razori sve, baci njegove bogove napolje, jer taj vjeruje u Zeusa! Kolju se kao životinje, i to traje vijekovima, to traje sve do današnjeg dana kao što je slučaj na Srednjem istoku gdje Iračani i Iranci danonoćno liju krv, a zapravo ni za što.“ („S Krležom iz dana u dan“, Enes Čengić)

        Priča on to, tik pred smrt, razočaran djelotvornošću vlastitog djela u promjeni mentaliteta svoje okoline, razočaran cijelom poviješću i čovječanstvom, govoreći kako mu je život bio promašen. Pred skoro tri i pol destljeća on govori tako, a danas je svijet u plamenu koji hara čas ovdje, čas ondje, ostavljajući za sobom leševe i zgarišta, a ljudi – ništa ili vrlo malo čineći da ugase vatre koje gutaju planetu – hrle za svojim vođama, pravdaju vlastite zločine, proklinju jedan drugoga i nastavlaju živjeti nadajući se boljemu. Čemu? Boljoj smrti; boljoj od one prirodne kada „nas bog pozove k sebi“? Tolika raznolikost i raznoumlje vlada svijetom, da je nemoguće očekivati bilo kakav konsenzus, sem onoga da je potrebna tolerancija upravo tih različitosti koje nas obogaćuju, na principima humanističke etike te političke, socijalne i ekonomske pravičnosti. Cjelokupno bogatsvo ljudske kulture, znanosti, filozofije i vjerovanja, moguće je tolerantno apsorbirati držeći se tek nekoliko humanistički principa koji se propovjedaju, bezuspješno, vijekovima.

        Materijalno bogatstvo tek je popratni suputnik civilizacije, a ne ona sama – „ako civilizacija nije u ljudskom srcu, onda je nigdje i nema“, kaže francuski literat Georges Duhamel, jer „na kraju krajeva, nije cilj civilizacije napredak nauke i strojeva, nego čovjeka“, asistira mu sunarodnjak i literarni kolega Alexis Carrel. Samo, „svijet koji smo stvorili proizvod je razmišljanja i ne možemo ga promijeniti ako ne promijenimo svoje razmišljanje“, uči nas Albert Einstein, dok istovremeno mi razmišljamo kako pomoću njegova djela što djelotvornije uništiti naš dom. Kad je bog stvorio Zemlju, moglo bi se reći, nije zaludu kao kontrast zelenilu i plavetnilu njenom, dodao i žutilo golemih bezvodnih (voda je uvjet života) pustinja – kao kontrapunkt. Dao je čovjeku vremena da razmisli, ne samo kako želi da mu izgleda dom, već i njegov duhovni svemir; poput plodnih zelenih polja koja će hraniti intelekt i ljudskost mu, ili bezvodnih, žutih, homogenih pješčara u beskonačnost, doklem ti pogled seže, protegnutih.

     A čovjek, prema svojim dispozicijama „na sliku i priliku“ stvoren, svakodnevno sramoti svog Tvorca s prezirom upotrebljavajući njegov dar u korist Palog anđela. Kao da se zaželio uzvišenijeg vladara od Stvoritelja, uzvišenijeg – dakako – prema mjeri proizvoda koji izgleda ipak ima ugrađenu tvorničku grešku. Jeli joj ime sloboda izbora ili nezahvalnost ili samoljubivost ili oholost ili samozadovoljstvo,…, nije ni važno, no ako je s namjerom ugrađena ni Majstor se ne bi trebao hvalisati „proizvodom“ koji ne ispunjava svoju svrhu, nit’ pak je ovaj kriv za svoje zastranjenje. Ako se slučajno potkrala, ne govori li to o diletantizmu Proizvođača koji se poduhvatio pothvata koji je prevazilazio njegove snage i mogućnosti? No, spustimo se s tih simboličkih slika na tlo realnosti i znanosti, koje samo potvrđuju evolucijsku nesavršenost stvorova drznutih sebe prozvati sapiensima, kad je mudrost ostala prikačena negdje na grani s koje tek što su sišli. I dok, ipak, pojedini primjerci s proizvodne trake evolucije shvaćaju i nastoje na „naumu“ svog Tvorca, dotle većina uživa u demonstracijama novostečenih moći i sljedbom onih koji je koriste da žanju smrt, propast i bijedu među vlastitom svojtom. Četiri jahača Apokalipse jašu stoljećoma i milenijima, a pod kopitima njihovih podivljalih ždrijebaca ostaje pustoš i spaljeno tlo, sve više nalik pješčarama zemaljskim. Pijesak se širi na očigled, zasipajući dostojanstvo čovjeka i roda mu,

„..i tako, što nam preostaje? Kutija olovnih slova, a to nije mnogo,…, ali je jedino što je čovjek do danasi izumio u obranu svog ljudskog ponosa.” (Krleža, „Banket u Blitvi“)

        E, moj Fric, kao da i ona nisu pretopljena u tanad, a elektronski štit kojim su ga naivneži zamijenili misleći kako je čvršći i efikasniji, dovoljno je jednom megatonskom detonacijom negdje u atmosferi, izbiti iz ruke branitelja ljudskosti. I pred „sapiensima“ cijelog svijeta, koji nisu shvaćali upozorenja Auschwitza, Jasenovca, Srebrenice,…, ogoliti vlastitu srž do golih kostiju. Koje će i fizički ispunjavati pustinjsku planetu, poput onih kravljih glava u vesternima kojima jašu kauboji. No, nitko više neće jahati, ni konja ni jahača biti neće, sem Jahača Apokalipse što će u zanosu pobjedničkog zadovoljstva odgalopirati, u vasioni tražiti neke nove planete nastanjene „sapiensima“, nalik onima koji su još maločas ovdje obitavali.

magazinplus.eu

Ladislav Babić
Autor 5.5.2015. u 11:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija